Početna stranica » Definicija života

Definicija života

472 pregleda

Svoj život određujemo kao smislenu cjelinu stavljajući ga u jedan misaoni okvir koji ima svoj početak, sredinu i kraj i iz kojega će sva zbivanja i sve naše pojedinačne akcije crpsti svoje značenje i opravdanje

Definicija je jedna od logičkih radnji koju najčešće izvodimo u svojem životu i pomoću koje pokušavamo, što je moguće jasnije i preciznije, odrediti sadržaj nekoga pojma kojim se služimo da bismo razumjeli stvarnost. Čovjekov je svijet oblikovan pojmovima kojima obilježava, verbalno oslikava stvarnost u kojoj se nalazi i služe mu kao putokazi za njegovo snalaženje u njoj. Iako je spoznajni prostor između nas i stvarnosti pokriven pojmovima, on nije nepropustan, tj. naši se pojmovi ne mogu jednostavno poistovjetiti sa stvarnošću. To, međutim, opet ne znači da su oni samo proizvoljni plod našega uma budući da proizlaze iz našega susreta sa stvarnošću koja je tako njihov izvor i stoga imaju realan odnos prema stvarnosti. Pojmovi su stvarnost u našem umu, filtrirana kroz one umske sposobnosti koje imamo. Definicijom izoštravamo svoje pojmove: određujemo, kako to i sam latinski korijen definire kaže sadržavajući u sebi riječ finis, granice neke stvarnosti koje nam trebaju pomoći da tu stvarnost odnosno neki njezin aspekt bolje razumijemo i prikažemo.

Definicija kao način postojanja

Nije iznenađenje da je u procesu kritičke spoznaje definicija njezin prvi korak koji određuje čitavu njegovu narav te bitno utječe i na njegov ishod. U kritičkom znanstveno-teorijskom diskursu općenito vrijedi pravilo opreznoga postupanja s definicijama upravo jer one bitno određuju naš pristup stvarnosti: prije je tu riječ o početku jednoga interpretativnoga procesa, putokazu za daljnje razmišljanje, nego o kraju promišljanja neke stvarnosti kao gotovom proizvodu – potonje bi shvaćanje samo olakšalo njihovu manipulaciju. Budući da nužno pojednostavljuju određenu stvarnost iz praktičnoga razloga njezina lakšega razumijevanja, neoprezan i nekritički pristup definicijama može dovesti do pogrešnoga i suženoga prikazivanja stvarnosti.

Ovo se može dogoditi i u našim pokušajima razumijevanja i opisivanja jedne tako složene stvarnosti kao što je ljudski život. S jedne strane, život se upravo zbog svoje složenosti naravski opire definiciji: ako bismo pokušali navesti neke opće odrednice ljudskoga života, onda bi svakako među prvim bila upravo ta da je život u velikoj mjeri nešto vrlo neodređeno. Vrlo se malo toga u njemu događa za što bi se moglo reći da se samo po sebi podrazumijeva ili da ima već unaprijed poznati i određeni ishod. Ova neodređenost, koja se često doživljava kao nesređeni i neodređeni slijed zbivanja, može na razini njezina razumijevanja prijeći u višeznačnost, tj. proizvesti različite i često suprotstavljene interpretacije života koje vrlo lako iza sebe ostavljaju bezorijentiranost i semantički vakuum.

S druge strane, kao duhovno-intelektualno biće čovjek je osuđen na razumijevanje stvarnosti kao svoj način postojanja u ovom svijetu. Naša interpretacija života nije nikad samo neki čisto intelektualni čin koji nema nikakve egzistencijalne uzroke i posljedice. Naprotiv, ona je pokušaj da definiramo, odredimo granice svojega životnoga svijeta: čineći od nečega neodređenog nešto određeno oblikujemo bujicu svojega života dajući joj pravac – smisao. Svoj život određujemo kao smislenu cjelinu stavljajući ga u jedan misaoni okvir koji ima svoj početak, sredinu i kraj i iz kojega će sva zbivanja i sve naše pojedinačne akcije crpsti svoje značenje i opravdanje.

Život-i-smrt

Upravo se pitanje njegova kraja pokazuje kao jedno od najzahtjevnijih za odgovarajuću definiciju života, tj. razumsko određenje njegove naravi. To pokazuje i povijest ljudske civilizacije koja je obilježena raspravama o „kraju” čovjekova života u obliku smrti. Pritom su se zauzimale različite pozicije, a kao neke dvije temeljne mogu se izdvojiti one koje smrt opisuju ili kao čovjekov konačni kraj ili kao prijelaz u jednu novu fazu postojanja. Oko ovih temeljnih stavova i susljednih interpretacija oblikovali su se brojni svjetonazori u obliku religija, filozofija i društveno-političkih ideologija. Povijesna nam retrospektiva pokazuje da je konačni rezultat ovih rasprava ostao poprilično neodlučen, tj. ne može se s velikom izvjesnošću reći da je ijedna struja misli tijekom povijesti prevladala: više se može govoriti o povijesnim fazama kada je neka struja nadvladavala, tj. oblikovala Zeitgeist – duh vremena.

Pitanje kraja života u obliku pitanja o smrti ostaje i danas jedno od temeljnih pitanja s kojim se ljudi susreću ili izbjegavaju susresti na različite načine. Dapače, čini se da ovaj drugi, negativan način suočavanja s pitanjem o kraju čovjekova života iz raznih razloga uvelike obilježava naše suvremeno sekularno doba – naš Zeitgeist. Drugim riječima, izbjegava se ne samo činjenica konačnosti života nego i samo pitanje o njegovu kraju u obliku smrti.

U svojoj knjizi Ima li života prije smrti hrvatski psiholog Robert Torre ističe: „Skrivajuće izbjegavanje naš je odnos prema smrti. Smrt je društvena neugodnost od koje valja poštedjeti javnost… Čitave društvene i individualne simboličke mreže, među ostalim, služe da odagnaju prijetnju smrti i učine svakodnevnicu smirenom, a smrt poreknutom.” Za njega je tu prije svega riječ o pogrešnom pristupu životu jer poricanje smrti vodi u stvari usmrćivanju života: „Ljudi žive kao da nikad nisu čuli za smrt. A upravo kroz prijateljstvo sa smrću najpunije ćemo proživjeti život. Slobodni smo ako se smrti ne bojimo. Jer, ako nam smrt ne može ništa, nitko nam ne može ništa.”

Život i smrt su tako paralelne, međusobne uključive stvarnosti: smrt je sastavni dio života koji čovjeku, pokazujući mu njegovu konačnost, pomaže da postane sebe svjesniji i sebi bliži. Smrt baca dubinsko svjetlo na vremensku stvarnost života i samim time njezinu neponovljivu vrijednost: „Smrt životu daje nužnu ozbiljnost i dubinu jer najizravnije upućuje na naš život kao načelno i neizbježno ugrožen. Tjeskoba pred smrću nije tek neki strah pred preminućem… nego temeljno raspoloženje koje dokučuje da čovjek u bačenosti egzistira pri svojem svršetku. I to ne zato što može promašiti smrt, već stoga što može umrijeti a promašiti život… Inicijacije u jaki život nema bez prihvaćanja njemu inherentne i načelno neiskorjenjive tragičnosti. Život svakako nije jednostavan niti jednodimenzionalan, sukladno tomu ni autentični odgovor na život ne može biti ni jednostavan ni jednodimenzionalan. Banalni nazori o životnom smislu koji zagovaraju nekompliciranje, sreću, zdravlje, uspjeh, toliko su infantilni da njihova promašenost i ne zaslužuje kritički osvrt.”

Htjeli mi to ili ne, voljeli mi to ili ne, kraj nije samo logički sastavni dio naše definicije života: on je to i sadržajno kao objektivna činjenica života. Smrt je stvarnost na koju moramo računati i koju moramo uključiti u svoje životne kalkulacije te samim tim u životne narative i njegove definicije. Za razliku od dosta drugih stvari, smrt sadržajno ostaje velika nepoznanica: pitanje koje nas prati čitav životni vijek i na koje ćemo stvarni odgovor dobiti tek onda kad postanemo dio te stvarnosti. U međuvremenu, naš pokušaj da sebi posvijestimo tu stvarnost, pa makar samo i u obliku pitanja, čini se kao neizbježna perspektiva za odgovarajuće razumijevanje života i razumna priprema za trenutak kada se ona dogodi.