Cijelomu humanističkom svijetu toga razdoblja ostalo je nejasno zašto je – potpuno suprotno modi vremena – Erazmo išao u smjeru sjevera, dok su svi drugi humanisti išli južno, prema Italiji, zemlji antičkih ruševina, umjetnosti, renesanse i drevnih manuskripata? Pretpostavlja se kako ga je privlačila divna osobnost njegova prijatelja Tome Morea čiji je intelektualni humor jednostavno plijenio.
Te večeri, 1509. godine, dva su prijatelja toliko dugo u noć sjedila i smijala se sve dok supruga Tome Morea, Lady Jane, nije ustala iz svoga kreveta i te velikane duha uzela kao dječačiće za uši i ispratila ih na počinak. Čemu su se, pita se Hans Conrad Zander, njih dvojica toliko smijala? Glupo pitanje, odgovara isti! Smijali su se gluposti ljudskoj, ludosti ovoga svijeta, ludosti Crkve koja se ne želi reformirati, i najzad, vlastitoj ludosti. Kako to sve znamo? – Zahvaljujući upravo samomu Erazmu koji je nakon toga napisao možda jednu od najneobičnijih knjiga u povijesti: Moriae Encomium. Taj naslov može značiti „pohvala ludosti” ali i „pohvala Morea”, Tome Morea. Te engleske ljetne večeri dva su humanista svjetskoga ranga smijehom od sebe udaljila svu ludost i glupost ovoga svijeta, ali im je uskoro obojici stalo u grlu i prošao ih svaki smijeh kada je augustinski monah u Wittenbergu, 1517. godine, iznio svojih 95 teza protiv Katoličke Crkve i tako pokrenuo umjesto reforme Crkve reformaciju.
Otkada se reformacija pojavila uživala je velik ugled, osobito među humanistima. Iako će nakon konfrontacije Erazma i Luthera mnogi humanisti uočiti skriveni rušilački potencijal Lutherove reformacije, ipak će protestantizam od tada uživati kudikamo veći ugled od katolicizma. Razlog tomu je jednostavan! Od pojavka reformacije mnogi će pobunjeni duhovi s katolicizmom povezivati mračnjaštvo, nazadnost, protivljenje napretku i odbijanje modernosti. Strastvena proučavateljica srednjega vijeka Regine Pernoud u svim svojim povijesnim istraživanjima pokušat će srušiti upravo taj mit o mračnome srednjem vijeku. Negativno oslikavanje srednjega vijeka, kaže ona, uočavamo već u svagdanjemu govoru. Kada netko želi reći kako je nešto nazadno i protiv napretka, onda se koristi izrazima poput: „Ta nismo u srednjemu vijeku!” ili „To je povratak u srednji vijek!” S reformacijom će se povezivati upravo suprotni epiteti: savjest, individualizacija, prosvjećenost, modernost itd. Pitamo se, je li takva perspektiva ispravna!?
Zagonetka moderne
Kurt Flasch je u svojoj knjizi Bojna polja filozofije. Velike kontroverze od Augustina do Voltairea na genijalan način prikazao kako su velike ideje kroz povijest itekako kontroverzno diskutirane. Neke od tih kontroverzi su do dana današnjega ostale nerazriješene. Tako i kontroverza oko uloge protestantizma u nastanku i izgradnji modernosti. Filozof Georg Wilhelm Friedrich Hegel u Lutherovoj je reformaciji vidio „glavnu revoluciju” novoga vijeka koja je u svijet uvela „princip slobodnoga duha”. Za Hegela je protestantizam bio posljednji razvojni stadij kršćanstva i njegova najuzvišenija manifestacija. U jednome intervjuu iz 2006. godine za magazin Die Zeit teolog Friedrich Wilhelm Graf u tvrdnji kako je protestantizam teži i intelektualno zahtjevniji oblik kršćanstva zapravo je najbolje sažeo Hegelovo viđenje protestantizma.
Njemački teolog Trutz Rendtorff smatra reformaciju utemeljujućim događajem modernizma jer je reformacijskim nadvladavanjem crkvene institucije učinjen odlučujući korak u novovjekovnoj samosvijesti. I američki povjesničar Brad Stephan Gregory pripisuje protestantizmu, iako ne namjeravanu, ali ipak odlučujuću ulogu u procesu nastanka modernosti. Protestantska zamjena autoriteta Crkve principom Svetoga pisma rezultirala je hiperpluralizmom modernosti, a time i tolerancijom, otvorenošću za različite stavove, svjetonazore i životne stilove. Iznenađuje nas da je čak i Gilbert Keith Chesterton uvjeren kako je Luther otvorio vrata jedne nove epohe te je tako mogao nastati moderni svijet.
Drugi autori, međutim, tvrde kako je ovakav prikaz stvari običan konstrukt protestantskih i protukatoličkih povjesničara i kao takav se ne podudara sa stvarnošću. Hilaire Belloc ističe kako su mnogi u novije vrijeme zaboravili da su riječi „Europljanin” i „katolik” te riječi „civilizacija” i „katolicizam” slovile kao sinonimi, dok reformacija nije nastavila izravni put renesanse ka nečemu većem već je ona taj put odbacila i nije poticala umjetnost nego ju je gušila (u knjizi Kako je nastala reformacija).
Austrijski privatni univerzalni učenjak Erik von Kuehnelt-Leddihn u svomu putopisu Weltweite Kirche po maniri Ispovijesti svetoga Augustina sam sebe optužuje što je u mladosti i on vjerovao u sve te mitove o epohalnoj ulozi protestantizma u nastanku i definiranju novoga vijeka. Tu on između ostaloga piše: „Poput mnogih drugih desno orijentiranih katoličkih kršćana i ja sam vjerovao kako su reformatori ‘prosvijećeni’, ‘napredni’ i demokratski mislioci i kao takvi praoci liberalne moderne. Bio sam mišljenja – bez i najmanjega dokaza – da su Luther i Calvin vjerojatno pokrenuli Francusku revoluciju, slobodno zidarstvo, demokratsku republiku, liberalizam, a po svoj prilici i obvezno školovanje, slobodu tiska i emancipaciju žena. Kao ‘individualisti’ su se uime napretka i osobne slobode okrenuli protiv ‘zastarjele’, antiintelektualne, ‘skamenjene’ i seksualno neprijateljske papinske Crkve. Upravo suprotno je bio slučaj. Reformatori su se borili protiv modernosti koju je Rim protežirao, protiv renesanse, kršćanskoga humanizma, načela slobodne volje, dostojanstva čovjeka, štovanja svetaca, respekta za duh antike, oduševljenja za umjetnost i racionalistički intelektualizam.” Reformatori, zaključuje Leddihn, nipošto nisu htjeli naprijed, već natrag u Pracrkvu. Za njega je Luther uvijek bio i ostao srednjovjekovni monah koji je pri svomu posjetu Rimu, tadašnjemu središtu renesanse, doživio duboko traumatično iskustvo, a njegov antiintelektualizam je rezultirao lomom s Erazmom i humanistima.
Ako uvažimo činjenicu da je izraz „moderan” nastao u krilu jedne katoličke pobožnosti zvane devotio moderna još 1420. godine te da su katolički moreplovci iz Portugala, Italije i Španjolske svojim epohalnim geografskim otkrićima zapravo 20 i više godina prije pojave Luthera otvorili novu svjetsko-povijesnu epohu, teško je dosita tvrditi da je „grubijan iz Saksonije” bio otac modernosti. Odatle o tome i skepsa Ernsta Troeltscha u njegovoj studiji Značenje protestantizma za nastanak modernoga svijeta. Sociolog Detlef Pollac stoga o odnosu protestantizma i moderne zaključuje: „Gledajući sveobuhvatno je doprinos reformacije u nastanku modernoga svijeta veoma malen. U slijedu reformacije su modernizacijski procesi započeti u srednjem vijeku čak i potisnuti.”
Modernost ili modernizam?
Hoće li dakle kontroverza oko uloge protestantizma u nastanku i izgradnji modernosti ostati nerazriješena? Kada je papa Ivan XXIII. priopćio odluku od sazivu Drugoga vatikanskog sabora, pozvao je i protestantske predstavnike. Oni su, međutim, odbili doći. Razlog je bilo proglašenje naučiteljem Crkve kapucina Lovre Brindiškoga čija ove godine 400. obljetnica smrti prolazi gotovo neopazice. Za protestante je on bio doctor militans kojemu nikada neće oprostiti njegovo osporavanje Luthera i njegove poruke u djelu Lutheranismi Hypotyposis. Možemo prigovarati stilu ovoga borbenog pamfleta Lovre Brindiškoga, ali je on tada jednostavno bio takav, o čemu i Lutherovi spisi svjedoče. Genijalno nam je rješenje, međutim, taj lucidni kapucin pružio za razrješenje aporije o nastanku modernosti. Lutherova Opera omnia obuhvaća 107 svezaka s prosjekom od 600 stranica po svesku. Golem opus! Brindiški ga je do u detalje prostudirao i uočio jednu zanimljivost. Svi su herezijarsi uglavnom u zabludi bili glede jedne temeljne kršćanske istine. Luther je, međutim, svojevrsni „labirint zabluda” kod kojega nalazimo zablude kako Jovinijana, Eunomija, Arija, tako i mesalijanaca, nestorijanaca, euhita i drugih.
Usporedba Brindiškoga s labirintom podsjeća nas snažno na Grka Dedala, izumitelja labirinta u Kreti, u kojemu je bio zatvoren strašni Minotaur. Tezej je, tako grčka priča nastavlja, ubio Minotaura, a put iz labirinta je našao zahvaljujući tzv. Arijadninu koncu. Lovro Brindiški nam je u svezi s Lutherom pružio upravo tu idejnu Arijadninu nit kako bismo izašli iz toga labirinta.
Modernost je definitivno započela u krilu Katoličke Crkve, a modernizam – koji su papa Leon XIII. i Pio IX. i službeno osudili – nastao je u ozračju i okrilju protestantizma. Za neznalce još jednom: Katolička Crkva nikada nije osudila modernost već modernizam. Onaj tko to ne razlikuje, trebao bi uzeti još koji sat povijesti!
