Početna stranica » Dar straha Božjega – Bojati se Boga iz ljubavi

Dar straha Božjega – Bojati se Boga iz ljubavi

274 pregleda

Strah Božji očituje se u životu vjernika prvenstveno kao njegova želja i nastojanje, životni stav, da s poštovanjem i vjernoš­ću uzvrati za Očevu ljubav

Svi velikodušni darovi, po kojima nas Bog zove k svetosti, pripisuju se Duhu ”Posvetitelju”. No izraz ”darovi Duha Svetoga” upotrebljavaju se i u posebnom smislu specijalnog niza darova koji izravno služe rastu u životu milosti. Govoreći o darovima Duha Svetoga, Katekizam Katoličke crk­ve, podsjeća: ”Ćudoredni život krš­ćana podržavaju darovi Duha Svetoga. To su trajna raspoloženja koja čovjeka čine poslušnim poticajima Duha Svetoga” (KKC 1830). Crk­va ih je nabrojila sedam, broj koji simbolički znači ”puninu, potpunost”. Prema knjizi proroka Izaije ti darovi se ovako nazivaju: mudrost, razum, savjet, hrabrost, znanje, pobožnost i strah Božji (usp. Iz 11,2-3). Mi ćemo ovdje govoriti o sedmom daru Duha Svetoga, o strahu Božjem.

Na Izaijinom popisu darova Duha Svetoga, strah Božji (”timor Dei”) ili odnos strahopoštovanja prema Bogu nalazimo na posljednjem mjestu. Zapravo bi trebao da bude na prvome, a mudrost na posljednjemu: ”Početak mudrosti strah Gospodnji” (Ps 111,10). To nam se čini i razumljivo, jer sa strahom počinje a mudroš­ću završava duhovni život. No, ništa ne smeta što je ”strah Božji” na sedmom mjestu, jer kao da nam Bog želi reći: ”Dao sam ti ovih šest darova i ovim zadnjim te samo želim podsjetiti od koga si ih primio.” Premda je strah početak pravedničkog života, nije njegovo počelo ni izvor (to su vjera i ljubav). Strah ne smije nikada postati glavnim ni jedinim motivom djelovanja. Isto tako svaki vjernik iskustvom zna da nije strah osnovni osjećaj koji nas veže s Bogom. Strah Božji je starozavjetni pojam, iz vremena kad su se ljudi doista bojali Boga. U Starom zavjetu Bog je odgajao Izraelce metodom straha od kazne, a krš­ćane odgaja strahom od grijeha.

Krist, Sin Božji, dolazi kao Očeva ljubav. Bog ne može nego ljubiti. Što je čovjek grešniji, Bog ga više ljubi. Zato se čovjek uvijek mora koncentrirati na Očevu ljubav, a ne na svoje grijehe. “Strah od grijeha” ne znači biti ravnodušan prema grijehu i zlu nego se svim snagama zalagati za stvaranje novog, Božjeg svijeta među ljudima. Mogli bismo reći da je ispravno življenje “u strahu Božjemu”, kao dar Duha Svetoga, novo ime za ljubav prema Bogu: bojimo se uvrijediti Boga i izgubiti njegovo prijateljstvo jer ga ljubimo. Strah Božji nas poučava da Boga treba ljubiti jer on voli nas. Dar straha Božjega jednak je stavu poniznosti u kojemu vjernik priznaje, kako nalazimo kod sv. Franje Saleškog, “da se Boga bojimo iz ljubavi, a ne da ga ljubimo iz straha”. Taj dar ispovijeda da je Bog najviša vrednota, jedina kojoj se klanja.

Strah Božji ili odnos strahopoštovanja prema Bogu, ne znači bojati se Boga, niti iz straha činiti ono što treba činiti prema Bogu. U strahu Božjem ne plašim se Boga da će mi on nešto hotimice zlo učiniti. Plašim se da ću se dovesti u takvo stanje da mi ni on neće moći puno pomoći. Bog nije netko tko plaši i kažnjava ljude nego je On ljubav. Zbog toga bi strah trebalo zamijeniti riječima i djelima naše ljubavi prema Bogu, strahopoštovanjem, pažnjom i zahvalnoš­ću prema Ocu. Radi se o ljubavi prema Bogu te ga ne želimo uvrijediti. Kao poseban dar Duha Svetoga, strah Božji očituje se u životu vjernika prvenstveno kao njegova želja i nastojanje, životni stav, da s poštovanjem i vjernoš­ću uzvrati za Očevu ljubav, a ne kao panično nastojanje da ga ne bi uhvatio u prekršaju te mu zato izrekao kaznu. Bog hoće da mi preuzmemo, iz strahopoštovanja prema njemu, svoj dio odgovornosti, da “strah Božji” bude naš odgojitelj i korektiv radi ispravnog ponašanja u slobodi koju nam je ta Ljubav darovala.

Iznenađuje što Biblija dok potiče na strah Gospodnji, naglašava: “Ne bojte se!” Od Knjige Postanka pa do Otkrivenja ovaj se poticaj čita pedesetak puta, upućen raznim osobama (npr. Lk 1,30; Dj 18,9) kao sigurnost osloboditeljske nazočnosti Gospodina. S druge strane, to pokazuje stvarnu Božju veličinu pa je prirodna reakcija čovjeka da se uplaši kada ga upozna. Vjera bi bila površna kada u njoj ne bi bilo straha Božjeg, ali njega se najčeš­će pogrešno razumije. Strah Božji uistinu nije strah od “okrutnoga i nepredvidljivoga Boga”, nego daleko više “strahopoštovanje pred neizmjernom, neshvatljivom ljubavlju”.

U Svetom pismu, u knjizi Sirahovoj, govori se o strahu Gospodnjem ili bogobojaznosti, koja je bitno i životno povezana s mudroš­ću: “Strah Gospodnji početak je mudrosti” (Sir 1,14). Djela apostolska nam kažu kako je “Crk­va napredovala u strahu Gospodnjem” (Dj 9,31). Time se hoće reći da čovjekov odnos s Bogom ne smije nikada poništiti distancu koja ga dijeli od njega, kojemu naprotiv priznaje drugost i superiornost. U tome je zapravo i bit religije. Kako kaže Propovjednik: “Bog je na nebu, a ti si na zemlji” (Prop 5,1). To znači da se pravedan čovjek mora stalno truditi kako će dostojno štovati Onoga od kojega ovisi čitava naša egzistencija, kako će vršiti njegovu volju kao jedini izvor našega mira. Sv. Ivan u Prvoj poslanici kaže: “Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi” (1 Iv 4,18).

Katekizam Katoličke crk­ve govoreći o darovima Duha Svetoga podsjeća da oni u punini pripadaju Kristu, Sinu Davidovu te “upotpunjuju i vode k savršenstvu krjeposti onih koji ih primaju. Oni čine vjernike poslušnima da se spremno pokoravaju božanskim nadahnućima” (KKC 1831). Kad kaže da darovi Duha Svetoga u punini pripadaju Kristu, Katekizam se poziva na tekst proroka Izaije (11,1-2), u kojem je najavljen dolazak pravednoga Kralja na kojem će počivati “Duh Jahvin” u obliku različitih darova. Isti Izaijin tekst u nastavku odmah objašnjava koja je uloga dara “straha Gospodnjeg”, odnosno kako se taj dar Duha očituje u životu pravednoga Kralja: radi širenja pravde i plemenitosti među ljudima te zato da se zemlja ispuni spoznajom Jahvinom (usp. Iz 11, 3-9).

Program života svakog krš­ćanina je život po Duhu, a ne po tijelu, prema zakonu Neba, a ne prema pravilima svijeta. Takav život je posljedica ljubavi prema Bogu i izravan plod “straha Božjega”. Kao posljedica “straha Božjega” događaju se plodovi Duha. Za plodove Duha Katekizam Katoličke crk­ve kaže da su to “savršenosti što ih Duh Sveti izvodi u nama kao prvine vječne slave” (KKC 1832). Katekizam se poziva na Pavlovu poslanicu Galaćanima (usp. Gal 5, 22-23) te nabraja dvanaest plodova Duha (usp. KKC 1832).

Nakon rečenoga koji bi se to vjernik još mogao bojati Boga jer misli da će ga kazniti, kada nas On neprestano poziva na pomirenje, želi da ga upoznamo, da s njime podijelimo sve što nas tišti, pa i ono zlo koje nas od iskona prati… Gospodin ne čeka da izvrši kaznu nego da oprosti. Na nama je da u strahu Božjemu prepoznamo želju za udaljavanjem od grijeha i približavanjem k Bogu.