Crkveno Učiteljstvo ustanovilo je nekoliko kriterija za razlučivanje vjerodostojnosti crkvene naravi karizmatskih darova (usp. Iuvenescit Ecclesia,18). Iako se ova tema tiče prvenstveno pastira Crkve, ipak je korisno da i ostali vjernici budu informirani o tome. Evo tih kriterija:
Prvenstvo poziva na svetost svih kršćana. Svaka autentična karizma potiče vjernike na izgradnju osobne svetosti u Crkvi, nahod prema savršenstvu u ljubavi. Glavni Isusov poziv svima nama jest da budemo sveti, milosrdni i savršeni poput našega nebeskog Oca.
Zauzimanje za širenje evanđelja. Duh Sveti daje karizme pojedincima radi izgradnje i povećanja Crkve, Kristova Tijela. Stoga karizme u sebi sadrže impulse za evangelizaciju. Zadaća je karizmatika da se aktivno uključe u apostolat Crkve, da gaje u sebi misionarski žar širenja evanđelja.
Ispovijedanje katoličke vjere. Prave karizme nam pomažu da rastemo u katoličkoj vjeri. Karizmatik prihvaća objavljene istine o Kristu, Crkvi i svijetu onako kako ih tumači i izlaže Učiteljstvo Crkve. Drugim riječima, karizmatik ispovijeda vjeru kako je donosi Biblija i Katekizam Katoličke Crkve. Treba se čuvati razvodnjavanja katoličkoga nauka.
Svjedočanstvo pravoga zajedništva u čitavoj Crkvi. Karizmatici njeguju sinovski odnos prema Papi, kao vrhovnom poglavaru i vidljivom temelju zajedništva univerzalne Crkve, te prema mjesnom biskupu, kao vidljivom principu jedinstva mjesne Crkve. To znači da će odano slijediti katoličko učenje o vjeri i moralu. Isto tako, spremno će se odazivati na poziv pastira Crkve da sudjeluju u pastoralu Crkve, na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini.
Prepoznavanje i vrednovanje uzajamne komplementarnosti drugih karizmatskih elemenata Crkve. Svi darovi Duha dobivaju se radi izgradnje Crkve, stoga je prirodno da među vjernicima obdarenim karizmatskim i hijerarhijskim darovima bude sklad i suradnja. Prave karizme ne zasjenjuju druge darove ili druge duhovnosti da bi sebe istaknule. Svi smo pozvani da, u poniznosti i ljubavi, prepoznajemo i pravilno vrednujemo sve darove u Crkvi.
Prihvaćanje vremena kušnje u razlučivanju karizmi. Budući da karizmatski darovi ponekad sadrže neke elemente istinske izvornosti i posebne poticaje za duhovni život Crkve, onda oni mogu izgledati čudni i neugodni pojedinim vjernicima. Stoga je jedan od kriterija autentičnosti karizme poniznost u suočavanju s protivštinama. Karizme uključuju u sebe novost i trpljenje. Cijela povijest Crkve pokazuje da karizma i križ idu zajedno. Svaki svetac i karizmatik mora proći kroz školu kušnje. Kušnje i krize su zapravo prigoda za rast u poniznosti i strpljivosti, poslušnosti i ljubavi. Pravi karizmatik nikada neće razbijati crkveno zajedništvo i jedinstvo, bez obzira koliko nerazumijevanja našao kod svoje braće i sestara u vjeri.
Prisutnost duhovnih plodova kao što su velikodušnost, radost, mir i određena ljudska zrelost jesu također znak valjanosti karizmi. Karizmatik osjeća veliku želju da temeljitije živi svoj kršćanski poziv: da intenzivnije sluša i razmatra Riječ Božju, da ustrajnije moli, da aktivnije sudjeluje u liturgiji i sakramentima, da se ozbiljnije priprema za kršćanski brak ili da radosno prihvati svećenički ili redovnički poziv.
Socijalna dimenzija evangelizacije. Karizme potiču i na djela ljubavi prema bližnjemu. Karizmatici su svjesni da su pozvani evangelizirati svijet, ali se neće navezivati na svjetovne (lažne) vrednote (užitak, novac, vlast). U izgradnji civilizacije ljubavi koristit će se i uputama socijalnoga nauka Crkve. Danas je jako važno boriti se protiv ideologija koje urušavaju temelje društva i Crkve, kao što je rodna ideologija.
