Ciceron u spomenutoj raspravi donosi primjer jednoga čovjeka koji je bio upravo toga uvjerenja. Zvao se Damoklo. U IV. stoljeću prije Krista Sirakuzom je vladao tiranin Dionizije II. Sirakuza je bila tada grad u sklopu pokrajine Magna Graecia. Dionizije je bio veoma bogat, živo je raskošno, odijevao se biranim haljinama i hranio izvrsno, ne samo u pojedinim posebnim prigodama. Njegov dvorjanin Damoklo bijaše tipični zavidnik-ulizica. Slatkorječivo bi se dodvoravao Dioniziju. To njegovo dodvoravanje je, međutim, dalo naslutiti prikrivenu zavist. Koristio je svaku priliku kako bi pohvalio veliku sreću koju Dionizije ima kao vladar. Svoje hvalopojke bi zaključio izjavom kako nikada nije bilo sretnijega čovjeka od Dionizija.
Iziritiran stalnim ulizivanjem, Dionizije mu ponudi zamjenu mjesta na jedan dan, kako bi i on mogao osjetiti sve „čari” vladanja. Damoklo je klicao od radosti i uzbuđenja zbog vladareve ponude. Tiranin je zavidnoga ulizicu postavio na zlatno svečano prijestolje u nakićenoj dvorani. Posluživale su ga samo najljepše djevojke. Stol je pucao od preobilja hrane, a piće je posluživano u srebrnim i zlatnim peharima. Čak je i tamjan gorio pred Damoklom koji je uživao i bio kao u transu zbog kraljevskih počasti.
U jednome trenutku, dok je nazdravljao iz zlatnoga pehara, primijetio je kako mu iznad glave visi velik i kao britva oštar mač, obješen samo o jednu konjsku dlaku. Odmah se ukočio i problijedio. Odjednom je izgubio volju za slavljem i užicima. Rukom je dao znak glazbenicima neka prestanu sa svirkom, plesačima neka se izgube iz dvorane. Užasnut je gledao prema oštrici koja je visjela nad njegovom glavom samo o tankoj konjskoj dlaci. Nije se usudio napraviti nijedan nagli pokret kako njime ne bi uzbibao zrak te se tanka nit zanjihala i prekinula. Samo se želio kradom izvući iz dvorane, iz palače, da se nađe što dalje od toga mjesta. Nije više želio biti vladar niti kušati tu „sreću”.
Dionizije je sjedio na začelju velikoga gozbenog stola i s užitkom promatrao prizor.
– Što je, prijatelju? – upitao ga je tiranin. – Zašto si se ukočio i problijedio? Kao da si izgubio želju za jelom i pićem?
– Taj mač, taj mač… – prošaptao je Damoklo. Zar ga ne vidiš?
– Naravno da ga vidim. Gledam ga svakoga dana. On uvijek visi nad mojom glavom. Svakoga dana netko može prerezati tanku nit o kojoj visi. Eto, pod takvom prijetnjom stalne opasnosti ja uživam u svome bogatstvu i svojoj moći. – završio je Dionizije.
Izraz Damoklov mač danas se koristi kao izraz za veliku nesigurnost koju donosi vlast. Simbolizira mogućnost da velika vlast brzo izmakne iz ruku ili kobno završi. Damoklo, lik iz Ciceronove moralne anegdote, predstavlja aluziju na neposredne i uvijek prisutne opasnosti s kojima se suočavaju oni na položajima i na vlasti. Priča o Damoklovu maču ističe varljivost zadovoljstva i sreće onih koji vladaju, kao i nestalnost svake vlasti i sile. Zato narod kaže: Danas vezir, sutra rezil.
Frustrirani Casanova
Mnogi vrsni poznavatelji ljudske prirode tvrde kako se u ljudskome biću nalaze tri temeljna i vrlo snažna poriva, iskonska nagona: prvi je za samoodržanjem (tu svakako spada i seksualni nagon), drugi je za vjerom, religijom i treći je za vlašću i moći. Ako ove svoje temeljne nagone uspije zadovoljiti, čovjek osjeća – barem privremeno – određeno zadovoljstvo, ispunjenje, radost. Ako ih, međutim, ne uspije zadovoljiti, osjeća nezadovoljstvo, prazninu, frustraciju. Bilo je tako s najpoznatijim svjetskim zavodnikom, Venecijancem Giacomom Casanovom. On, koji je postao simbolom tipa zavodnika i nepopravljiva ženskaroša, sav svoj smisao pronalazio je u užicima sa ženama. Prema vlastitomu svjedočanstvu, za svoga je vijeka bio sa 127 žena.
Jednom se, za vrijeme boravka u Engleskoj, zagledao u osamnaestogodišnju Marie Charpillon. Ta djevojka, iako je bila kurtizana, nije mu uzvratila „ljubav”. Svim raspoloživim sredstvima Casanova je pokušao doći do njezina srca: šarmom, ustrajnošću, darovima, novcem, najzad nasiljem i vrlo nedoličnom osvetom. Ali bez uspjeha. Taj neuspjeh u zadovoljenju narcisoidnoga ega i seksualne strasti urodio je silnim nezadovoljstvom i frustracijom. U svojim memoarima bilježi: Krajem rujna 1763. godine upoznao sam gospodičnu Charpillon i od toga dana sam počeo umirati. Ne radi se o pretjerivanju. Tih dana je Casanova dospio na rub ludila i zamalo počinio samoubojstvo pomišljajući na to da skoči u Temzu. Bijaše to njegova prva velika frustracija uslijed nezadovoljenih stremljenja i neostvarenih ciljeva.
Njegova druga velika frustracija dogodila se potkraj života u egzilu u Češkoj gdje je osamnaest godina radio kao dvorski knjižničar u dvorcu grofa Josepha Karla od Waldsteina. Tu je i napisao svoje memoare koji su stekli svjetsku slavu. Pisao ih je kako bi se spasio od ludila i spriječio da umre od tuge, jer Venecija u kakvoj je odrastao više nije postojala, Pariz kakav je volio razorila je Revolucija, on je bio već star čovjek, bez šarma i novca i bez uspjeha kod žena koje je opsesivno volio. Pisanje mu se činilo kao jedini lijek protiv dosade života. Kroz prisjećanje na čari minulih dana, lakše je podnosio svoju sumornu sadašnjicu. To ga, međutim, nije izbavilo od kroničnih frustracija. Grof Charles de Ligne, ujak grofa Waldsteina, u svome djelu Fragment sur Casanova ovako ga opisuje u njegovoj starosti na dvorcu Dux: Nije bilo dana kada se ne bi žalio na svoju kavu, svoje mlijeko ili na tanjur makarona koji je svakodnevno zahtijevao. Grof mu nije prvomu zaželio dobro jutro. Juhu su mu namjerno vrelu servirali. Netko od posluge mu je s velikim zakašnjenjem donio piće. Nisu ga predstavili nekomu poznatom posjetitelju. Grof je jednu knjigu unajmio, a da ga nije o tome izvijestio. Neki sluga nije spustio šešir u znak poštovanja kad je uza nj prolazio. Dok je čitao svoje francuske verse, netko se smijao. Dok je čitajući talijansku poeziju gestikulirao, netko ga je ismijavao. Pri ulasku u prostoriju je učinio naklon koji mu je prije šezdeset godina pokazao slavni učitelj plesa Marcel, a ismijali su ga zbog toga. Od seksualnih frustracija samo su „političke” frustracije gore. Od Casanove je jedino Damoklo bio više frustriran.
Kritika moći ili (ne)moć kritike?
I u crkvenim krugovima ima osoba kojima je životna opsesija biti na vlasti. Svoj životni smisao vide osobito u tome da se domognu nekoga od crkvenih položaja: biskupa, nadbiskupa, kapitulara, prebendara, kanonika, provincijala, definitora, gvardijana, priora, poglavara zajednice, župnika i sl. Ako u tome ne uspiju, pretvaraju se, ili u zavidne i hvalisave ulizice kao Damoklo, ili u kronične nezadovoljnike poput Casanove, a najčešće u oboje. Kada osobe s opsesijom vlasti ne uspiju doći na vlast, one se pretvaraju u neku vrstu hibrida između zavidnoga ulizice Damokla i frustriranoga Casanove. Nezadovoljni, frustrirani, zavidni, sujetni i ontološki nesretni što nisu na vlasti, pretvaraju se u gunđala, kritizere, opozicijsku gerilu koja minira svaki projekt aktualne vlasti.
Takvi se vode logikom kako su samo oni Bogom dani za vlast te da ništa dobroga, plemenitoga, lijepoga i uzvišenoga ne može biti ukoliko oni nisu na vlasti. U Crkvi se takvima nerijetko dadne barem kakva-takva funkcija samo kako bi ušutjeli i prestali mrmljati, napadati, osporavati. U nemogućnosti da budu na vlasti i prigrabe moć, oni pribjegavaju kritici moći kako bi barem zadržali moć kritike kad već nisu uspjeli prigrabiti nikakvu drugu moć. Tako se iza kritike moći otkriva (ne)moć kritike.
