U memoriju računala pohranili bi sve bitne informacije iz života pokojnika, npr. u vezi s članovima obitelji, događajima iz prošlosti, te bi se tako umjetna inteligencija mogla dopisivati s rodbinom, a mogli bi pričati i o vremenu, hrani i sl. Dvojbeno je samo, nastavlja se u članku, to što različito reagiramo. Tako bi netko, tko bi na taj način razgovarao s preminulim članom obitelji, teško krenuo s normalnim životom, dok bi za druge to bio, prije svega, dobar način da ne budu usamljeni. Pogotovo, kako se navodi, nadživjeli supružnik kad onoga drugog više ne bude. Ako mislite da je ovo vrhunac čudne ideje, ima ona i svoj još čudniji nastavak. Naime, tehnologija je toliko napredovala da umjetna inteligencija može kopirati čak i glas pokojnika, a za dobru svotu novaca moglo bi se umjetno napraviti i tijelo osobe kojim bi upravljala isto tako umjetna inteligencija!? Jesam li samo ja ostala bez riječi?
Druga priča koju vam donosim, na svojoj površini potpuno različita od prve, pripovijeda o jednoj djevojčici od jedva pet, šest godina, koja najviše od svega voli jednu našu domaću sapunicu! A u seriji joj je najdraži jedan ženski lik upadljivih tjelesnih atributa. I ne baš čvrstih moralnih stavova koji su itekako okosnica radnje! Članovi njezine obitelj, ponosni na ono čime se dijete svaki dan okupira, odlučili su razveseliti djevojčicu. Uz pomoć popularne TV emisije odveli su je na lokacije na kojima se snima serija i upoznali je s njezinom najdražom glumicom. Dijete, pet, šest godina?
I treća, opet potpuno drukčija od ostalih, tipična je gastarbajterska priča, tj. njezin zaplet, donekle. Priča je to, zapravo, o djeci gastarbajtera koja nisu mogla u isto vrijeme imati i oca i njemačke marke. Tako su često rasli neprimjetno, u sjeni katova nove kuće. Materijalno bogati, a emotivno okrznuti. Kćeri k’o kćeri udale se, sin uzdanica, bez alata i bez zanata, ostao s roditeljima. Svašta sam čula i svašta vidjela u životu, ali vrlo rijetko i umirovljenika koji je dugo i u zdravlju trošio njemačku mirovinu. Tako je bilo i s ovim, bolest podmukla i neizlječiva. Novi grob kupljen još davno, a kako se zdravstveno stanje glave obitelji pogoršavalo, supruga je angažirala radnike da očiste i pripreme grobnicu za, izvjesno, skori pogreb. Ljudi se vratili i rekli da je grob zauzet i zatvoren te da je u grob nedavno pokopana neka žena! Ispostavilo se da je sin samovoljno preprodao grobnicu, eto, novaca mu nedostajalo, što li… Uspjeli su sve vratiti u prvobitno stanje. Nesretnu pokojnicu su premjestili, a novce, pretpostavljam, vratili. Ali…
Imaju li ove priče baš išta zajedničko? Imaju! Još kako!
Rađamo se potpuno jednaki, slobodni i čisti od svih predrasuda. Upijamo čudesni svijet oko sebe i učimo sve, od početka. Puni povjerenja, otvorenoga uma, pa i promišljamo iskreno, bez straha i zadrške. Tako i svoju vjeru, Boga. Sjetite se sebe, nitko ne moli sa srcem kao djeca! Mali mi, a veliki i dobri Bog koji nas voli i čuva, kojemu vjerujemo. Bog koji nas oslobađa sumnje, samoće. Bog koji nas voli, hrabri, vida rane, onako kako samo praroditelj može…
A onda Ga odgurnemo od sebe. Nazivamo svojim čudne stvari i običaje, što god od nas zatraže, samo kako bismo bili veliki, najveći, prihvaćeni. Robujemo planovima, materijalnom, pomodnom, žureći za nekom svojom petoljetkom. Ostavljajući Boga za kasnije. Pri tom naivni, kao trkači nesvjesni da su samo nestvarni dio bezbroj puta ponovljene scene sa snimanja filma. Tako, zapravo tek omeđeni kulisama, stalno preskaču istu preponu, bez ikakvoga pomaka, ma koliko prividno napredovali. Svaki je od njih uvjeren da je samostalan i samodostatan, najsnažniji, najsposobniji. I tek ponekad, nakratko, kad zastanu, kad ostanu u svojoj uzaludnosti bez daha, začuju šapat: Čemu? Šapat koji postaje sve glasniji, koji na koncu gromoglasno odjekuje u planinskom usijeku života, to glasniji što smo bolesniji, stariji, usamljeniji… Na koncu, nakon svih omiljenih glumica, zarađenoga i izgubljenoga, svih lutanja i traženja, baš svi, tko burnije, a tko tiše, podvlačimo crtu u sutonu života. Umorni skidamo jaram koji smo sami sebi davno stavili na vrat. Panično prebiremo, kopamo duboko u sebi, tražimo najmanji žižak nekadašnje vjere, tražimo blizinu Boga… Često niti zbog Boga, niti zbog Ljubavi, već zbog gologa straha od Noći.
A Bog, nepopravljivo strpljiv! Čeka da se umorimo. Ne osvrće se na ono što je život od nas napravio, niti na povod koji nas je doveo k Njemu. Kao roditelj koji beskonačno prašta greške vlastitoga djeteta. Koji je uvijek tu. Koji grli i tješi, otresa od prašine i nesebično nam vraća onu davno odbačenu slobodu. Jer On nas hoće slobodne od sumnje, slobodne od straha. Tvrdoglavo nam daje sebe. Tražeći zauzvrat samo da Mu ponovno povjerujemo. I upravo to je jedino što u konačnici dopre baš do svakoga čovjeka. Božja sloboda. Neupitna Ljubav. Jača od Noći.
To je ta vječna priča. I jedina istina.
I koliko god Šveđani smišljali program koji će prividno oživjeti one koji više nisu s nama, korisnika neće naći među onima koji su povjerovali. Jer smo katolici, jer ćemo prije ili kasnije shvatiti, tj. prisjetiti se da smo još u početku oslobođeni straha, duhovne samoće i vječne smrti. Svatko ponaosob.
Stoga je prava priča, recimo, priča jedne bake iz naših krajeva, blizu osmoga desetljeća života, koja je zbog velike količine napadaloga snijega ostala i bez trošne nastambe, starije i od nje same. Takve koja se ni prije urušavanja zbog snježne nepogode, ni najoptimističnije, nije mogla nazvati kućom. Kako nema obitelji, nikoga tko bi se o njoj skrbio, smještena je u praznu seosku trgovinu. Na šest mjeseci, kažu mještani, a do tada će nešto morati poduzeti jer se njezina kuća ionako ne može popraviti. U trgovini je peć na drva, stol i stolac i bakin krevet s puno pokrivača. Na prazne police nekadašnje trgovine uredno je poslagala ono malo osobnih predmeta. Dobri ljudi obilaze baku i donose joj toplo jelo. Za vrijeme posjeta novinara sjedi i čita iz molitvenika pokušavajući mu približiti kako provodi vrijeme. Puno je bakina jada i potrebe, a puno i skromnosti. A opet, tako je mirna i dostojanstvena u svojoj gotovo potpunoj oslobođenosti od svega. Ipak, ono što ću zauvijek pamtiti izgled je njezina mekano ukoričenoga, tankoga molitvenika. Pohabanoga stalnim listanjem. Stišćući strpljivo već savijene stranice, baka čita pažljivo, kao prvi put u životu, iako njezina vjera, očito, nije od jučer. Na odlasku maše s vrata trgovine, nasmijana i reklo bi se nezabrinuta za svoju budućnost… Gledajući je, pokušavam se prisjetiti kako izgleda moj molitvenik? Bojim se da njegove stranice nisu pohabane…
Zato pogotovo sada, između sjajnih pisanica, šarenoga cvijeća i zadnjega nestrpljivo otpjevanoga stiha prije izlaska iz crkve, sjetimo se koliko smo sretni jer smo otkupljeni. Voljeni. Oslobođeni. Sretan vam Uskrs!
