Početna stranica » Čudo i mi

Čudo i mi

185 pregleda

„Cijeli tjedan sam bila u problemima”, piše mi Suzie jednoga subotnjeg jutra. „Mučila sam se, molila Boga da mi pomogne. Sve sam mu predala u ruke. Pukla sam i plakala satima osjećajući se potpuno sama i izgubljena. Bila sam sigurna da me je Bog zaboravio – ili da se bavi većim problemima od mojih.”

Poruka je dalje glasila: „Sinoć sam zaspala u suzama s molitvom da mi pošalje neki znak, nekoga ili nešto, u nadi da me čuje. Jutros kad sam se probudila, prvo što sam vidjela bio je tvoj tjedni blog. Svaku riječ si namijenila baš meni! Odmah sam prepoznala čudo – Bog ipak nije digao ruke od mene.” 

Svakoga tjedna pišem o osobnom i duhovnom rastu u obliku bloga koji onda moja ekipa objavljuje i šalje tisućama ljudi na našem popisu primatelja. Obično podijelim poneku priču iz osobnoga iskustva i ono što sam spoznala kroz duboke i otvorene razgovore s ljudima, kroz lijepu glazbu ili intervjue na temu životnih prekretnica, s namjerom da to posluži kao inspiracija i motivacija drugima da zastanu i provedu neko vrijeme sklopljenih očiju – osluškujući, ne bučne i nametljive savjete kojima smo svakodnevno bombardirani, nego šapat u dubini duše kojim nas Bog vodi. 

Predanje Bogu

Toga tjedna nisam znala o čemu bih pisala. U proteklo vrijeme svu pozornost dala sam pitanju kako se nositi sa stresom, strahovima i tjeskobom, priznajući da sam se i sama našla u razdoblju punom neizvjesnosti i obaveza prema djeci i poslu. Jedan čitatelj mi je, kao odgovor, poslao e-poruku s „lekcijom” kako predati svoje probleme Bogu. Priložio je i specifičnu molitvu Isusu za koju „garantira” da će riješiti sve probleme u tri tjedna. 

U zadnjih 15-ak godina primila sam toliko sličnih čudotvornih molitvi, bočica sa svetom vodicom, krunica i medaljica posvećenih u svetištima s gotovo svakoga kontinenta – i svaki od pošiljatelja je „garantirao” da je baš taj predmet najčudotvorniji. Udahnula sam duboko i podsjetila samu sebe da budem strpljiva i puna razumijevanja umjesto iritirana – jer poznajem i sama osjećaj očaja zbog kojega tražimo čudo, ispunjene molitve, garanciju – pa makar nam ta „garancija” postala samo mali tračak nade. 

Čuda se događaju stalno, ali ne bez nas i našega sudjelovanja. Inače bismo samo postali promatrači s tribina – tražeći objašnjenja i čudeći se kako se čuda događaju drugima. Postajemo potrošači metoda i brzih formula

 

Sjela sam za računalo i pustila da riječi same teku i popune praznu stranicu na ekranu. Što znači predati sve svoje probleme Bogu? Postavila sam pitanje – i ponudila odgovor kako ga ja vidim. Kao prvo, moramo biti voljni predati svoj stav prema tom problemu, dakle ne vidjeti ga kao problem nego kao priliku kroz koju ćemo nešto novo naučiti, ostaviti staro i iscijeliti nešto čega možda još nismo ni svjesni. Kroz tu promjenu stava lakše prepoznajemo što nam je zaista potrebno da bismo riješili problem. Recimo, ako imamo financijskih problema i predamo ih Bogu, u tom trenu već zapravo prihvaćamo činjenicu da postoji rješenje kojim se iz toga problema možemo izvući umjesto opsjednutosti idejom da je naša situacija nemoguća i zastrašujuća. Uz tu vjeru, novo uvjerenje i novu perspektivu postajemo puno otvoreniji prilici prihvaćanja nečije pomoći, ili da sami uočimo načine na koje možemo uštedjeti ili zaraditi novac koji nam treba. 

Drugo, na sličan način, kad se pomirimo s tim da ne moramo sve imati pod kontrolom i sami sve riješiti, otvaramo dušu, srce i razum Božjoj mudrosti i milosti, te puštamo da nas Bog vodi. Kroz taj proces stvaramo zdravu dozu poniznosti i ne sramimo se pitati za pomoć. Poniznost i „otpuštanje kontrole” pomaže nam prihvatiti situaciju u kojoj smo se našli i u njoj pronađemo najmanje sitnice za koje možemo biti zahvalni, pa makar to bila okrepljujuća čaša vode, ptica na grani ili oblak na nebu.

Tada, slobodni od ega, koji želi imati sve pod kontrolom i koji „zna sve najbolje”, postajemo dovoljno prijemčivi – da se oslonimo na Boga i sustav vjere i povjerenja. Tada lakše prepoznajemo čuda u neobjašnjivim sklopovima događaja, u jednostavnim životnim trenucima i slučajnim susretima. 

Kako vjerovati?

Prije desetak godina sjedim udobno smještena na sjedalu kraj prozora, gledam kako se drugi putnici ukrcavaju prije leta. Kraj mene sjeda žena koja je morala kupiti dva sjedala jer ne stane na jedno. U jednoj ruci nosi torbu, a u drugoj kutiju s pizzom. Odmah mi se obratila i objasnila kako je užasno gladna i kako već dugo ima zdravstvenih problema koji su uzrok njezina fizičkoga stanja. Neugodno mi je pitati detalje, ali kroz sljedećih sat vremena kratkoga leta sve mi je ispričala. Imala je puno emotivnih problema od kojih se počela debljati nakon čega je njezin organizam krahirao i tada je sve krenulo nizbrdo. Spomenula je da joj je neki liječnik predložio da, uz medicinske zahvate i tretmane, krene i na psihoterapiju. No ona je odbila jer veli – ima jaku vjeru i zna da će joj Bog poslati čudo. Čula je da Bog liječi i veće probleme nego što su njezini te da samo mora vjerovati. Priča mi kako se moli jako i svim srcem, dušom i tijelom i kako ga neizmjerno voli. Briše suze koje su joj navrle od emocija kad priča o boli i želji da joj Bog usliši molitve. Iz kutije vadi pizzu i prije zalogaja veli mi u ushićenju: „Bog je toliko svemoguć da može sad pretvoriti ovu pizzu u tvar koja će rastopiti sve moje suvišne kile i vratiti mi zdravlje.”

Nisam tada znala kako odgovoriti ili reagirati. Ali sjećam se da sam danima bila pod dojmom našega susreta i nisam mogla shvatiti zašto ta žena i dalje jede pizzu umjesto recimo salate. Ili zašto ne bi potražila pomoć psihoterapeuta ili stručnjaka koji bi joj pomogli da vrati fizički, emotivni, mentalni (a i duhovni) balans. Još se i danas sjećam detalja njezine priče i boli u njezinim očima. Držala me je za ruku i molila sa mnom. I na kraju leta zahvalila mi što sam ju poslušala strpljivo i bez kritiziranja. 

Čudo vjere

„Vaš tata se borio kao pravi superheroj”, veli onkologinja mojim sinovima nakon što im je objasnila da tretman karcinoma, u koji smo vjerovali da će djelovati, nije uspio. On je prihvatio da bude među prvima koji će se podvrgnuti novom načinu liječenja. „Njegova vjera da će se dogoditi čudo bila je neophodna u znanstvenom istraživanju metode za koju smo sigurni da će u budućnosti spasiti tisuće života.” 

Moj najmlađi sin je kroz suze odgovorio: „Hvala vam. I oprostite mi što sam sebičan, ali u ovom trenutku ne mogu misliti na tisuće ljudi. Zašto moj tata nije mogao ozdraviti?” 

Tisuće ljudi su molile za njegovo ozdravljenje. Zašto nas Bog nije „čuo”? Kako ćemo sad dalje vjerovati da je Bog s nama i da se čuda događaju? Pitanja je bilo previše. Jedino što sam mogla reći je da se čudo nije dogodilo u fizičkom ozdravljenju jer je bolest bila teška. Čudo je bilo u tome da je Bog bio uz njihova oca – i sve nas – u svakom trenutku. I kroz tu spoznaju stalne Božje prisutnosti nije se bojao, i u boli je imao snage nasmiješiti se, ispričati vic i sve nas ohrabriti. Čudo je bilo u miru koji je osjećao u zadnjim danima bolesti i u ljubavi s kojom nas je do zadnjega časa volio. 

Toga jutra kad nas je napustio, moj najmlađi sin je ležao kraj mene i tiho plakao. „Osjećaš li da je ovdje?” pitao me je u jednom trenutku. „Tu je s nama. I uvijek će biti s nama. Sad stvarno neću ništa moći sakriti od tate”, rekao je. 

Čuda se događaju stalno, ali ne bez nas i našega sudjelovanja. Inače bismo samo postali promatrači s tribina – tražeći objašnjenja i čudeći se kako se čuda događaju drugima. Postajemo potrošači metoda i brzih formula, umjesto da prihvatimo da nitko od nas ništa ne može garantirati. Nitko od nas nema kontrolu ni nad čim osim svojih odluka – da živimo otvoreni tajnama vjere i mističnim načinima kojima Bog djeluje u našim životima. 

A kad predamo kontrolu i promijenimo stav prema definiciji čuda koje priželjkujemo, tada otvaramo mogućnost prepoznavanja čudesne ljubavi kojom nas Bog vodi i okružuje. A time ponekad i sami postajemo dio nečijega čuda – saslušanjem bez kritika ili savjeta, osmijehom, pozivom na kavu, razgovor ili izlet, ili jednostavno svojom prisutnošću.