Odrastao sam uz katolički ili, kako smo ga tada zvali, crkveni tisak. I bio mi je važan segment, ne samo informiranja već i formiranja vlastitoga identiteta, jačanja katoličke vjere, ali i pogleda na život i svijet. U mom odrastanju posebno je mjesto imao Mali koncil Mak, čiji sam bio suradnik još od ranoga djetinjstva, a kao student i član uredništva te pomoćnik tadašnjem glavnom uredniku, neponovljivom don Luki Depolu. Osamdesetih godina, dok sam pohađao osnovnu školu u Klobuku u Hercegovini, moja je obitelj redovito primala Glas Koncila, Naša ognjišta i Kanu. Čitao se i svjetovni tisak, ali nekako između redaka i s oprezom prema nekim sadržajima i autorima. Zato je katolički tisak imao posebnu važnost jer ga se smatralo „našim” i vjerodostojnim, a u njemu su se mogle pročitati i teme o kojima se drugdje nije pisalo.
S nostalgijom se sjećam kako bi me baka, koja je bila nepismena, molila da joj čitam iz „svetih novina” kako ih je zvala. Znao sam da nisu baš svete, ali sam za ozbiljno uzimao sve ono što je bilo unutra. A moram priznati bilo je tu i razigranih, pa i zabavnih sadržaja. Sa Svjetlom riječi sam se susreo otprilike u sedmom razredu osnovne škole. Bio je to onaj stari, pomalo ozbiljni, novinski format, koji je tadašnji župnik fra Tihomir Kutle nudio župljanima nakon mise, dok ga je nama mladima koji smo ministrirali, darivao besplatno – uz poruku: „Djeco, širite vidike. Ovo je list koji promiče našu vjeru i kulturu.” Moram priznati kako su me ispočetka najviše privlačile križaljke, čija sam rješenja redovito slao uredništvu, a zauzvrat dobivao vrijedne knjige, koje su obogaćivale moju malu biblioteku. Posebno se sjećam Putova i putokaza fra Ignacija Gavrana, koji su mi bili izvor mudrosti i saznanja o našoj prošlosti. I tako malo-pomalo počeo sam čitati i tekstove u Svjetlu riječi. Bilo je to sve redovitije i redovitije, jer sam pronalazio sadržaje koje sam mogao razumjeti. I tako sam postao stalni čitatelj.
Ne želim zvučati pristrano, ali ovaj je list sadržajno i grafički zasigurno jedan od najboljih katoličkih magazina Crkve u Hrvata. Posebno prednjači među onima koji su uspješno prebrodili tranziciju iz vremena komunizma u demokratsko doba, odnosno koji su se prilagodili i modernizirali kroz izgled i sadržaj, a da su pritom sačuvali svoju izvornost i izvrsnost.
Kraj katoličkoga tiska?
Naime, uspostavom demokracije i stvaranjem hrvatske države mnoge teme koje su bile rezervirane samo za katolički tisak počele su objavljivati dnevne i tjedne novine. To je mnoge katoličke listove dočekalo nespremne pa su neki nastavili po starome i počeli gubiti na važnosti, a drugi su kreirali novi identitet i pronašli svoju novu „nišu” zadržavši stare i stvorivši nove čitatelje. Neki su mislili kako je katoličkom tisku došao kraj kad su nacionalne i lokalne radijske i televizijske postaje počele emitirati vjerske sadržaje. No brzo smo se vratili u realnost, shvaćajući kako izvještavanje pojedinih svjetovnih medija postaje senzacionalističko te kako je Crkva u njihovu fokusu tek kad se dogodi kakva negativnost. Kod dijela medija postojala je dobra volja i otvorenost prema vjerskim sadržajima, ali nažalost nije bilo dovoljno znanja i stručnosti ili adekvatne suradnje s onima koji znaju, pa su se i važne teme ponekad banalizirale. Uvjerenje kako će netko drugi odraditi posao katoličkih medija brzo je splasnulo. No, novo vrijeme i novi izazovi su tražili potpunu prilagodbu… Oni koji u tome nisu uspjeli postali našli su se na rubu, a stasalo je mnoštvo novih, posebice elektroničkih medija, od kojih je dobar dio na zavidnoj profesionalnoj razini kakva često nedostaje svjetovnim medijima. Vrlo često muku muče s financiranjem, ali postaju odgovorni i uspješni glasnogovornici i branitelji Crkve u javnosti. Štoviše, ponekad uspješniji od pojedinih crkvenih institucija ili odgovornih ljudi u crkvenoj hijerarhiji.
Odgovornost medija
Dovoljno je napraviti površnu analizu medijskoga izvještavanja da bismo shvatili kolika je važnost takvih odgovornih medija, koji ipak ne dopuštaju iskrivljavanje slike o vjeri i vjernicima. Uostalom posljednjih godina često čujemo kako crkveni oci i katolički publicisti upozoravaju na neetično izvještavanje hrvatskih medija kad je Crkva u pitanju, pa i svojevrsni progon Crkve iz javnoga života. I sami smo svjedoci kako je u nekim našim čitanim novinama ili portalima teško pronaći značajnije tekstove o duhovnim, kulturnim, karitativnim ili nekim drugim pozitivnim crkvenim pothvatima i doprinosima društvu u kojem živimo. Istodobno ćete pronaći senzacije i skandale, sukobe i kritike… Miješanje Crkve u politiku, zaostalost i nacionalizam, pedofilija i život svećenika na visokoj nozi, visoke državne donacije i privilegije – omiljene su teme pojedinih kroničara crkvenoga života. Očito Crkva nije u modi kod velikoga broja naših novinara. Sasvim je jasno da ni svi predstavnici crkvenih institucija nisu sveci i da imaju pogrešaka i zabluda. Ali teško se oteti dojmu da su puno više izloženiji kritici od ostalih i da se često plemenita nastojanja koja dolaze iz crkvenih redova marginaliziraju. S druge strane, čini se da crkveni oci neće puno postići kritiziranjem postojećega stanja, koje ponekad podsjeća na borbu s vjetrenjačama. Naime, mediji više nisu što su nekada bili, a i društvo u kojem živimo potpuno se promijenilo. Nije li vrijeme da i Crkva učini nužne iskorake na području komuniciranja i pokaže se kao ravnopravan sugovornik u javnom forumu, unatoč tome što argumenti u njemu ne znače puno!?
U ime Crkve
Prvi iskorak koji Crkva može napraviti jest veća otvorenost medijima. Iako to može zvučati paradoksalno, upravo plasiranje većega broja informacija, susretljivost prema novinarima, otvaranje većega broja tema i više kompetentnih sugovornika od strane Crkve u javnosti, smanjit će broj dezinformacija i nagađanja, prekinut će šutnju o mnogobrojnim temama te na koncu ukinuti ekskluzivno pravo nekolicini „kompetentnih” tumača crkvenih stajališta. Jasno, izravnijim ulaskom Crkve u javni forum možemo očekivati i izravnije napade onih koji se ne slažu s tim stajalištima. To će pak zahtijevati puno veću osposobljenost i bolji trening onih koji bi nastupali u ime Crkve. Oni će morati biti mudriji i rječitiji, zanimljiviji i bolje upućeni u stvarnost od svojih protivnika. Nažalost, danas takve novinari još uvijek traže svijećom. Budući da često nailaze na odbijanja onih koji mogu kompetentno zastupati Crkvu, linijom manjega otpora novinari daju prostora onima koji će potvrditi njihova stajališta, onima koji će svojim istupima sramotiti Crkvu ili će jednostavno sami pokušavati interpretirati što bi crkvena hijerarhija o nečemu mogla misliti. Dakle, Crkva je pozvana na dijalog, pa čak i onda kad namjere sugovornika i nisu najiskrenije.
Drugi važan iskorak moguće je napraviti na formuliranju samih poruka, koje Crkvu legitimiraju u javnosti a, koje – budimo kritični – ponekad znaju biti nerazumljive, ispolitizirane ili neprilagođene aktualnom trenutku. S druge strane, svjedoci smo kako prava poruka izrečena u pravom trenutku može „zvoniti” mjesecima pa i godinama. Jasno, Crkva mora biti dosljedna i beskompromisna u tim porukama jer prenosi vječnu istinu, koju treba prilagoditi vremenu.
Vjerodostojnost i kompetencija
Uz poruku je uvijek bio vezan i glasnik i o njemu je često ovisio uspjeh poruke. Zato itekako treba voditi računa o vjerodostojnosti onih koji nastupaju u ime Crkve, iako se o vjerodostojnosti u novinarstvu vodi vrlo malo računa. A kad smo kod glasnika, često je pogrešno uvjerenje da u ime Crkve trebaju nastupati samo biskupi, teolozi, svećenici… Crkva je po definiciji „narod Božji”. Prema tome, medijski teret ne smije biti samo na leđima službene crkvene hijerarhije, iako se kroz njihovo ponašanje najčešće promatra cijelu vjerničku zajednicu. Među vjernicima sigurno postoje i kompetentni odvjetnici, novinari, književnici, liječnici, menadžeri… Susrećemo ih u crkvi nedjeljom i nerijetko slušamo kako otvoreno govore o svojim vjerničkim uvjerenjima. Pravo je pitanje – zašto oni ne bi također postali suvremeni glasnogovornici Katoličke Crkve, kroz obranu vjerskih istina i inicijativa. U prilog tome govore i neki uspješni projekti, u kojima glavnu riječ vode laici. Međutim, ne izjašnjava li se u Hrvatskoj više do 80 % građana katolicima, a nisu li puno glasniji svi neki drugi!? Očito nema dovoljno samosvijesti među nama ali ni poticaja da to činimo od strane crkvenih zajednica. Svjetlo riječi je upravo pozitivan primjer kako okupiti snažnu zajednicu koja ima što reći i napisati…
Svjedoci smo kako sve više ljudi našega potrošačkog društva traga za istinom i spreman je čuti pravorijek u sveopćem komunikacijskom kaosu. Ljudi su svakodnevno zasuti gomilom informacija, sve im je naizgled dostupno i o svemu, zahvaljujući komunikacijskim i tehnološkim dostignućima, u relativno kratkom roku mogu doznati sve što ih zanima. Tako su često, svjesno ili nesvjesno, izloženi i mnogobrojnim dezinformacijama, površnim informacijama pa i podvalama. Mnoge od njih se odnose i na Boga, Crkvu i kršćanstvo općenito. Neke su plod neznanja i nerazumijevanja, a neke zlonamjernosti. Zato su nam potrebniji nego ikada tumači vjerskih istina, te zbivanja u Crkvi i svijetu. Oni nam pomažu da se vratimo izvoru – vječnim Isusovim načelima, odnosno da nam u moru senzacionalizma, šarenila i potpuno beskorisnih informacija ukažu na bitno. Oni nam pomažu da trezveno i odgovorno pristupamo vremenu u kojem živimo te da ne postanemo objekti tuđih manipulacija, već subjekti koji su kadri mijenjati sadašnjost i kreirati bolju budućnost. Zato je Crkva puno pozvanija biti komunikator i dati ljudima istinu, nego kojekakve nevladine udruge ili komiteti. To je dodatni razlog da prilagodi poslanje medijima, njeguje još pažljivije medije u svome vlasništvu te tako odgovori na izazove aktualnoga trenutka. Petstoti broj Svjetla riječi pokazuje da se može, unatoč svemu!