S ciljem brisanja nacionalnih, kulturnih i duhovnih simbola drugoga naroda, druge konfesije, stradali su i stari sakralni spomenici izuzetne kulturne i povijesne vrijednosti, ali su rušena i moderna sakralna zdanja visokoga arhitektonskog dosega. Ovdje ćemo predstaviti dvije moderne franjevačke crkve koje je zadesila ta sudbina: crkvu sv. Ante na Petrićevcu (Banja Luka) i crkvu Prečistoga Srca Marijina u Foči (kod Doboja). Obje su stradale od minerske ruke pripadnika srpske vojske.
Petrićevac
Prvu traumu rušenja petrićevački franjevci doživjeli su u razornom potresu koji je pogodio Banju Luku 1969. kada su razrušeni samostan Presvetoga Trojstva i crkva sv. Ante Padovanskoga. Nestali su iz krajolika udarom nepredvidive elementarne sile prirode. Samostan i crkva građeni su koncem 20-ih i početkom 30-ih godina 20. stoljeća po projektu arhitekta Blaža Misite Katušića.
U tim okolnostima franjevci nisu imali drugoga izbora doli graditi novu crkvu. U traganju za najboljim rješenjem odlučili su se za izvedbu projekta slovenskoga arhitekta Janeza Fürsta (1939-1975). Kamen temeljac postavljen je na blagdan sv. Ante 13. lipnja 1973. godine. Već sljedeće godine gradnja betonske građevine, čiji su zidovi uređeni da se ne žbukaju, dovedena je do pod krov, a deset godina kasnije (1984) podignut je i zvonik – odvojen od crkve.
Unutrašnjost crkve bila je skladno oblikovanoga prostora namijenjenoga impozantnom broju vjernika: 360 sjedala u crkvenoj lađi i 150 na galeriji. Prostor je amfiteatralno komponiran, sjedala se kaskadno spuštaju prema oltaru kao središtu. Galerija također prati taj nagib, tako i drveni strop crkve kao, uostalom, i samo krovište. Prirodno svjetlo, osim s bočnih strana, ulazilo je kroz osam svjetlosnih kupola, od kojih su četiri smještene iznad oltara, tri u lađi i jedna u „dnevnoj kapeli”, integriranoj s oltarskim prostorom koji se po potrebi mogao odvojiti staklenom stijenom. Zidovi „dnevne kapele” obloženi su mramornim pločama s naglašenim reljefnim vertikalama. U njoj je, po zamisli arhitekta Danila Fürsta (1912-2005), izrađen i smješten brončani tabernakul u obliku kapitela mramornoga stupa, kojim je arhitekt simbolično vizualizirao zvonik pred crkvom. Osam oniksa, koji simboliziraju osam franjevačkih župa u Krajini, ugrađeno je na prednjoj i dvjema bočnim stranama tabernakula. Zamišljeno je da se simbolična ostavština iz stare crkve nestale u potresu, kao sjećanje na nju, čuva u „kapeli potresa”. Druge dvije kapele, povezane sa sakristijom, posvećene su sv. Franji i sv. Anti. Ispod crkve je kripta s učionicama, prostorijama za knjižnicu, crkveno pjevanje, tisak i sl.
Tako moderno arhitektonsko zdanje zahtijevalo je i likovnu okosnicu u svrhu vjerničke duhovnosti i pobožnosti. S tim ciljem pozvan je slikar Đuro Seder (1987), inače umjetnik s višegodišnjim iskustvom rada u crkvama Bosne Srebrene, i povjerena mu je izrada postaja križnoga puta. U njihovoj izvedbi odlučio se za slikarsku tehniku alsecco na sivkastoj betonskoj zidnoj podlozi. Radio ih je u dva friza na bočnim zidovima (v. 120 cm) u prigušenim tonovima. Isusov križni put otvorio je događajem u Getsemanskom vrtu – Isusovom molitvom s učenicima – slijedeći potom tradicionalni ikonografski hod od Pilatove osude do polaganja u grob, s tim da je taj niz završio kompozicijom Uskrsnuća Isusova – što ukupno čini šesnaest scena.
U okviru toga teološkog programa nastavio je kipar Mile Blažević iz Zagreba, kojega su franjevci angažirali na Sederovu preporuku. On je izradio dva brončana reljefa s temama: Posljednja večera i Duhovi, zaokružujući time teološki tematski sadržaj Kristova puta žrtve i čovjekova spasenja.
Uz prevladavajuće prigušene tonove zidova, kolorističku svježinu u crkvu unijeli su vitraji Đure Sedera svojom razigranošću boje i svjetla (1989). Teme su iz života sv. Franje. Na jednom je vitraju prikazana Franjina Pjesma brata sunca, a na drugom Stigmatizacija i Sveti Franjo s vukom.
Dva desetljeća nakon izgradnje i umjetničkoga uređenja crkve, pripadnici srpske krajinske vojske u kaotičnom osvetničkom očaju i bijesu zbog uspješne hrvatske vojne akcije Bljesak, u noći 6. na 7. svibnja 1995. godine zapalili su samostan i minirali crkvu.
Foča
Na brežuljku Kunara u župi Foča kod Doboja izdizala se arhitektonski atraktivna crkva iz 30-ih godina 20. stoljeća, izgrađena po ideji uglednog arhitekta Karla Pařika (Paržika). S vremenom se zbog slabo izvedenih temelja počela urušavati. Nije ju se moglo spasiti te se moralo razmišljati o gradnji nove. Spomenuti brežuljak, s obzirom na terensku konfiguraciju, vrlo je pogodan odabir za sakralni objekt. Dominira cijelim krajem. To se, uostalom, da pratiti od prapovijesti kada se stanište božanstva u brežuljkastim područjima redovito podizalo na vrhu najvišega brežuljka jer mu se pridavalo posebno sakralno značenje. Takav je primjer grčki hram Partenon u Ateni (građen prije 2 500 godina), jedna od najčudesnijih građevina u povijesti, koja vizualno dominira gradom. Ako dopustimo slobodniju usporedbu, onda je fočanski brežuljak Kunara s crkvom neki daleki odslik te davnašnje ideje. Crkva se izdiže iznad cijeloga krajolika odakle pogled završava na voćnjacima i poljoprivrednim kulturama.
Za projektanta nove crkve odabran je sarajevski arhitekt Zlatko Ugljen koji je 1986. godine izradio idejni projekt. Arhitekt je crkvu zamislio u dalekim sjećanjima na predromaničku sakralnu arhitekturu u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji iz 9. i 10. st. Neke od njih su do danas sačuvane: crkva sv. Križa u Ninu, sv. Mihovila u Stonu, sv. Petra u Priku… U arhitektovoj ideji te povijesne asocijacije znače ne samo graditeljsko nadahnuće nego ukazuju i na činjenicu kreativne usidrenosti njegova djela u kulturne i graditeljske tokove.
Crkva, u cijelosti betonsko zdanje, građena je od 1990. do 1991. godine. Ulaz u nju vodio je kroz zvonik, a prostor crkvene lađe završavao je poluvaljkastom apsidom s pogledom na krajolik, od koje se stupnjevito niz padinu spušta staza na čijem je kraju drveni križ – znak Isusova puta patnje (Via Dolorosa). Tradicionalna apsida u ovom slučaju nije natkrivena, a za nju je karakteristično da pogledu otvara različitost četiriju godišnjih doba – kao prirodna izmjenična likovna prezentacija.
Dva elementa valjka i piramide na krovištu, asocijacija su na krovove malih predromaničkih kapela. Sve fasadne površine predviđeno je da se oblože kvadratima sjajno bijelo plastificiranoga lima, čime je arhitekt htio naglasiti kontrast između prirode i čovjekova ostvarenja. Crkva je usidrena u prirodnom okruženju poput umjetničkoga kiparskog djela.
Još nije bila ni dovršena kada su je u ljeto 1992. pripadnici srpske vojske minirali i sravnili sa zemljom.
Tako su ova dva vrsna arhitektonska ostvarenja, na Petrićevcu i u Foči, nasilno završila svoj vijek trajanja. Dok su jedni s puno volje i zanosa gradili, drugi su to „naprednom tehnologijom” brzo i efikasno uništili!
