Veliki Augustin u svojim Ispovijestima kaže: „Sâm sam sebi postao veliko pitanje.” U doba konfesionalnih podjela Sebastian Castellio napisao je knjigu: „Umijeće sumnjanja i vjerovanja, neznanja i znanja” u kojoj umijeće vjerskoga preispitivanja stavlja kao lijek fanatizmu Calvina i njegovih pristaša s jedne strane te onih iz protureformacijskoga tabora s druge. Među pitanja koja su zaokupljala ljude na prijelazu iz prvoga u drugo tisućljeće kršćanske ere bijaše i pitanje o razlogu Kristova utjelovljenja.
Znamo da je Bog postao čovjekom. Sveto pismo je zabilježilo tu povijesnu činjenicu. Znamo i kako se to dogodilo: po Duhu Svetomu od Marije Djevice. Ono što međutim ne znamo je razlog Božjega utjelovljenja. Zašto se utjelovio? Zašto je uzeo ljudsku put? Konačno, zašto je postao čovjekom u liku djeteta? Zašto je dakle Bog postao čovjekom? U istoimenoj knjizi pokušao je crkveni naučitelj Anzelmo Canterburyjski odgovoriti na to pitanje. Anzelmov odgovor bijaše teološki ispravan, ali suviše uzak, djelomičan, nepotpun, najzad i nedovoljno originalan, jer je proizlazio iz cijele jedne tisućljetne vjerske tradicije. Odgovor Canterburyjskoga na pitanje o razlogu Božjega utjelovljenja bijaše: grijeh. Grijeh je nepravda prema Bogu, a svaka nepravda traži kaznu, sankciju, zadovoljenje, popravak štete, žrtvu. Tu žrtvu za naše grijehe, to poravnanje naših dugova pružio je Sin Božji.
Anzelmo će u svojim teološkim meditacijama dramu čovjekove grješnosti dirljivim poetskim rječnikom još više produbiti, kao nitko prije njega. Dotle će taj pobožni Britanac ići da će ustvrditi kako je čovjek gori grješnik i od samoga đavla ukoliko je izgubio ono što đavao nije ni imao: „On je bio protiv onoga koji ga je stvorio, a ja protiv onoga koji me je stvorio i otkupio.” Iz meditacija o čovjekovoj grješnosti Anzelmo dolazi do silne poniznosti, kršćanske trezvenosti, unutarnje strepnje za spasenjem („Sa strahom i trepetom radite na svome spasenju”, reći će apostol Pavao Filipljanima), do tjeskobe koja ga pokreće da traži Onoga koji oduzima grijehe svijeta i da se utječe milosnom zagovoru svetih odvjetnika na nebu. Takav duh iznjedrio je veliku i prelijepu tradiciju razmatranja nad grijehom, raskajanosti, skrušenosti i želje za zadovoljštinom. Koliko bi danas u doba sveopće „bezgrješnosti“ bilo potrebno poput Anzelma razmatrati nad grijehom! Upravo danas kada većina ljudi govor o vlastitoj grješnosti doživljava kao napad na dostojanstvo ljudske osobnosti. Nisu li danas ispovjedaonice postale crkvene ostave za suvišne liturgijske predmete?! Nije li upravo u naše vrijeme iz misa u tolikim župama samovoljno izbačen i pokajnički čin?! Nitko više nije zao, zloban, grješan. Svi smo odjednom „pelagijevski dobri“, prave dobrice i nevinašca.
Odvažiti se pitati
No, koliko god osobno cijenio Anzelmov pristup i žalio za njegovim napuštanjem u suvremenoj teologiji i kršćanskoj praksi, ipak moram priznati kako je pristup tajni Božjega utjelovljenja kod jednoga drugog teologa originalniji, cjelovitiji, suptilniji. To je pristup jednoga franjevca kojega je Crkva počastila naslovom „tankoćutni ili pritanačni naučitelj” (doctor subtilis). Riječ je o Britancu Ivanu Duns Skotu. Britanci su uvijek u svojim razmišljanjima bili „inzularni”.
Datost njihove inzularnosti, tj. otočne izdvojenosti od europskoga tla, uvelike ih je učinila jedinstvenima. Tako je jedinstven bio i taj škotski franjevac koji je prvi ponudio rješenje teoloških dvojbi o Marijinu bezgrješnom začeću koje ni tako veliki štovatelj poput Bernarda iz Clairvauxa nije mogao razriješiti. Skot je na pitanje o razlogu Božjega utjelovljenja dao kudikamo originalniji odgovor od Anzelma. Anzelmo je samo nastavio dalje promišljati ondje gdje su kršćanski velikani duha prije njega stali. Već je Augustin uzročno-posljedično vezao inkarnaciju (Utjelovljenje) i grijeh: „Da čovjek nije zgriješio, Sin Čovječji ne bi došao.” Vjerojatno je on tu misao preuzeo od Ambrozija Milanskoga koji je slično tvrdio: „Što bijaše uzrokom utjelovljenja ako ne tijelo koje je zgriješilo?” Za razliku od mnogih kršćanskih mislilaca toga doba koji su preuzeli ovaj tradicionalni pristup, Skot je bio mišljenja kako bi se Božji Sin utjelovio i da čovjek nije sagriješio. U Reportata Parisiensa tvrdi: „Bilo bi nerazumno smatrati da bi se Bog odrekao toga djela (utjelovljenja) da Adam nije sagriješio! Ja tvrdim dakle da pad nije uzrok Kristova predodređenja i da bi – čak i da nije došlo do pada ni anđela ni čovjeka – u toj pretpostavci Krist bio predodređen na isti način.” Duns Skot, iako svjestan kako nas je Krist otkupio svojom mukom, smrću i uskrsnućem, tvrdi kako je utjelovljenje najveće i najljepše djelo u čitavoj povijesti spasenja i kako ono nije i ne smije biti uvjetovano ničim, osobito ne nekim kontingentnim događajem.
Crkva je do Skota inkarnaciju razumijevala isključivo u Božjemu spasenjskom planu. Ali, što da nije postojala potreba za spasenjem? Što bi bilo s Isusovim utjelovljenjem da Adam i Eva nisu zgriješili? Zar tada ne bi bilo utjelovljenja? Skot je shvatio kako nije ispravno stvarnost vjere preusko vezati uz njezin negativni aspekt – grijeh. To isključivo vezivanje stvarnosti vjere uz stvarnost grijeha ujedno narušava u našim očima ljepotu Božjega bića. Božje odluke su motivirane „odozgo” – iz slobodnoga čina njegove ljubavi – a ne „odozdo” – polazeći od stvarnosti čovjekove promašenosti i potrebe za spasenjem. Vječni Božji promisli se ne smiju nikada podrediti čovjekovim vremenitim i duhovnim potrebama jer Božje djelovanje nije uvjetovano već slobodno. Čovjek nikada ne smije instrumentalizirati vjeru i Boga. To su krajnji zaključci koji se iz Skotovih teološko-filozofskih premisa mogu izvući. Kako originalno i uvijek aktualno! Ipak je Skot bio teolog kojega je Crkva sustavno zaobilazila u svim svojim teološkim prijeporima. U 16. stoljeću se za ljude sa suludim idejama i neinteligentne osobe počeo rabiti izraz „dunces” (tupani), prema njegovu imenu – Duns. Jedino je u to vrijeme jedna mističarka karmelićanka bila na tragu njegovih ideja: „Da Adam nije sgriješio, Riječ bi svejedno postala tijelom.”
Tražiti odgovore
Genijalni umovi prošlih vremena utrošili su svu svoju intelektualnu i duhovnu energiju kako bi odgovorili na pitanje o razlogu Božjega utjelovljenja. I današnji čovjek ima vjerskih pitanja! I ima ih mnogo! Nažalost, nema tko bi na njih odgovorio jer je apologetika (teološka disciplina koja se bavi obrazloženjem, a po potrebi i obranom vjere i vjerničke prakse), uz još neke druge teološke discipline, došla odavno na zao glas. Koliko sam samo puta od nekih svojih profesora mogao čuti izjavu: „Ne želimo se pretvoriti u apologete već ostati otvoreni svijetu.” Kao da odgovoriti na vjerska pitanja današnjice, pa i obraniti temeljna kršćanska vjerovanja i prakse od krivih poimanja, znači zatvoriti se svijetu! Drugi razlog odustajanja od apologetike je taj što nakon Koncila „ostatci ostataka“ nekada slavne teološke znanosti ne pružaju suvremenomu teologu i dušobrižniku potrebni instrumentarij kako bi na postavljena pitanja uopće mogao odgovoriti. Ako nas svijet napada i dovodi u pitanje, „odgovor” postkoncilskoga teologa bit će u tome da on zajedno sa svijetom još više kršćanstvo i Crkvu napada i dovodi u pitanje. Budući da drugo ne umije, da za drugo nije osposobljen, to će biti jedini njegov „odgovor”. Danas u Americi i još nekim dijevima svijeta vidimo procvat apologetske literature koja je na teološkim fakultetima gotovo potpuno nestala. Ivan Pavao II. je Dunsa Skota svečano proglasio blaženim 20. ožujka 1993. godine, opisavši ga kao „pjesnika utjelovljene Riječi i branitelja Bezgrješnoga začeća”. Mogao je Skot to postati samo zbog svoje smjelosti (dopustiti) postavljati (si) pitanja i tražiti na njih odgovore!
