Početna stranica » Crk­va u kamenom dvorištu

Crk­va u kamenom dvorištu

129 pregleda

Naša uloga, osim časnih izuzetaka, neće se spominjati s ponosom, nego sa stidom u budućim danima i pokoljenjima. Kad bih se pitao o razlozima i uzrocima ovog sveopćeg pomračenja, ovog kukavičkog zatajivanja, ovog estetskog i moralnog debakla, na um bi mi uvijek padala Filosofija palanke Radomira Konstantinovića, njena prva i vodeća rečenica: iskustvo nam je palanačko.

Za mog višegodišnjeg lektorskog boravka u Beču, u periodu između 1994. i 1996. godine stanovao sam na Penzingu, četrnaestom bečkom kotaru. Becirk je poznat po velikoj duševnoj bolnici, izgrađenoj za vrijeme Monarhije, ansamblu paviljona poredanih u borovoj šumi, poput kakva divovskog porculanskog servisa. U središtu tog arhitektonskog kompleksa nalazi se crk­va sv. Leopolda, remek djelo bečkog arhitekta Otta Wagnera. Ta “crk­va u kamenom dvorištu”, kako je zovu Bečani (Kirche am Steinhof), jedna je od najljepših koje sam u životu vidio – služila je za iscjeljenje oboljelih duša Austro-Ugarske Monarhije, jednog multikulturalnog carstva u Europi devetnaestog stoljeća. Crk­va je podignuta u prvim godinama dvadesetog stoljeća, kad je carstvo već bilo na izdisaju, a otvorio ju je nadvojvoda Franz Ferdinand, sedam godina prije no što će ga pokositi teroristički kuršum u Sarajevu.

U rana jesenja jutra, ili u periodima naglih promjena vremena, čuli su se otuda, iz pravca crkve, krici duševnih bolesnika, kao jezivi eho, a zlatna kupola crk­ve blještala bi sablasnom ljepotom za ljetnih večeri na mjesečini. Taj kristalni Kristov hram, spušten u mrtvo more bolesti, meni se činio kao amblem i metafora čitavog tog svijeta Monarhije, čije granice danas rekonstruiramo kao područje Srednje Europe. K. und K. monarhija, ili Kakanija, kako ju je nazivao Musil, na neki način je bila preteča današnje Europske Unije – više jezika, više kultura, ali jedan novac. Od te divovske carevine ostala je danas tek mala alpska država, Austrija, koja je nastavila njegovati njezinu baštinu – carstvo Straussovih valcera i sacher-torta, operetnih balova i ženama prevođenih intelektualnih salona, koji su njegovani tek kao muzejski eksponati u svrhu poboljšanja originalne turističke ponude.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je željezna zavjesa počela pucati po šavovima, ponovno se počelo govoriti o pojmu Srednje Europe, i mogućnosti njenog rekonstituiranja. Mitteleuropa je danas tek meteorološki pojam, vrtio je tad sumnjičavo glavom austrijski pisac Peter Handke, dok je iz njegovih djela izbijao prezir prema austrijskoj malograđanskoj zaparloženosti, koji će kasnije prerasti u obožavanje Balkanskog kasapina, kao “borca protiv današnje licemjerne Europe”. Veliku, pak, nostalgiju za tim carstvom opere i bidermajera pokazivali su Danilo Kiš i Milan Kundera. Kiš je Srednju Europu doživljavao kao prostor jedinstvenog književnog iskustva, u kome je ljepota isprepletena s užasom. Sin mađarskog Židova u opisima je vojvođanskih gradova (Ulica divljih kestena) otkrivao slojeve tog europskog palimpsesta u kome se smjenjuju zlato i olovo, umjetnost i fašizam.

Kundera, pak, tvrdi da je podjela na Istočni i Zapadni blok potpuno uništila Srednju Europu, da je vojnom diktaturom Staljin ubio njezino tijelo, a Hitler istrebljenjem Židova njezinu dušu. “Tamo je, u Srednjoj Evropi, moderna kultura pronašla najveće podsticaje: psihoanalizu, strukturalizam, dodekafoniju, Bartókovu muziku, Kafkinu i Musilovu novu estetiku romana. Poslijeratno pripajanje Srednje Evrope (ili njenog najvećeg dijela) ruskoj civilizaciji doprinijelo je da zapadna kultura izgubi svoj ključni gravitacioni centar. To je najznačajniji događaj u historiji Zapada dvadesetog vijeka, i ne možemo odbaciti mogućnost da je kraj Srednje Evrope označio početak kraja čitave Evrope”, piše Kundera.

Više od deset godina proveo sam kao lektor na Bečkom sveučilištu, na Slavističkom institutu, kojeg je osnovao legendarni Vatroslav Jagić, čija se bista nalazi u auli univerziteta. Slijedio sam tamo hrvatske i južnoslavenske tragove – od Miklošiča, Kopitara, Vuka, pa sve do Kranjčevića koji je tamo bolovao i Andrića koji je kao student sanjao o ujedinjenju južnih Slavena. Obilazio sam mjesta gdje su živjeli i stvarali Plečnik, Emma Boić, Bahrija Nuri Hadžić, Sena Jurinac… Pomalo sam Beč doživljavao i kao svoju staru prijestolnicu, glavni grad države koju je vrijeme srušilo kao kulu od karata. O tome sam napisao i jednu knjigu, koja je izišla i na njemačkom, i koja je promovirana u Beču prije dvije godine.

Danas smo daleki i podijeljeni svjetovi, pa ja ipak, pogotovo u ove jesenje dane osjetim tugu Augartena, melankoliju Hitzinga i kristalnu ljepotu Wagnerove secesijske crk­ve napravljene u ludnici… Na rubu tih K. u. K. ruševina izrasla je Jugoslavija, zemlja u kojoj sam odrastao i u kojoj su mi se dogodile najljepše stvari, ali i ona se urušila pred mojim očima uz neopisivu sramotu i bol. Jugoslaviju su kao i Austro-Ugarsku srušili mali nacionalizmi. Danas se ponovno priča o Srednjoj Europi, ali ta Atlantida više nikada neće izroniti.

Razmišljajući u dugim i egzilantskim noćima o bosanskom ratnom desetljeću u apokalipsi socijalističke Jugoslavije, često sam se spominjao i vlastite uloge u procesu zla, koje je oko nas teklo bujicama. Iako sam bio apsolutni protivnik rata, nisam mogao a da neprestano ne preispitujem svoje brojne publicističke i književne napise objavljivane koncem osamdesetih i početkom devedesetih u tadašnjoj bosanskoj i jugoslavenskoj štampi, sve se prisjećajući onog davnog Andrićeva upozorenja iz Mosta na Žepi da svaka napisana ljudska riječ može nanijeti zlo. U tom smislu može se sa sigurnoš­ću već sada reći da je žalosna i porazna bilanca moje generacije i svih živućih pisaca nekadašnjeg srpskohrvatskog jezika.

Naša uloga, osim časnih izuzetaka, neće se spominjati s ponosom, nego sa stidom u budućim danima i pokoljenjima. Kad bih se pitao o razlozima i uzrocima ovog sveopćeg pomračenja, ovog kukavičkog zatajivanja, ovog estetskog i moralnog debakla, na um bi mi uvijek padala Filosofija palanke Radomira Konstantinovića, njena prva i vodeća rečenica: iskustvo nam je palanačko. U vrijeme dok sam čitao tu knjigu, ja sam pomišljao da ona opisuje i analizira pojave iz daleke prošlosti, vremena koja su zauvijek prošla i odnijela sobom sva naša velika zla, ali sam se grdno prevario: ta knjiga će na neki način anticipirati nove nesreće koje su dolazile i dolaze, jer je nacionalizam, kao ideologija upravo tog palanačkog iskustva, pokazao da je neuništiv u svojoj monstruoznoj banalnosti. Riječju: uloga pisaca u pripremi našeg novog i velikog klanja takva je da se čovjek na trenutak zastidi što je uopće pismen.

Patriotski angažman pisaca u nas pokazao se ponovo tek kao obrana duha zaparloženosti i začahurenosti, potvrda Konstantinovićeve misli o našem provincijalnom iskustvu. Prisjetimo li se što su srpski nacionalni bardovi učinili samo ovome gradu, Sarajevu, u ime principa srpskog patriotizma, što su hrvatski domoljubni pisci napravili glavnom hercegovačkom gradu – shvatit ćemo da nije mnogo vremena moralo proći da bismo na vlastitoj koži iskusili istinitost upozorenja Samuela Johnsona da je patriotizam veliko utočište svih nitkova.

Ljudi poput Radomira Konstantinovića strahovali su i upozoravali do čega bi moglo doći, jer su cijeli svoj vijek proučavali duh palanke. Njih nitko nije slušao, bili su biblijski prezreni i popljuvani od rulje. Međutim, njihovo djelo danas predstavlja temelj novog poimanja našeg uzajamnog komuniciranja. Nećemo o metaforama, nećemo reći da njihovo djelo predstavlja most, jer nam je duh palanke uveo entropiju, spustio zavjesu mraka na sve prozore jezika, jer su naši mostovi bili najprije porušeni u jeziku. Oko naše crk­ve u balkanskoj pomrčini i dalje odzvanjaju krici umobolnika.