Duge zimske večeri nekada su bile idealno vrijeme za obiteljska druženja i pričanje priča. Tada nam pozornost nisu odvlačile televizijske serije, zabavni programi, društvene mreže i virtualne igrice. Naši stariji bili su prepušteni svojoj mašti, sjećanjima i uspomenama, rijetkim knjigama i dobrim pripovjedačima. I sigurno im je bilo daleko zanimljivije nego danas, kad naše obitelji često večeri provedu zadubljeni svatko u svoj ekran, bez puno međusobne komunikacije.
Umijeće pripovijedanja
Umijeće pripovijedanja, odnosno pričanja priča, jedna je od najvažnijih i najstarijih ljudskih vještina, ali i potreba. Pričalo se još uz plamen pećinske vatre, dok su jedina pomagala bili grubi pećinski crteži ispisani ugljenom ili kamenom. Prenosile su se uspomene i mudrosti s naraštaja na naraštaj uz svjetlucanje ognjišta… Pripovijedanjem se čuvalo zajedništvo obitelji i plemena, stjecali prvi nazori o svijetu koji nas okružuje i dijelila iskustva kako pogreške ne bismo ponavljali na vlastitoj koži. Pričalo se i slušalo, a kasnije i čitalo tijekom cijele ljudske povijesti – iz radoznalosti, potrebe, zabave…
Iako bismo mogli pomisliti kako je pričanje priča prošlost i kako se izgubilo pred video ostvarenjima i digitalnim platformama, to umijeće postaje življe i važnije nego ikada. A dobroga pripovijedanja nema bez čitanja i umijeća naracije, istinskoga druženja i fokusiranosti na druge.
U novije doba vještina pričanja dobrih priča ušla je u poslovni svijet, poznata kao metoda storytellinga.Danas je teško zamisliti prodaju nekoga proizvoda ili destinacije bez dobre priče. Klasični podaci više nikoga ne zanimaju. Kreativne su industrije zasnovane na dobrim pričama, s kojima se možemo suživjeti. Učinkovito pripovijedanje uključuje duboko razumijevanje ljudskih osjećaja, motivacije i psihologije kako bi se publika istinski pokrenula. Dobar pripovjedač može relativno lako naći svoju publiku, bez obzira na to je li riječ o motivacijskom direktoru, dobrom analitičaru, piscu za djecu ili stand up komičaru. Načela su slična.
T. J. Walker, jedan od najrazvikanijih svjetskih trenera za javne nastupe i jedan od najprodavanijih autora koji se bave tom tematikom u svojoj knjizi Tajna javnog nastupa bavi se i ključnim pitanjem – što čini najveću razliku između dobrih i prosječnih govornika. Pritom daje prilično jednostavan odgovor – priče! „Odlični predavači pričaju zanimljive, relevantne priče kako bi potkrijepili svoje poruke i učinili ih pamtljivima, a dosadni govornici iznose apstraktne tvrdnje s puno činjenica i brojeva.” – piše taj stručnjak, dodajući kako je to univerzalna moć dobrih komunikatora, bez obzira na to jeste li motivacijski govornik, političar, prodavač, propovjednik ili profesor. No, pričanje priča nije važno samo onima koji žele postati dobri govornici, već i svima nama kako bismo imali dobre odnose s drugima i u konačnici uspjeli u svojim poslovima, ali i životu.
Važnost pričanja priča
I papa Franjo je pisao o važnosti pričanja priča. Svoju poruku za 54. Svjetski dan sredstava društvenoga priopćavanja objavljenu početkom 2020. naslovio je: „Da možeš pripovijedati svome sinu i svome unukuˮ (Izl 10,2) Život postaje priča. Sveti Otac je poruku posvećenu medijima posvetio baš važnosti pripovijedanja naglasivši da – ako se ne želimo izgubiti na svome putu, moramo udisati dah istine sadržane u dobrim pričama. Usred konfuzije glasova i poruka kojima smo obasuti sa svih strana potrebna nam je ljudska priča koja govori o nama i ljepoti koja prebiva u nama; priča koja svijet i ono što se u njemu zbiva zna gledati s pogledom punim nježnosti; priča koja nam može reći da smo dio tkanja života; priča koja otkriva isprepletene niti kojima smo povezani jedni s drugima. – piše moralni autoritet globalnoga svijeta. Papa dodaje kako je čovjek biće koje pripovijeda, a priče utječu na njega još od malih nogu pa čak i kad toga nismo svjesni: Priče ostavljaju trag na nama, oblikuju naša uvjerenja i naše ponašanje. One nam mogu pomoći da razumijemo i kažemo tko smo. (…) Uranjajući u priče možemo pronaći razloge da se junački nosimo sa životnim izazovima. Čovjek je pripovjedač zato što je biće u nastajanju, koje sebe otkriva i obogaćuje u tkanjima dana svojega života… Papa pritom jasno upozorava kako sve priče nisu dobre i kako često padamo u iskušenja da prenosimo i širimo priče prepune tračeva i kleveta, nasilja i neistina… Takve priče su kratkoga vijeka, dok dobre priče nadilaze granice prostora i vremena, aktualne su stoljećima jer hrane život. Zato na sve zaziva mudrosti kako bismo mogli „prigrliti i stvarati lijepe, istinite i dobre priče”, te hrabrosti da „odbacimo lažne i zle priče”. A kad papa govori o važnosti pričanja priča on ima sjajan uzor. Isus Krist je bio jedan od najvećih komunikatora koji su ikada hodali zemljom, a govorio je jako slikovito u prispodobama i pričama. Jedna od njih, ona o rasipnome sinu, koja je inspirirala tolike umjetnike tijekom povijesti, pravo je književno remek-djelo. O komunikaciji utemeljitelja svjetskih religija, koji su također pričali priče, dr. fra Iko Skoko napisao je sjajnu knjigu. Na koncu i Biblija je priča nad pričama,u kojoj su ispričane tolike sudbine, opisani događaji, narodi i pojedinci. I danas su na top ljestvicama najprodavanijih knjiga dobre priče. A one nisu nužno vezane samo uz književnost, već i publicistiku, pa čak i znanost.
Pripovjedači
Od malih nogu sam volio priče i divio se dobrim pripovjedačima. Jedni su bili dobri pisci pripovijetki, a drugi su samo lijepo kazivali priče. S jedne strane, bila su to velika imena dječje književnosti, koja me uvijek vraćaju u bezbrižnost djetinjstva, poput Hansa Christiana Andersena, Ivane Brlić Mažuranić ili Branka Ćopića, a s druge – oni koji su nam uživo pričali, poput baka i djedova, roditelja i susjeda i obasipali nas zgodama i nezgodama, mitovima i legendama, pričama o vilama i utvarama, ali i svojim životnim iskustvima. Neki od tih pripovjedača, čijih se priča i danas sjećam, nisu imali puno škole, ni pročitanih književnih djela, ali su imali moć pamćenja i kazivanja. Njihovo veliko životno iskustvo, zanimljivost vremena i (ne)prilika u kojima su živjeli i pitak pripovjedački stil tjerali su nas da sve što čujemo upijamo i pamtimo. U njihovim pričama su bila skrivena davno minula vremena i običaji, čuvale su toplinu dugih zimskih noći, govorile su o okrutnosti borbe za život na škrtoj zemlji, o lukavosti, ali i dobroti naših ljudi… Njihove su priče bili spomenici davno zaboravljenim ljudskim veličinama, podvizima i ostvarenjima, junaštvima i vrlinama. Ponekad smo im se smijali onako od srca, ponekad znali i suzu pustiti, a nekada se zbog njih bojali navečer zaspati. Ali najuvjerljivije i najautentičnije su bile one priče koje je pričao sam život, a koje je pripovjedač zapamtio i širio dalje ili je s nama podijelio djelić svojih osobnih iskustava.
Vrijeme u kojem živimo leti prebrzo, sadašnjost je sve kraća, novi događaji i iskustva istiskuju stare uspomene, a sve ono što je bilo i jest lako pada u zaborav pod najezdom mnoštva novih informacija koje nas salijeću iz minute u minutu. Da bismo ih pamtili i prenosili, moramo ih pretvarati u pamtljive priče. Iako dvije trećine svoga vremena provedemo pričajući drugima neki oblik priče, biti dobar pripovjedač ipak nije lako. To je oduvijek bio spoj urođenoga talenta, stečenoga umijeća i istančanoga osjećaja za ljude i vrijeme u kojem živimo. Kao što je veliki Antun Branko Šimić pisao o pjesnicima (Pjesnici su čuđenje u svijetu / Oni idu zemljom i njihove oči / velike i nijeme rastu pored stvari / Naslonivši uho / na ćutanje što ih okružuje i muči / pjesnici su vječno treptanje u svijetu) tako bismo mogli govoriti i o pripovjedačima. Oni u svakodnevnom i naizgled običnom pronalaze trajnu mudrost. Oni zamjećuju ono što običnim smrtnicima promiče i gubi se u običnosti. Oni imaju istančan osjećaj za slike, ljude, prirodu… Oni otkrivaju skriveno, prepoznaju važno i onda sve to uspijevaju transformirati u privlačnu, poučnu i atraktivnu poruku… Oni dijele svoja iskustva i čine ih korisnima za druge.
Pričanje priča kod nas ima i pomalo posprdno značenje jer ga često poistovjećujemo s prodavanjem magle. Sjetimo se koliko puta smo nekome rekli – Ma nemoj mi prodavati priču! No, vrijeme je da priče i njihovo kazivanje shvatimo uistinu ozbiljno, i da one budu što je moguće više istinite. I za početak, u našim obiteljima u ovo korizmeno vrijeme, ugasimo na trenutak televiziju i internet i počnimo pripovijedati. To će naša djeca pamtiti i rado će se sjećati tako provedenih zajedničkih trenutaka.
