Braćo i sestre, ako bi nas netko upitao: što ima novo u nauku Isusa Krista, u usporedbi s ostalim religijama, i koji je njegov temeljni nauk, što bismo mu odgovorili? O čemu je Isus najviše govorio? Što je bilo u centru njegove pažnje?
Tko imalo poznaje Sveto pismo, Bibliju, znat će da je Isus najviše govorio o svom nebeskom Ocu i o njegovu Kraljevstvu. Sve Isusove pouke i njegova djela bila su nadahnuta Duhom nebeskog Oca, bila su ispunjenje njegove volje i objava Oca njegovu narodu.
To ne znači da je svatko dobro shvatio ovaj Isusov nauk, jer se ljudska pamet zaustavlja na površini i ne ulazi duboko u stvarnost. Zaustavlja se na sporednim stvarima i ne dohvaća srži. Zbog toga mnogi i danas samo djelomično razumiju Isusovu usporedbu, što smo je danas čuli, pa je nazivaju: „Usporedba o izgubljenom sinu“ ili: „Usporedba o dvojici braće“, a malo tko je svjestan činjenice da je u ovoj usporedbi glavni naglasak na dobrom i milosrdnom ocu, koji jednako voli obojicu svojih sinova i koji simbolizira nebeskog Oca. Stoga bi pravi naslov ove usporedbe bio: „Usporedba o dobrom Ocu“.
U ovoj usporedbi (Lk 15, 1-3. 11-32) Isus nam je otkrio jednu veliku istinu o Bogu, našem nebeskom Ocu, koji nas voli sve bez razlike, koji je uvijek spreman oprostiti nam naše grijehe, i samo čeka da se mi slobodno i dragovoljno vratimo k Njemu, kajući se za svoje grijehe, kojima smo uvrijedili njegovu neizmjernu ljubav.
Mlađi sin, iako je bio jako pokvaren, nakon što je doživio to što je doživio – profućkavši i izgubivši sve naslijeđeno bogatstvo i doživjevši oskudicu, siromaštvo, bijedu, patnju i poruge zbog svoje gluposti – konačno se vraća Ocu i moli ga za oproštenje. A Otac, ne samo da mu oprašta, nego se neizmjerno raduje, skupa sa cijelom svojom obitelji, osim starijeg sina.
Zašto se stariji sin nije obradovao bratovu povratku?
– Zato što nije volio ni svoga oca, a pogotovo ne mlađeg brata. On je bio korektan u vanjskim činima: u poslušnosti ocu u vezi s kućnim poslovima, ali mu je nedostajalo ono bitno: nedostajalo mu je poštovanje i ljubav, bez kojih ni jedno dobro djelo nema nikakve vrijednosti.
I njemu je bilo potrebno obraćenje, kao i mlađem bratu. No, veliko je pitanje: je li on ikada shvatio tu istinu, je li se barem kasnije pokajao za svoj negativni stav prema svojim najbližima i je li konačno zamolio svog dobrog oca za oprost?
Budući da dobri otac simbolizira Boga Oca, ova usporedba nas uči da nema spasenja bez pokajanja i bez obraćenja k Ocu, ponizno i s ljubavlju. A u ovom smo pogledu svi slabi!
Ni onaj najbolji nije posve dobar pred Bogom, a da i ne govorimo o zločincu i grešniku, koji i sami uviđaju da su grešni i da im je potrebno obraćenje.
Svi su ljudi grešnici i nitko se ne može sam pomiriti s nebeskim Ocem – samo svojom pameću i snagom i svojim dobrim djelima. Stoga je naše pomirenje s nebeskim Ocem ostvario sam Bog.
Sv. Pavo apostol u drugom čitanju (2 Kor 5, 17-21) nas uči da nas je Bog pomirio sa sobom po Isusu Kristu i povjerio nam službu pomirenja. Stoga „je li tko u Kristu, nov je stvor“.
Zašto je trebalo da se Božji Sin utjelovi i postane čovjekom, pa da umre za naše spasenje?
– Zato što nitko osim čovjeka ne može dati Bogu zadovoljštinu za ljudske grijehe. Anđeli ne mogu zamijeniti čovjeka i prihvatiti na se njegovu kaznu. Naime, anđeli su čisti duhovi i ne mogu umrijeti, a čovjek je svojim grijesima zaslužio smrt. Ni ljudi nisu mogli opravdati sami sebe. Stoga je Božji Sin Isus Krist postao čovjekom, kako bi mogao uzeti na se naše grijehe, trpjeti i umrijeti za oproštenje naših grijeha. Tako nas je sam Bog, po svome Sinu Isusu Kristu, pomirio sa sobom.
Sv. Pavao nastavlja kako je Krist nama povjerio riječ i službu pomirenja. Mi svojim patnjama, svojom pokorom, svojom strpljivošću, molitvom, postom i dobrim djelima – možemo dati koliko-toliko zadovoljštine nebeskom Ocu za grijehe naše braće i sestara, budući da se i mi na taj način sjedinjujemo s Isusovom mukom i smrću na križu.
Na taj način onaj tko moli i žrtvuje se za obraćenje grešnika i za njihovo spasenje, tko prikazuje Bogu svoje žrtve kao zadovoljštinu za grijehe svojih milih i dragih, taj čini jedno dragocjeno djelo milosrđa: čini ono što ni anđeli ne mogu učiniti, jer anđeli ne mogu patiti i na taj način dati Bogu zadovoljštinu za naše grijehe.
Svjesni činjenice da nas je Bog već spasio po svome ljubljenom Sinu, pokajmo se za svoje grijehe, obratimo se, ispovjedimo se, molimo Boga za oproštenje – i idimo radosno ususret svetkovini vječne Pashe u Kraljevstvu Božjem! Amen.
Hvaljen Isus i Marija!
