Početna stranica » Budućnost – utopija ili distopija?

Budućnost – utopija ili distopija?

19 min

Kršćanski odgovor glede budućnosti glasi – ni utopija ni distopija, nego novi kršćanski svijet! Svijet cjelovitoga, teocentričnoga humanizma, svijet univerzalnoga bratstva među svim stanovnicima Zemlje, svijet još dublje utjelovljenih evanđeoskih ideala i načela

Kraj jedne i početak nove godine, koliko god bili ljudska konvencija, uvijek su obilježeni razmišljanjima o smislu, svrsi i cilju ljudskoga putovanja te su redovito prožeti strepnjama i nadama. Kako u našem dijelu svijeta nova godina počinje u doba dugih noći i kratkih, često tmurnih i hladnih dana, to više doprinosi tjeskobi nego vedrini i nadi. Razdoblje pandemije koje je (možda) iza nas, ratovi na više strana svijeta, najave novih pandemija, a posebno rat u Ukrajini koji je najuže povezan s nuklearnom prijetnjom, odnosno s vrlo realnom mogućnošću totalnoga uništenja – tjeskobu samo povećavaju. O svim vrstama raznih društvenih kriza i osobnih muka koje nas prate kao sjena da ne govorimo.

Ukratko, odrasli ljudi ne žele se zavaravati – stanje svijeta je vrlo loše, čak djeluje kaotično, prijetnja je nikad veća. Čini se da samo nekoliko ishitrenih političkih i vojnih poteza može biti dovoljno da sva naša razmišljanja i svi naši napori izgube svaki (ovozemaljski) smisao. Nikad nismo bili bliže samouništenju. Dojam je da svi poznati mehanizmi tješenja i umirivanja više ne funkcioniraju. Unatoč tome, kršćani od nade ne odustaju. Njihova nada ionako nije ovozemaljskoga podrijetla. Ne odustaju ni od razmišljanja. Dapače, mole da im se nada učvrsti i u toj nadi razmišljaju i djeluju. U toj istoj nadi želimo i mi na početku ove godine malo raščešljati svoje misli o vremenu i budućnosti. Činimo to uz svijeću filozofije povijesti velikoga kršćanskog mislioca prošloga stoljeća – Jacquesa Maritaina kojega se s pravom može nazvati i filozofom nade.

Temeljne teze

Započnimo s nekim temeljnim idejama. Ponajprije, povijest nije kružno i besmisleno kretanje, nego putovanje koje ima početak i kraj. Nadalje, povijest nije Bog, ali jest mjesto Božje objave i utjelovljenja. Bog je izvan vremena i prostora tj. drži ih u svojoj ruci. Konačno, povijest ima (pomalo skriveno) značenje odnosno smisao, ali to značenje i smisao povijest ne daje sama sebi, nego ih dobiva odozgo. Kao i sve drugo, bez Logosa povijest ne bi imala nikakvoga smisla.

Odmah, na istom tragu, možemo raščistiti i s pitanjem iz naslova. Kad mislimo o budućnosti, naš kršćanski odgovor na pitanje iz naslova jest u tome da odbacimo predloženu alternativu jer je ona lažna. Kršćanski odgovor glede budućnosti glasi – ni utopija ni distopija, nego novi kršćanski svijet! Svijet cjelovitoga, teocentričnoga humanizma, svijet univerzalnoga bratstva među svim stanovnicima Zemlje, svijet još dublje utjelovljenih evanđeoskih ideala i načela. Kršćani, vapeći prema nebu, ne mogu i ne smiju odustati od pokušaja izgradnje takvoga svijeta koliko god im uspjesi izgledali skromni i koliko god bili umorni. Za njih u povijesti ionako nema istinskoga odmora. Ipak, povijest nam govori da svi ti silni napori uma, srca i ruku nisu nimalo uzaludni unatoč svim razočaranjima, prijetnjama, izdajama, razaranjima i porazima.

Po mnogim parametrima naša generacija živi u vremenu s najviše blagostanja i slobode ikad. To nije palo s neba bez ljudskih napora. Tko bi se usred pakla Drugoga svjetskog rata usudio i pomisliti da ćemo u nadolazećim desetljećima uspjeti toliko toga vrijednoga izgraditi i obnoviti? Ne treba smetnuti s uma da su u tome najvažniju ulogu imali upravo angažirani i vjerni kršćani. Jedni siju, drugi zalijevaju, treći okopavaju, četvrti žanju, a Bog je onaj koji daje da raste (1 Kor 3,6-8). Svi ulazimo u tuđi trud (Iv 4,37-38) i mnogi za ovoga života ne vide ili ne uživaju plodove svojih napora (Prop 2,21). U svakom slučaju, kršćanska nada nije ni tlapnja ni bajka ni utopija ni distopija.

Potrebno je ovdje dobro razlikovati utopiju i konkretni (ostvarivi) povijesni ideal. Utopija je, doslovno uzevši, mjesto koje ne postoji (οὐ + τόπος), dakle ideal (savršenoga društva) koji nije moguće doseći. Pojam i njegov izvor najčešće se vežu uz istoimeno i nadaleko poznato djelo Thomasa Morea iz 1516. Moguće se složiti s tim da utopije imaju donekle pozitivnu ulogu jer ljude vuku prema naprijed ili prema gore, ali na koncu ipak izdaju naše čežnje, očekivanja i nade. Upravo zato je važno sasvim racionalno razlikovanje utopije i konkretnoga povijesno ostvarivoga ideala.

Distopija je, s druge strane, pojam koji označava suprotnost utopiji, suprotnost idealu savršenoga društva kako je to primjerice opisano u poznatim djelima Vrli novi svijet (A. Huxley) ili pak 1984. (G. Orwell) i nizu sličnih romana i novela do danas. Može se ukratko reći da je utopija neostvarivo obećanje, a distopija je više ili manje pretjerana prijetnja. Novi kršćanski svijet, u tom smislu, nije utopija (a pogotovo ne distopija), nego konkretni i ostvarivi povijesni ideal (ne savršeno društvo) koji uzima u obzir slabosti ljudske naravi kao i činjenicu da bez pomoći odozgo ne možemo učiniti ništa (Iv 15,5). Kršćanska filozofija povijesti ne zanemaruje i ne izbacuje Boga iz svijeta ni iz jednadžbe naših stremljenja i napora. Ona, naime, dobro zna da se Boga ne da izbaciti iz svijeta i povijesti koliko god se neki trudili oko toga.

Božja sloboda i ljudska sloboda

Osim što je ovaj svijet veliki napasnik, ljudska povijest, kako smo već naznačili, u sebi krije i neku tajnu ili možda zagonetku. Maritain u svojoj Filozofiji povijesti kaže da nema težega problema za filozofiju povijesti od problema odnosa između Božje slobode i ljudske slobode u oblikovanju svijeta i povijesti. Pored toga, jedan od najvećih, ako ne i najveći izazov za politiku i političku filozofiju, osobito našega vremena, jest jednostavno ogroman broj ljudi, što uključuje jednak broj slobodnih volja, koje treba dovesti u stanje skladnoga zajedništva. Ljudski se razum osjeća prestrašeno pred brojevima koje teško može pojmiti i nemoćno pred tolikim različitim željama i stremljenjima svih tih slobodnih volja. Jednadžba u kojoj su zajedno tolike slobodne volje ljudskih bića plus Božja slobodna volja našem se razumu čini nerješivom.

Nadalje, naša je polazišna premisa da je Bog nevin, odnosno nikako ne može biti uzrok moralnoga zla. To zlo ima svoje podrijetlo u čovjeku i u njegovu slobodnom neodazivanju na dobro to jest u njegovu poništavanju samoga sebe. Čovjek, kako rekosmo, bez Boga ne može učiniti ništa. Maritain upozorava da se to može dvojako tumačiti. Ako se odnosi na red dobra, onda znači da bez Boga ne može učiniti ništa u čemu bi se pojavilo neko dobro. Ako se odnosi na red zla, onda znači da bez Boga može činiti samo ništa, a to znači ono što je po sebi ništavilo, poništavanje Bitka i sebe samoga. Inicijativa dobra dolazi uvijek od Boga, a u slučaju zla to jest ne-htijenja ili poništavanja (uvođenje ništavila u Božje kretanje) prva inicijativa dolazi uvijek od stvorenja. Drama povijesti stvara se od križanja i miješanja, od traženja i sukoba nestvorene slobode i stvorene slobode. Veličina i ljepota Božje slobode je u tome što svoje djelo čini to ljepšim što ostavlja stvorenoj slobodi da je uništava jer iz obilja uništavanja paradoksalno izvlači preobilje dobra.

Istinski je nauk o svijetu i vremenitoj ljudskoj zajednici, kako podsjeća Maritain, u tome da su oni istodobno ljudsko, Božje i sotonino kraljevstvo. Svijet je zapravo polje koje pripada ili za koje se bore trojica. Bogu pripada po pravu stvaranja, knezu ovoga svijeta po osvajačkom pravu – zbog grijeha, a Kristu po pobjedi koju je mukom izborio nad grijehom, svijetom i njegovim knezom.

Ali što je uopće svijet? Općenito i u širem smislu svijet je skup svih stvorenih stvari ili svega što nije Bog, a u užem smislu svijet je naš materijalni i vidljivi svemir. Osim toga to je i naš ljudski i moralni svemir, kozmos čovjeka, kulture i povijesti, u njihovu razvoju na zemlji, sa svim međusobno zapletenim odnosima i napetostima. Tako shvaćen svijet pripada redu prirode i Maritain napominje da je taj ljudski smisao riječi kozmosmundus, svijet osobito prikladan jer u materijalnom svemiru čovjek kao razuman i slobodan djelatnik u pravome smislu postoji, a nije Bog.

Dinamika žita i kukolja

Dobro i zlo su izmiješani u svijetu. Rastu zajedno kao žito i kukolj (Mt 13,24-43). U tome se krije naša iduća važna premisa tj. da zlo parazitira na dobru i da mi ne možemo potpuno razdvojiti dobro od zla dok ne dođe Gospodar žetve. Dapače, pokušaj čupanja kukolja riskira iščupati i žito. No ipak, možemo pretpostavljati da je količina dobra podjednaka ili veća od količine zla iako se redovito čini drukčije jer zlo stvara veću buku (slično kaže i poznata izreka da jedno stablo koje pada buči više od čitave šume koja raste). Velika količina vidljivoga zla ukazuje na veliku količinu manje vidljivoga dobra. Nažalost, isto vrijedi i obratno pa velika količina dobra ukazuje na to da vjerojatno vreba veliko zlo koje kao ričući lav traži koga da proždre (1 Pt 5,8), pri čemu taj ričući lav protekom vremena raste kao što raste i dobro. Povijest nam pokazuje da uvijek sve veće dobro izlazi na pozornicu povijesti nakon manifestacije nekoga velikog zla. Spomenuto razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata to zorno pokazuje (uz opasku da mnogi ne vide ili ne žele vidjeti dobro jer mi redovito vidimo ono što želimo vidjeti i nalazimo ono što tražimo, a dobro je često teže vidjeti i naći nego zlo).

Ono što se odavde može zaključiti jest to da većem dobru mora prijetiti veće zlo koje će opet biti pobijeđeno nekim još većim dobrom. To će reći da ako pretpostavimo da je u naše dane umnoženo najviše dobra u svijetu, onda mu prijeti veće zlo nego ikad. Gdje se množi dobro, tamo se gomila i zlo. Isti se zakon može primijeniti i na slobodu kao jedno od najdragocjenijih dobara. Sloboda i prijetnja slobodi rastu zajedno. Ako živimo u vremenu najvećih sloboda, onda nam vjerojatno prijeti i najveći totalitarizam ikad. Važno je ne zaboraviti dinamiku ove zakonitosti kad taj totalitarizam stupi na scenu jer nakon njega opet dolazi veće dobro. Dakle, kad najveći totalitarizam u povijesti stupi na pozornicu, možemo na temelju iskustva prožetoga vjerom, nadom i ljubavlju biti sigurni da će biti poražen kao i svi dosadašnji neprijatelji ljudske slobode i života kao takvoga. U toj će pobjedi opet najvažniju ulogu imati baštinici Abrahamove vjere i nade kao i glasnici Pobjede tj. oni koji su povjerovali Radosnoj vijesti. Oni će podići novi i još više evanđeoski svijet.

Na doktrinarnom ili teorijskom području vrijedi sličan zakon koji je sažet u misli da je zabluda najčešće samo vratar istini. I tako sve dok ne dođe Gospodar povijesti, a tome dolasku nitko ne zna ni dana ni sata (Mk 13,32).

Naravno dobro i nadnaravno dobro su isto pomiješani, a Krist uzima k srcu i jedno i drugo. Naravno zlo i nadnaravno zlo su također pomiješani, a pali anđeo se bori i za jedno i za drugo. On je u određenom smislu vladar ili knez ovoga svijeta. Pri tome se pojam knez koristi upravo zbog njegova nižega položaja u odnosu na kralja. Svijet se ipak, u apsolutnom smislu, ne može izmaknuti vladavini Boga kao vrhovnoga upravljača tj. Kralja. I Krist i đavao bore se za svijet, a Krist preotima svijet đavlu – nažalost ne bez gubitaka (Mt 13,37-39).

Svijet u Novom zavjetu

Kako bi pojačao osjećaj za tajnovitost svijeta, Maritain ukazuje na mnoge retke u Novom zavjetu u kojima se spominje pojam svijet pa ih uspoređuje. U tim se recima govori o svijetu u sasvim protivnom smislu i prividno protuslovno te oni stoga uvećavaju osjećaj zagonetnosti i tajne.

Prvu grupu tekstova može se kategorizirati pod naslovom Svijet kao antagonist, što u prvome redu znači da je svijet nešto drugo što nije Bog, nešto što ima svoje putove i svoj odnos prema Bogu i što sudjeluje u ostvarivanju vječnoga plana. Krist mu je bio poslan: „Kao što ti mene posla u svijet, i ja njih poslah u svijet” (Iv 17,18; Iv 11,27; 1 Iv 4,9)… „Zato Krist ulazeći u svijet veli: ‘Ni žrtve ni prinosa nisi htio, nego si mi tijelo pripravio… Tada rekoh: Evo dolazim’…” (Heb 10,5-7). A onomu koji nije Bog, moraju se očitovati Bog i Krist: „A da svijet upozna da si me ti poslao i da si njih ljubio kao što mene ljubiš” (Iv 17,23). „Ali neka svijet upozna da ja ljubim Oca i da radim kako mi je Otac zapovjedio” (Iv 14,31).

U istu kategoriju, na drugom mjestu, Maritain smješta one retke u kojima se svijet pojavljuje kao antagonist u strogom smislu riječi – sada kao neprijatelj i progonitelj, kao onaj koji odbija pa čak i mrzi dar od Boga: „A svijet ga ne upozna” (Iv 1,10). „Vas svijet ne može mrziti, a mene mrzi” (Iv 7,7). „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas. Kad biste pripadali svijetu, svijet bi ljubio svoje, ali budući da ne pripadate svijetu – a ja vas izabrah od svijeta – zato vas svijet mrzi” (Iv 15,18-19). „A svijet ih zamrzi jer više ne pripadaju svijetu kao što ni ja ne pripadam svijetu. Ne molim te da ih digneš sa svijeta, već da ih očuvaš od Zloga. Oni ne pripadaju svijetu kao što ni ja ne pripadam svijetu” (Iv 17,14-16).

Crkva je dakako, kao i Krist, od Boga, a ne od svijeta. Ljudi u ovom slučaju moraju izabrati jesu li prijatelji svijeta ili prijatelji Boga. „Preljubničke duše, zar ne znate da je prijateljstvo prema svijetu neprijateljstvo prema Bogu?” (Jak 4,4). „Nemojte ljubiti svijet ni onoga što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema ljubavi Očeve. Jer ništa od onoga što je u svijetu – požuda tijela, požuda očiju i oholost zbog imetka – ne dolazi od Oca, nego dolazi od svijeta. A svijet sa svojom požudom prolazi” (1 Iv 2,15-17). „Po kome je meni razapet svijet, a ja svijetu” (Gal 6,14). Svijet je, nadalje, u vlasti zla: „Cijeli je svijet u vlasti Zloga” (1 Iv 5,19). „Jao svijetu zbog sablazni” (Mt 18,17). „Knez ovoga svijeta već je osuđen” (Iv 16,11). A i svijet će biti osuđen: „da ne budemo osuđeni sa svijetom” (1 Kor 11,32). Krist je pak pobijedio svijet: „u svijetu ćete imati muku, ali ne bojte se ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33).

U drugu kategoriju redaka Maritain skuplja one koji se mogu staviti pod naslov: Svijet kao otkupljen i izmiren (u odnosu na Kristovu zaslugu, kao otkupljen njegovom krvlju zauvijek, i u odnosu na primjenu tih zasluga na putu je da bude otkupljen, u tijeku cijele povijesti, Kristovim mukama i njegovim mističnim tijelom): „Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina” (Iv 3,16). Bog je odlučio po svojem Sinu spasiti taj isti svijet koji će, prema sv. Pavlu, biti osuđen (1 Kor 11,32): „Jer Bog nije poslao na svijet svojega Sina da osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu” (Iv 3,17). „Jer ne dođoh da sudim svijetu, nego da spasim svijet” (Iv 12,47). „Evo jaganjca Božjeg koji uzima grijehe svijeta” (Iv 1,29). Krist dakle uzima grijehe onoga istog svijeta za koji ne moli, On je prihvatio da se na njemu griješi (2 Kor 5,21) i da umre da bi svijet oslobodio od grijeha.

Maritain također upozorava da svijet ne može biti ravnodušan (osim prividno) prema kraljevstvu Božjem. On za njim ili teži pa ga ono oživljava ili se protiv njega bori pa sâm zbog toga umire. Drugim riječima, odnos svijeta prema univerzumu milosti ili je odnos jedinstva i uključenja ili je odnos odvajanja, sukoba i smrti. Ako je odnos svijeta prema kraljevstvu Božjem odnos odvajanja i sukoba, tada imamo svijet kao antagonista i neprijatelja kraljevstva, svijet koji je u zlu, svijet za koji Krist ne moli, svijet koji „ne može primiti Duha istine” (Iv 14,17) i tada dolaze svi oni reci skupljeni pod prvim naslovom. Ako je odnos svijeta prema kraljevstvu Božjem odnos jedinstva i uključenja, tada imamo svijet što ga je u sebe preuzelo kraljevstvo, svijet što ga je Bog ljubio toliko da je žrtvovao svojega jedinorođenog Sina, svijet čiji je grijeh uzeo Jaganjac Božji i za čiji spas Crkva primjenjuje hic et nunc, dok traje povijest, snagu krvi Otkupiteljeve. U tom slučaju dolaze svi oni reci skupljeni pod drugim naslovom.

Na taj način Maritain razrješava prividnu antinomiju između tih dvaju nizova tekstova. Jer istodobno postoje dvije vrste odnosa između svijeta i kraljevstva. Ako se svijet odvoji od kraljevstva Božjega te ide putem neposluha u zagrljaj knezu ovoga svijeta, primjenjuje se prvi niz tekstova, opominjući i pejorativni iskazi što se tiču konačno osuđenoga svijeta. Ako je pak svijet prožet životnim utjecajima kraljevstva koje ga obavija, proniče i privlači, primjenjuju se tekstovi koji se tiču spasenja svijeta. Svijet je spašen za život vječni, ali kao uzet odvojeno. Spašen je za život vječni ukoliko je uzet s kraljevstvom i u njemu. Ali on će se očitovati u svojem konačnom stanju nadnaravnoga spasenja samo onkraj vremena i onkraj povijesti – i onkraj sadašnjega svijeta, onkraj ovoga svijeta (hic mundus) na novoj zemlji i pod novim nebesima koji će biti jedno s kraljevstvom Boga u njegovu trijumfu i njegovoj slavi.

Svijetu su potrebni kršćani

Budući da je povijest Crkve povijest istine, kako veli Pascal, ona se kreće prema konačnom očitovanju kraljevstva Božjega – koje je onkraj povijesti – a nema druge svrhe nego upravo to kraljevstvo – ukoliko je ono potpuno objavljeno. No povijest svijeta, naprotiv, podijeljena je između dviju potpuno zadnjih svrha koje se međusobno suprotstavljaju – ona ide, u isto vrijeme i sasvim u tijeku vremena, prema kraljevstvu propasti i prema kraljevstvu Božjem kao prema dvama krajevima koji su onkraj njezinih vlastitih naravnih svrha. S obzirom na relativno zadnju svrhu tj. naravnu svrhu svijeta, Maritain veli da je ta naravna svrha trostruka – vladanje prirodom, postizanje autonomije i očitovanje svih mogućnosti ljudske naravi. No postoji, u smislu konačnoga rezultata, i protivna svrha – naime, gubici i otpad što ih predstavlja nagomilavanje zla u tijeku povijesti. Ovdje, u filozofskoj perspektivi, imamo neku vrstu pakla od kojega se svijet i povijest ne mogu osloboditi, osim ako svijet prestane opstojati, ako bude imao sasvim novi početak, neko preoblikovanje, novo nebo i novu zemlju (Otk 21,1).

Na koncu, Maritain nas podsjeća da je svijet, iako se često ponaša izdajnički, ipak, ukoliko je stvoren i usmjeren prema kraljevstvu Božjem, otkupljen i oživotvoren krvlju Kristovom, i da su mu itekako potrebni kršćani koji nisu od svijeta, ali koji mu, u njemu živeći, radeći, ljubeći i trpeći, pomažu da napreduje prema svojim svrhama. I zapravo mu nitko ne pomaže toliko kao ti kršćani – čak i kad oni sami nisu svjesni toga. Ni najmanja žrtva ni najtiši molitveni uzdah ne ostaju bez učinka. Ta velika potreba koju svijet ima za kršćanima zaista je istinita već u odnosu prema naravnim dobrima što pak uključuje i vremenite, opipljive uspjehe. Suvremena nam povijest sve više otkriva koliko je važno vremenito poslanje kršćana (tj. preobrazba ovoga svijeta). To je odličan primjer povijesnoga zakona postupnoga osvješćivanja.

U tom je kontekstu vrlo važna još jedna distinkcija, a to je između eshatološke nade koja je sidro bačeno u vječnost i odnosi se na spasenje onkraj vremena i prostora u Nebeskom Jeruzalemu i zemaljske evanđeoske nade koja je sidro bačeno u budućnost i odnosi se na mogućnost utjelovljenja ne samo pravde nego i drugih evanđeoskih ideala već ovdje u vremenu na Zemlji.

Koliko god kršćani bili usmjereni na nebeski Jeruzalem to nikako ne znači da ovozemaljski, vidljivi grad treba pesimistično zapustiti i prepustiti silama ovoga svijeta. U ovome, dakako, postoji i evolucija misli od ranokršćanskih vremena do danas. Razvidno je da ta evolucija ide u smjeru koji sve važnije mjesto daje konkretnom angažmanu u poslovima vidljivoga grada, što mnogima teško pada jer su uspjesi vrlo mali ili se ne vide na kraći rok. No, taj posao ipak mora biti obavljen i to u duhu one evanđeoske – sluge smo beskorisne, učinili smo ono što smo bili dužni učiniti (Lk 17,10).

Suvremeno zbližavanje sa Židovima zasigurno dodatno pomaže razumijevanju i ojačavanju ove zemaljske nade jer upravo u povijesti židovskoga naroda imamo najjači primjer nerazorive zemaljske nade i upornosti u preobrazbi ovoga svijeta. Židovi su, u ovom kontekstu, više usmjereni na ovaj svijet, a kršćani na onaj. Svijetu su jako potrebni i jedni i drugi kao čuvari zemaljske i eshatološke nade. Vjerujemo da nas u budućnosti očekuje još ugodnih iznenađenja u kontekstu ovoga zbližavanja starije i mlađe braće i sinergije njihovih nada. Sveti Pavao o tome zagonetno piše u svojoj Poslanici Rimljanima, 9-11 poglavlje.

Kao zaključak neka posluži jedna priča iz Midraša. Grupa rabina je stajala na jednom brežuljku nedaleko od razorenoga Hrama u Jeruzalemu i plakala. Svi osim jednoga koji se smješkao. Taj ih je pitao zašto plaču. Oni su mu, pokazujući prema ruševinama Hrama, razočarano i u nevjerici uzvratili da je prilično očito zašto plaču. Zašto se ti smiješ? – pitali su ga uvrijeđeno. Smijem se – reče ovaj – jer je očito da Bog ostvaruje svoje prijetnje; a ako ostvaruje svoje prijetnje, onda će ispuniti i svoja obećanja.

(Dan Đaković)


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!