Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
U grúdi nosiš, brate, srce cijélo;
Ne kloni dušom, i da nisi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela tebi krvav znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj!
Oj, budi svoj! Znaj, tvoja glava mlada
Nebolike ti zlatne sanke budi,
Ko sivi sőkō uzvinī se náda,
Al svijet je svijet, i ljudi tek su ljudi.
Da, zbílja goni s uzglavlja te meka,
U sebični te zovuć svijeta boj;
Ma što te, brate, u životu čeka;
Ti budi svoj!
Oj, budi svoj! Ta Božja ti je zamet,
Al’ Bog sve mrzi što je laž i varka;
I neka ti je vazda vedra pamet,
I srce vrelo, duša čista, žarka;
Nek ravno um i srce tvoje važu,
Tek tako bit ćeš čovjek, brate moj!
Da zli i dobri ljudi smjerno kažu:
Da, on je svoj!
Oj, budi svoj! Taj svijet ti nije pàko,
Ni raj ti nije; rodi trnom , cvijetom;
Ni desno, lijevo da se nijesi mako,
Već ravno pođi, dok te nosi, svijetom:
Koracaj bez obzira krepko, živo!
Sudbina dok ne rekne tebi: Stoj!
I pravim drži pravo, krivim krivo,
i budi svoj!
Oj, budi svoj! Al’ brat si budi braći,
I radi za svijet, al’ ne slušaj pljeska;
I ljubi svijet, al’ ne nadaj se plaći,
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,
U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,
S poštena lica teče pošten znoj,
I nijesi, brate, živio zaludu,
Kad jesi svoj!
Oj, budi svoj!, i čovjek ljudskog zvanja!
Pa diži čelo kao sunce čisto;
Jer kukavica tek se rđi klanja,
Tvoj jezik, srce nek su vazda isto.
Za sjajnim zlatom ko za Bogom glédī
Tek mićenika ropskih podli roj;
Ti gledaj da l’ i duša zlata vrijedi,
Pa budi svoj!
Da, budi svoj! Pa dođe l’ poći hora,
Gdje tisuć zvijezda zlaćenih se vije,
Kad čovjek račun si završit mora,
I ti ga svršuj, nek ti žao nije;
Jer tvoje srce šapnut će ti ti’o:
Oj mirno, brajne, sad si račun zbroj!
Poštenjak čovjek na zemlji si bio,
Bio si svoj!
