Sad su ulice svečane pod staklenim mirom gora,
i djeca pjevaju ispred ukrašenog bora,
u mirisu šumskom, sred rasvijetljenih soba,
dok nad gradom sniježi tišina drevnih doba.
Sad zvona zovu mir za ljude dobre volje.
Zvekeću sanke vesele niz uspavano polje.
Kraj igračaka raskošnih mladi se staro lice,
a maštu dječju nose avioni i željeznice.
Sad nebo pustih cesta oštru sjenku baca,
modrinu smrti upija lice skitalaca.
U kolibama gorskim mrki ugljenari,
pod krovovima od leda, šute kraj tužnih stvari.
Sad se klanjaju pastiri i od istoka mudraci
Bogu, kom ih dovedoše velike zvijezde kraci
A seljaci, u mirisu betlehemskih staja,
znaju samo glad, što čovjeka sa zemljom spaja.
U ubožnicama golim starci bijele brade,
obaraju glavu, u polusnu, bez nade.
I vide svoj lik u nekoj badnjoj večeri,
kad vjerovahu u život, sad hladni kao glečeri.
Pred izlozima rastu oči djece gladne
i veče je tajanstveno kao kočije hladne.
Sad osamljene djevojke bdiju teška lica,
siromaštvo ih grize iza spuštenih trepavica.
Sad uspomene zanose srce kažnjenika
i veče je strašno od nedostiživih slika.
I stara radost Božića htjela bi da jeca,
jer u nama su davno umrla sretna djeca.
