O otajstvu Božjega utjelovljenja i rođenja može se promišljati na više načina. Takve načine pred nas stavljaju sami evanđelisti: Matejevo i Lukino evanđelje donose vrlo slikovite, razdragane i unatoč teškim okolnostima, vesele prikaze Isusova rođenja, a kasniji umjetnički izričaji obojili su ih u gotovo idilične prizore. Ivanovo, pak, evanđelje ne donosi pripovjedački opis Božje pojave među ljudima, nego upotrebljava spekulativnije misaone konstrukcije kako bi izreklo isto otajstvo i događaj. Drugi novozavjetni pisci, kao npr. sveti Pavao, kad žele skrenuti pozornost na događaj Božje blizine prema ljudima govore o milosnom trenutku, o pojavi Božje milosti koja je spasiteljica svih ljudi. Kako god promišljali o otajstvu i događaju Božića, njegova temeljna poruka ne blijedi, ostaje ista i uvijek čudesno svježa: Bog ulazi u svijet ljudskih odnosa te nam se na krajnje radikalan način – u tijelu – očituje kao bliži, pouzdani i vjerni Bog, kao onaj koji je postao jednim od nas kako bi nas, poštujući našu slobodu, priveo u zajedništvo života sa sobom, kako bi bio Bog s nama i kako bismo mi, prihvaćajući ga, mogli biti ljudi s Bogom. Bez ovoga prvog kršćanstvo bi se izgubilo u neosobnoj apstrakciji, a bez ovoga potonjeg čovjekova bi se egzistencija iscrpila u odveć horizontalnom, ovovremenskom i ovoprostornom.
Bitno je golim očima nevidljivo
Svetkovina Isusova rođenja, u kojoj slavimo Božji veličanstveni proboj u naš svijet među nas ljude, njegove miljenike na konačan način (usp. Heb 1,2) je otajstvo i događaj po kojemu nam Bog očituje nešto bitno. Otajstvo Božića sa svojim temeljnim sadržajem je objaviteljskoga karaktera; u službi je Božje objave, odnosno Božjega govora ljudima.
Po otajstvu i događaju utjelovljenja i rođenja, te Kristove smrti i uskrsnuća, koji su neodvojivi vidovi jedinstvenoga otajstva spasenja, Bog nam je konačno progovorio u svome Sinu. Zato na Božić slavimo teofaniju, odnosno pojavak samoga Boga, njegove milosti koja se očitovala među ljudima. Ta milost, koju Bog nikada nije prestao iskazivati, u jednom se povijesnom trenutku takoreći materijalizirala. Isusovim rođenjem postalo je moguće opipati, okusiti, dotaknuti i vidjeti tu milost – samoga Boga koji se pojavio u liku čovjeka. Drugim riječima, ono što je nevidljivo, u otajstvu i događaju Božića postaje vidljivo. Iako je bitno očima nevidljivo (A. de Saint-Exupéry), ipak Božja milost otvara nove obzore i mogućnosti gledanja bitnoga (nevidljivoga) drugim očima, očima duše i očima vjere. Zato je Božić blagdan u kojemu nam se daje milost na milost, zahvaljujući kojoj ono bitno i nevidljivo postaje vidljivo. Ta vidljivost nije svrha samoj sebi jer nevidljivo ne nalazi razlog svoje vidljivosti u vlastitoj nužnosti ili potrebi, nego u ljubavi koja ne može spriječiti nevidljivo da se očituje i sve ljude tako preko vidljivoga privuče Nevidljivome.
Milošću Božjom predodređeni za posinstvo
Jednostavno rečeno, u otajstvu Božića slavimo pojavu, očitovanje i objavu nevidljive Božje milosti koja rođenjem Isusa Krista postaje vidljivom. Ta milost koja nam je zasjala u Kristu spasiteljica je svih ljudi, tako da je Božić blagdan našega spasenja i zbog toga je, a ne zbog izvanjskoga sjaja i popratnih sadržaja, nama vjernicima naš najradosniji blagdan. Božja milost koja nam je postala vidljivom u Kristovu rođenju ima i pedagoški karakter jer nas odgaja za iščekivanje blažene nade i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista (usp. Tit 2,11-13), pripremajući nas tako za onaj konačni susret s Kristom na kraju vremena. Dok se taj i takav susret ne dogodi, mi se – opetovanim vjerničkim slavljenjem Božića – sjećamo i uprisutnjujemo te kušamo ovu iskazanu nam milost po kojoj se, u dijalektici nevidljivoga i vidljivoga, na način temeljnoga stava, odlučujemo za ono nevidljivo po vidljivome. U tom je smislu Božić prilika da obnovimo svoj temeljni stav i poput Pavla svaki put iznova sebi ponavljamo: „znam komu sam povjerovao” (2 Tim 1,12).
Promatramo li otajstvo Božića samo u njegovoj pojavnosti, naći ćemo se u opasnosti da nas ono izvanjsko, puki fenomen, sve više odvlači od bitnoga sadržaja Božića te umjesto da nas preko vidljivoga vodi Nevidljivome, sve više usmjerava naš pogled, naša traženja i nadanja onom pojavnom, često banalnom i prolaznom ili nas u najboljem slučaju zadržava samo na onom vidljivom, na pukom fenomenu. No, motrimo li otajstvo i događaj Božića u njegovoj dubini i krajnjoj svrsi, uočavamo u njemu otajstvo Božjega spasenja koje svoj početak ima u Božjoj odluci i njegovu izabranju nas ljudi prije postanka svijeta. Zbog toga je otajstvo Božića, uz otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća, izraz nenadmašivoga očitovanja Božje vjernosti i njegove trajne blizine. Motreći otajstvo Božića u praktično-komunikacijskoj perspektivi, postaje razvidno koliko je Bogu stalo pozvati nas u zajedništvo života sa sobom te govoriti s nama kao s prijateljima. Njegova blizina, vjernost i pouzdano priopćavanje tijekom povijesti, što svoj vrhunac ima u utjelovljenju i rođenju Božjega Sina, izričaj su Božje gorljive želje da ostvari svoj plan spasenja po kojemu nas je predodredio za posinstvo.
U slavlju Isusova rođenja Bog na tako jasan i vidljiv način progovara o našem posinjenju za koje nas je predodredio prije postanka svijeta. Otajstvo posinjenja i nevidljiva Božja milost, koji u Božiću postaju vidljivima, mogli su se ostvariti samo po Sinu (usp. Ef 1). Jedino se u njemu, jer je on Sin Božji, nevidljiva Božja milost mogla pokazati krajnje bezuvjetnom te postati tako krajnje vidljivom. Isusovim utjelovljenjem i rođenjem povijest spasenja postaje vidljivi znak Božje pouzdanosti spram čovjeka. Rođenje Isusa Krista pojavljuje se kao zamjetan znak Božjega djelovanja i njegove prisutnosti u svijetu. Time nevidljivo postaje pro-vidno kroz vidljivo. Golim očima nevidljivo Božje djelovanje u povijesti (spasenja), po događaju utjelovljenja postaje vidljivo, čineći Boga trajno prisutnim među nama (Emanuel).
‘Pedeset nijansi’ Božjega utjelovljenja
Božić je svetkovina pojave Boga među ljudima, nov i jedinstven način božanske prisutnosti u svijetu što se ostvaruje utjelovljenjem. Sve druge pojave Boga u povijesti izraelskoga naroda, preko kojih Bog ulazi u svijet ljudskih odnosa i sudjeluje na opstojnosti čovječanstva, bile su samo priprava na ovu teofaniju, odnosno na Kristovo pojavljivanje u tijelu koje svoje dovršenje, kako navodi sveti Augustin, nalazi u slavi paruzije, tj. u ponovnom i konačnom Kristovu pojavku. Ne samo da je Bog obećao svoga Potomka koji će pobijediti staroga neprijatelja (usp. Post 3,15) nego je taj Potomak, Sin, obznanjivao Oca od postanka svijeta, riječima, objavom, preko anđela ili nekoga stvorenja. U tom kontekstu, N. Baumann, na tragu svetog Augustina, navodi da je u razgovoru između Mojsija i Gospodina prije obnove Saveza (usp. Izl 33,11-23) lik pojave koja je bila udijeljena Mojsiju bio sam Isus Krist. Promatrajući otajstvo Božjega spasenja u njegovoj cjelini i polazeći iz perspektive Kristova utjelovljenja i rođenja, pojava Boga u Starom zavjetu svjedoči o tome da je čitav Stari zavjet pun Krista, kako kaže sveti Augustin, ili kako navode drugi oci: čitava je povijest spasenja bila trudna Kristom. Prije nego se Gospodin pojavio u tijelu, on se pojavio kao Riječ, kao Mudrost, pojavio se kroz Savez kojim se utjelovljuje odnos između Boga i naroda, pojavio se kroz lik oca (Hoš 11,1), kroz sliku zaručništva (Hoš 2,21-22), kroz svoju prisutnost na različite načine te kao šekina.
Otajstvo Božića svjedoči nam o kontinuitetu Božjih ‘utjelovljenja’ u narodu koji izabire kao svoju dragu svojinu. To utjelovljenje, kao konačni pokret kojim Bog ulazi u svijet i dolazi među ljude, kako vidimo, ima svoj vrhunac i nenadmašivu puninu u Isusu Kristu, Riječi koja je postala tijelom. Kristovo utjelovljenje i rođenje ostvarenje je novoga načina božanske prisutnosti. Utjelovljenje i rođenje predstavljaju vrhunac i puninu svih Božjih pojavaka. Zato je Božić tako jedinstven blagdan. Bog se očitovao kao nikada do tada. Božja blizina, vjernost i pouzdanost spram starozavjetnoga naroda nagoviješta Božju nenadmašivu blizinu i vjernost koje se na najuzvišeniji i neopoziv način pokazuju u Kristovu utjelovljenju te njegovoj smrti i uskrsnuću. Božju prisutnost u svijetu vrlo lijepo sažima sveti Augustin kad kaže da je Božić „dan u kojemu je tijelo postalo prisutno, koje u svojoj snazi nikada nije bilo odsutno; jer ono je bilo u ovome svijetu i došlo je u svoje vlasništvo. Ono je bilo u svijetu, ali nije bilo poznato svijetu”.
Božić u ritmu liturgijskoga slavlja
U Božiću slavimo pojavu Boga dok on ponovno ne dođe u slavi. Otajstvo Božića smješta se u dinamiku ispunjenja svih starozavjetnih epifanija ili Božjih pojavaka s jedne strane i iščekivanja ponovnoga i konačnoga Božjeg pojavka u slavi, s druge strane.
Živeći u ritmu liturgijske godine i motreći samu liturgiju u kojoj je najbolje izražen lex orandi – lex credendi, vidimo da se u njoj događa trajni exitus i reditus, odlazak i ponovni povratak Boga među nama. Liturgijski život na najbolji način očituje dinamiku vjerničkoga življenja u kojemu se nevidljivo daje preko vidljivoga ili, još konkretnije, u kojemu nam Nevidljivi postaje vidljiv. U blagdanu Božića to postaje jasno na krajnje radikalan način jer „vidljiva ljudskost daje u Kristovoj osobi prepoznati nevidljivu božanstvenost” (J.-L. Marion). Nevidljivi postaje vidljiv u Kristovu pojavljivanju u tijelu. Otajstvo je to veliko – da primijenimo riječi svetoga Pavla Efežanima. Ova dijalektika vidljivoga i nevidljivoga ukazuje na vjernički dinamizam koji se, nakon Isusova uzašašća na nebo, događa u sakramentima u kojima preko vidljivih znakova primamo nevidljivu Božju milost. Bez dijalektike u kojoj nam Nevidljivi postaje vidljiv u Kristovu pojavljivanju u tijelu i sakramentima – kao novom načinu njegove prisutnosti nakon odlaska Ocu dok ponovno ne dođe – kršćanstvo se ne bi previše razlikovalo od drugih (istočnjačkih) religija. Vjerojatno bi, ako smijemo iznijeti ovakvu projekciju, u susretu s grčkom misli, skrenulo u neosobno apsolutno i zadržalo se na razini istočnjačkih religija. Upravo utjelovljenje, rođenje, tjelesnost i vidljivost kroz koju postaje vidljiv, Nevidljivi čuva kršćanstvo od apstrakcija velikih razmjera. O tome lijepo svjedoči Ivanovo evanđelje: Boga nitko nikada ne vidje – bez Kristova utjelovljenja ga doista nitko ne bi ni vidio niti bi nam ga mogao očitovati, ostao bi nam i dalje Bog bez lica – ali Jedinorođenac nam ga obznani (usp. Iv 1,18): „Ja i Otac jedno smo” (Iv 10,30).
Božić – blagdan Božje solidarnosti
Događaj i otajstvo Isusova utjelovljenja i rođenja predstavljaju još nešto važno s Božje strane prema nama ljudima, o čemu bismo morali razmišljati u našim odnosima i to ne samo o Božiću. Božje utjelovljenje i njegovo nastanjivanje među ljudima izraz je Božje nenadmašive solidarnosti. Nenadmašiva je zato što se ne radi samo o Božjoj snishodljivosti i njegovu podnošenju tegoba života kao izrazu solidarnosti, nego zbog toga što se radi o Bogu koji hoće otkupiti čovjeka. Božja je solidarnost još nenadmašivija kad se zna kako taj čin solidarnosti nije mogao izvesti nitko drugi doli bogočovjek Isus Krist, kako tumači sveti Anzelmo Canterburyjski, odgovarajući na pitanje zašto je Bog postao čovjekom.
Ovaj izrazito praktični vid Božjega utjelovljenja otkriva da se Bog posve upleo u svijet ljudskih odnosa koji je označen grijehom i grešnošću. No, svojom je solidarnošću u isto vrijeme pokazao da ljudski život nije označen samo grijehom, nego zahvaljujući njegovu utjelovljenju i otkupljenju, označen je i milošću koja sada postaje vidljiva, koja Nevidljivoga čini vidljivim. Božje utjelovljenje izraz je njegove solidarnosti jer se u utjelovljenju događa sjedinjenje naravi, kako kaže sveti Augustin, čime se ponovno uspostavlja kozmički red, odnosno ponovno se sve uglavljuje u Kristu. Krist ponovno postaje glava svemu. Nismo siročad, nismo Tijelo bez Glave. Kristovim utjelovljenjem vidljivo je da Božja ljubav, briga, vjernost i pouzdanost nisu apstrakcija, nego se očituju na vidljiv način. Bog nije mogao jasnije, konkretnije i vidljivije pokazati svoju nevidljivost, ljubav, blizinu, pouzdanost i vjernost prema nama od toga da nam je sve to dao u svome Sinu na krajnje vidljiv način. Zbog toga naša solidarnost jednih prema drugima nije svrha samoj sebi i nije sociološka, nego teološka kategorija. Ona treba biti takva da i mi po vidljivom očitujemo Nevidljivoga, onoga kojega nitko nikada ne vidje, nego ga Jedinorođenac obznani – to će biti najveće djelo ljubavi među braćom: očitovati Nevidljivoga usred vidljivosti. To je poruka Božića koju smo obvezni trajno živjeti i svjedočiti.
