Kad osvane božićno jutro, nakon mise polnoćke i kad snijeg bjelinom okupa brda, budim se u nekom novom ozračju, u nekom toplom viđenju života i svega oko sebe. Svake godine sve nas je manje prvoga dana Božića dok se okupljamo i čestitamo jedni drugima. Obitelji se osipaju. Članovi koji su nas napustili proteklih godina sjećaju nas prolaznosti svega i prazna mjesta za stolom uzrok su suze koja polako sklizne i nestane pod drhtavim prstima da drugi ne vide, da im se radosni susret ne pomuti. Kako vrijeme odmiče, započnu prisjećanja na one kojih više nema i zgode i nezgode njihova života unesu osmijeh i radost u srca. Ponos što smo izdanci njihovi koji pronose ono što su nas poučili učini da srca živnu a tuga ustukne. „Tek kad se dogodi neki snažni vanjski poticaj, a istovremeno smo umom i srcem iznutra otvoreni, postajemo sposobni u kratkom vremenu iskusiti prisutnost Božje ljubavi premda je ona stalno s nama”, primjećuje David Torkington u knjizi Mistik.
Bogatstvo roditelja u Djetetu
Svaki Božić iznova vraća sjećanje na malo dijete i njegove roditelje, prezrene i odbačene. Nitko ih nije htio, nitko smještaj ponudio. Tek štalica uboga i magarčić u kutu. Ipak, zvijezda na nebu je vodila i svojom svjetlošću naviještala drukčiji dom, drukčije ljude. Promjene koje je ovo malo biće iz neugledne štalice unijelo u svijet nisu se više dale ignorirati, poreći. Novi svijet se budi, nastaje novo vrijeme i siromašni roditelji postaju bogati u svojem djetetu i svemu onome što će ono svijetu donijeti. Svaka sumnja otišla je s pojavom mudraca koji dijete gledaju s poniznošću mudrih ljudi, onih koji svoja srca pune zahvalnošću i sjetom, svjesni svojih nesavršenosti i slabosti, ispraznosti ljudske moći i veličine. Došli su izdaleka pokloniti se Onomu kojemu se doista treba klanjati. Prateći zvijezdu, stigli su na odredište jednim putom, a vratili se drugim putom izmijenjeni, srca puna iskrenoga kajanja i vjere u providnost. Dirnuti jednostavnošću viđenoga, skromnošću i ubogošću Onoga koji sve daje i sve posvećuje dajući svemu život, u svoja srca su utkali radost i nadu. „…Opravda se mudrost djelima svojim” (Mt 11,19).
Sjena zla koja se nadvila nad Betlehemom, uzrokovana strahom onih koji pogrešno razumiju i koji se uzdižu ljudskim snagama, koje zasljepljuju blaga ovozemna, nije bila dugoga vijeka. „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu” (Mt 10,28). U danima koji su pred nama ne bojmo se, nego se radujmo jer Isus ponovno dolazi pozvati nas na spasenje, podsjetiti na potrebu naše bliskosti s njim i njegovim poslanjem. Nismo ostavljeni, napušteni, prezreni. Upravo suprotno, djeca smo Božja i to i jesmo. Stalno bismo trebali razmatrati ovu istinu i njome se voditi kad nas strahovi napadnu i brige okupiraju. „Budi dobar prema sebi”, budi sebi milosrdan, poziva Anselm Grün u svojoj knjizi o umijeću življenja i nastavlja: „Uči prihvaćati da nisi nikakav junak. Ne osakaćuj se svojim pogrješkama i slabostima.” Promatrajmo i osluškujmo. Zastanimo, odvrtimo svoj život i spoznajmo tko nas je vodio na putu, kad smo pali, tko nam je išao u susret, u čije smo ime ruke podizali, čemu se nadali. Iz čijega je boka potekla voda koja je oprala naša srca i naše osjećaje učinila dostupnima i toplima? Milosrđe kojim nas svaki dan iznova zaokuplja i unosi u posebno stanje radosnih susreta s drugima upravo je svjedočanstvo koje se ne smije zaboraviti i kojemu stalno trebamo hrliti u susret. „Vrijeme je da se oda sna prenemo” (Rim 13,11).
Učiti vjeru od djeteta Isusa
Dok imamo mlade ljude koji svakodnevno prepoznaju važnost življenja u Bogu, ne moramo se bojati. Upravo te istine prenose im hrabri ljudi koji se ne libe suprotstaviti svijetu i njegovoj zalutalosti i svakodnevnim posrtanjima. „Što osoba više živi sabrana u dubini duše, to je jače zračenje koje iz nje izlazi i privlači druge u njezin krug”, kazuje sveta Edith Stein. Oni koji vjeru naučavaju jednako su važni kao i oni koji upijaju njihove naputke i koji nastavljaju služiti i vjerovati da nas vrijeme kušnje dodatno potiče na djelovanje kroz snagu odricanja. Odricanja od ovosvjetovnih stalnih nasrtaja na nevine duše koje se, poput tek rođenih mačića, batrgaju u svijetu, tražeći put, polako otvarajući oči jer ih zasljepljuje blještavilo o koje im se može razbiti svaka nada. Klopka koja im je pripremljena nije tu da ih poštedi. Onaj koji ih mami zveckajući zlatom i srebrom, nudeći gozbe i šarene svirale, taj će ih strovaliti u bezdan iz koga je sam potekao. Vjeru učiti od djeteta Isusa važno je i potrebno. „U slavlju Božića radi se o novom početku”, upozorava Anselm Grün. Sveti Ivan Pavao II. poručuje: „Ne dajte se prevariti. Onaj tko vjeruje, pronašao je svjetionik koji omogućava siguran put. Onaj tko vjeruje poznaje pravac i može se orijentirati. Onaj tko vjeruje pogodio je pravi put i nikakva glupost nekog lažnog učitelja neće ga s njega uspjeti skrenuti.” Tko su oni koji svake godine skupa s djecom otkrivaju otajstvo Isusova rođenja? Upravo vjeroučitelji koji doista, svjesni odabira svoga poziva, žele živjeti i promicati vrijednosti koje su njima dali njihovi prvi učitelji vjere, roditelji, pa njihovi roditelji, potom crkva i njezini roditelji. Uvijek je tu jaka ruka Onoga koji nas jača i u kojemu jesmo. „Tko je majka moja i braća moja?” I okruži pogledom po onima koji su sjedjeli u krugu i kaže: „Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka” (Mk 3,33-35).
Povjerova Marija i ode u gorje u posjet Elizabeti i tamo joj Riječ Božja potvrdi ono što joj Anđeo navijesti. Ispunjena Duhom svetim kliče duša njena u Gospodinu, a Elizabeta tako snažno očitova svoju ispunjenost koju joj Bog darova usprkos sumnjama i strogim pogledima pa i podsmješljivosti okoline. On je onaj koji oživljuje i koji privlači i kad mi to ne želimo. Onaj koji našim životima upravlja i komu se prepuštamo kad ono ljudsko u nama ne želi, otima se i bježi. On je onaj kamen zaglavni za koji pripasujemo svoje grijehe teške poput ognja i razapinjemo svoja tjelesa koja nas guraju u propast. Nevinost onoga djetinjeg lišca koje se svake godine pojavljuje podsjećajući nas iznova tko smo i kamo idemo, tjera na suze i oboren pogled. Iznenadni susret drage osobe koju do jučer niste poznavali, ali koju osjećate svojom i želite ju bolje upoznati, utjecaj je koji nam dobrota Božje ljubavi udjeljuje i stalno nas iznenađuje svojim posredovanjem kad smo najmanje spremni i u trenucima kad takve mogućnosti više uopće nisu bile očekivane, pa ni željene. U vjeri rastemo, mičemo se i jesmo i u njoj otkrivamo skrivene bljeskove iz kojih nas Ljubav promatra i zove: Ne boj se, ja sam s tobom, imenom sam te zazvao.
Božićna bajka, kako mnogi vole nazivati ovo vrijeme u kojemu mi proživljavamo istinu, nipošto nije tek ispričani san nego je život, istinski i naš! Vjerujem da će i vjeroučitelji, s kojima sam se družila ovih dana, sa svom ljubavlju pripremiti one koje poučavaju dolasku Isusa, puni iščekivanja što će im njihovi maleni ili nešto veći polaznici pripremiti ove godine i na koje će ih misli i ideje potaknuti, osmijeh izazvati. Mlada srca doživljavaju svijet drukčije i njihov pristup je onaj koji su mudraci osjetili i otkrili i koji kao popudbinu nose svojim domovima iz kojih su se otisnuli na dalek ali izvjestan put, prateći zvijezdu Istine. „Dragi mladi, uzmite svoj život u svoje ruke i napravite od njega remek-djelo”, poziva Ivan Pavao II. Mudre glave su tu za (ruko)voditi ovom avanturom života koju mladi još uvijek ne doživljavaju ozbiljno jer nisu opterećeni brigama koje odrasli nose za njih a koje će oni kasnije preuzeti. Sve u svoje vrijeme, poput smokve koja donosi rod. Hoće li iz gorušičina zrna naglo izrasti drvo ili će se malo pomalo buditi pokoji listić pa žedno upijati rosu hoteći se vinuti u nebesa, ovisi o nama koji smo prošli i još prolazimo kušnjama svijeta, pognute glave, izranjanih koljena, ali sigurna srca. „Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?” (Lk 9,25)
