Uz to što je događaj, Božić je i baština, božanska baština koju su nam prenijeli nebrojeni naraštaji, i nama znani i nama neznani ljudi. Ta baština do nas je dospjela na jedan posve naravan način, kako već dobrota prelazi iz ruke u ruku, iz srca u srce, i lomeći se i dopunjujući se, ali i slijedom izvanrednih događaja, silne požrtvovnosti, silnih stradanja, čudesne i svetačke zanesenosti.
Božićna baština stigla je do nas kroz obilje dobrih riječi, kroz obilje tišine. Stigla je po prelijepoj glazbi, po životnoj i umjetničkoj dosjetljivosti i izričaju svake vrste.
Kako se odnosimo prema božićnoj baštini i, osobito, prema božićnoj istini koja je izvorište i žarište te baštine? Kako ih čuvamo? Njih, najdragocjenije od svega što imamo? Zar tako da ih se tko zlurad lako može domoći? Otuđiti ih? Koliko je to zlom ili ravnodušnošću zasjenjenom srcu moguće, skršiti ih?
Božićnu baštinu ne skriva se od pogleda svijeta, pa ni od onih pogleda koji bi joj htjeli nauditi. Jer božićna je baština po svojoj naravi tako dragocjena da se dijeljenjem umnaža. Ona se u prenošenju i umnažanju izriče i potvrđuje. No to ne znači da ju valja prepustiti nepredvidivom stjecaju životnih okolnosti.
Nju čuvamo srcem, onim najdragocjenijim što jesmo, jer ona je središte našega života. Sve stečevine, sve baštine našega života, samo obasjane svjetlom Betlehema izranjaju u punini svoga značenja: svoje vrijednosti ili nevrijednosti. Baština je to o kojoj se skrbi čitavim bićem, čitavim životom.
Naraštaji koji su mi neposredno prethodili proživjeli su užase svjetskih ratova i sačuvali baštinu Božića. Proživjeli su stradanja, užase i oskudice poratnih godina i sačuvali baštinu Božića. Moj naraštaj odrastao je posred bezdušnosti i bezličnosti vremena okradenih vrijednosti, i sačuvao baštinu Božića. Hoće li suvremeni naraštaji lišeni oskudica, ali – čini se – i oslonjenosti o temelje koji učvršćuju, nemarni za ukorijenjenost koja povezuje zemlju i nebo, izvorište i iskrišta života, znati prepoznati, a onda i sačuvati baštinu Božića?
Prije negoli sljedeći put nakanite reći da nam je netko ukrao – da nam netko krade – Božić, zastanite i promislite: kako bi bilo moguće da netko ukrade vas od vas – bez vašega pristanka? Bez vašega nemara? Bez vaše lakomislenosti? Ne znači li to da se niste dovoljno posvetili Božiću, srcu svome?
Zar bi o Božiću za nas – za tebe i za mene – trebao skrbiti svijet, onaj isti svijet koji ga poriče i izobličuje, koji se trudi otrgnuti od njegove biti, ili je to naša – tvoja i moja – odgovornost? Naše – tvoje i moje – poslanje?
Njegujmo božićnu ukorijenjenost. Znam, stablo koje ne odustaje od svoga korijenja, moguće je skršiti. Ali, kao što prorok svjedoči, i iz panja će isklijati mladica, izdanak će izbiti iz njegova korijena, na kojemu će duh Božji, duh božićni počivati…
