Početna stranica » Mons. dr. Egidije Ivan Živković: Ljubav prema Crkvi i prema svom narodu

Mons. dr. Egidije Ivan Živković: Ljubav prema Crkvi i prema svom narodu

537 pregleda

Za sebe mogu reći da sam čovjek koji ne postavlja granice, ali i ne trpim granice. Danas trebamo, posebno mi kršćani, biti otvoreni kako za Boga tako i za čovjeka

Mons. dr. Egidije Ivan Živković (Ägidius Johann Zsifkovics) je željezanski biskup u austrijskoj pokrajini Gradišće (Burgenland). Rođen je 16. travnja 1963. u Güssingu (Novigrad) i dolazi iz obitelji pripadnika hrvatske narodne manjine gradišćanskih Hrvata. Biskup Egidije govori gradišćansko-hrvatskim jezikom, koji u usporedbi s hrvatskim standardnim jezikom zvuči arhaično, ali istodobno nam je vrlo razumljiv. Magistar je teologije, a na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu položio je licencijat i doktorat iz kanonskoga prava. Studirao je na Katoličkom teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču, a jednu je studijsku godinu proveo na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. U Željezanskoj biskupiji je, između ostaloga, obnašao službe vicekancelara i kancelara. Bio je branitelj dijecezanskoga suda, a kao ravnatelj Hrvatske sekcije 15 godina je vodio pastoralnu brigu o gradišćanskim Hrvatima te je bio glavni urednik crkvenih novina „Glasnik”. Obnašao je 12 godina i službu glavnoga tajnika Austrijske biskupske konferencije, a 2010. godine papa Benedikt XVI. imenovao ga je biskupom Željezanske biskupije. Nakon biskupskoga ređenja aktivno se posvetio pastoralnom radu s vjernicima, brizi za ugrožene skupine stanovništva, humanitarnoj pomoći ljudima iz siromašnih država te intenzivno radi na razvoju ekumenskoga dijaloga. Uime Austrijske biskupske konferencije imenovan je delegatom na Svjetskoj biskupskoj sinodi, nakon čega postaje delegatom Vijeća europskih biskupskih konferencija kao predsjednik Povjerenstva za selioce, izbjeglice i integraciju. Zalaže se za bolju povezanost između gradišćanskih Hrvata i njihove „stare Domovine” (Hrvatske te Bosne i Hercegovine). Budući da je odrastao u dvojezičnom okruženju, govori i njemački jezik, a osim toga i standardni hrvatski te talijanski i engleski, a poznaje i mađarski jezik.

Kakvo značenje za Vas ima imenovanje željezanskim biskupom?

Kao prvo, moglo bi se itekako reći da je to za mene bilo veliko iznenađenje, ali i velika čast da mogu biti treći biskup jedne mlade biskupije, a njezin drugi biskup hrvatskoga podrijetla. Svjestan sam kako ova čast nosi sa sobom i veliku odgovornost. U izazovima današnjega vremena nije jednostavno biti na čelu neke crkvene ili državne institucije. Svaka odgovornost svakako je izložena i kritikama, bilo pozitivnim ili negativnim. Na to trebam biti spreman.

Osim različitih crkvenih funkcija, koje se isključivo odnose na vjeru i kršćanski život, bili ste i urednik crkvenih novina „Glasnik”. Cijelo vrijeme želite sačuvati hrvatsku riječ. Zašto je ona toliko važna?

Dolazim iz jednoga malog ogranka gradišćanskoga hrvatskoga naroda koji se u naš panonski kraj naselio prije 500 godina i preživio mnoga burna vremena i opasnosti asimilacije. U našem prostoru Crkva je bila ta koja je od početka skrbila i sačuvala u našem narodu vjeru, materinsku riječ i kulturu. Ona to i dandanas čini i ovo mi posebno na srcu leži jer i danas postoji ova opasnost od asimilacije svake vrste.

Protektor ste međunarodne udruge „Hrvat S.A.M.”, ali svakako želimo istaknuti da ste osnivač međunarodnoga zbora „Pax et Bonum” koji broji više od 160 pjevača iz Slovačke, Austrije i Mađarske. Vi zapravo preko ovoga zbora povezujete gradišćanske Hrvate pjesmom, kulturom i jezikom?

Udruga i zbor su konkretno sredstvo povezivanja nas gradišćanskih Hrvata koji smo podijeljeni u tri države (Slovačka, Austrija, Mađarska), u 5 (nad)biskupija (Bratislavskoj, Bečkoj, Željezanskoj, Jurskoj i Sambotelskoj), a najveći dio ovoga naroda živi u Gradišću u Austriji i pripadaju Željezanskoj biskupiji (oko 40 000). U Mađarskoj ih pak živi 7000, dok u Slovačkoj oko 5000 i u Češkoj 500. U Europskoj uniji mi smo gradišćanski Hrvati, hvala Bogu, skupljeni pod istim europskim krovom i sada smo čvrsto povezani s našom „starom Domovinom” – Republikom Hrvatskom te Bosnom i Hercegovinom.

Veza sa starom Domovinom

U ovih 13 godina Vaše pastirske službe mnogo ste toga učinili za Željezansku biskupiju koja Vam je povjerena, a u javnosti ste poprilično poznati. Kako uspijete obavljati sve Vaše složene brojne ali i odgovorne zadaće?

Volim izazove i kreativnost, a posebno raznolikost. Čovjek prije svega mora voljeti ono što radi, a onda svaki posao ili zadaća postaje neka vlastita kreacija. Ako radiš ono što voliš i voliš ono što radiš, onda ništa nije teško. Moram priznati da teret biskupije i potrebe hrvatskoga naroda ne nosim sam na svojim leđima. Bilo bi sebično i neiskreno od mene ako bih rekao da to sve sâm radim. Jako sam ponosan na svoje suradnike. Kada je u pitanju suradnja, oni su otvoreni prema meni i ja prema njima. U svemu potičem, podupirem i molim za zajedništvo. Zajedno možemo sve, a pojedinačno ništa. U biskupskoj službi samo se trudim biti dobar pastir i otac.

Često ste u posjetu „staroj Domovini”, tj. u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Osim što održavate kontakt s hrvatskim narodom, njegujete veze i s drugim narodima, od Amerike do Indije. Otkuda Vam tolika ljubav za hrvatski narod, ali i za običnoga čovjeka?

Ja bih rekao da sam ljubav prema Crkvi i prema svom narodu sisao s majčinim mlijekom. Ona dolazi prije svega iz moje obitelji. Odrastao sam u jednoj skromnoj obitelji, tata mi je bio mali čovjek i u našoj obitelji gajila se ljubav, poštovanje, privrženost i solidarnost – zapravo (i) sve one vrednote koje su temelj jednoga zdravog društva, a i obitelj i društvo su potrebni da bi čovjek mogao opstati. Stoga se smatram sretnom osobom, i to rado dijelim s drugima. Iskreno govoreći, uz svu ljubav prema drugim ljudima i narodima, moj hrvatski narod mi posebno leži na srcu.

Kao europski biskup puno se zalažete za prognane i izbjegle posljedicom rata i siromaštva. Zapravo ste i sami potomak prognanih Hrvata. Je li Vas na ovo zalaganje potaknuo papa Franjo ili osobna osjetljivost prema čovjeku u nevolji?

Ovo sam zapravo prvo naučio od svoje obitelji, ali i od sv. Martina koji je zaštitnik naše biskupije i pokrajine Gradišća. Njegov primjer posebno me je učio dijeljenju, solidarnosti s drugima, da se pomogne onome tko je u potrebi. Njegova gesta dobrotvornosti prema siromahu što se smrzavao pred vratima grada Amiensa, davši mu polovicu svoga plašta, i dandanas mnoge nadahnjuje. Sv. Martin za mene je primjer kršćanina kojega je oduševila ta vjera koja živi i vrši ljubav, kako nam i sam Isus kaže: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25,45). Papa zapravo ponavlja i potiče nas na ono što je Krist izrekao. Ne samo papa, biskupi, svećenici i vjeroučitelji nego svaki čovjek treba neprestano ponavljati ove Kristove riječi jer pred čovjekom uvijek stoji opasnost da se s vremenom ogluši i postane slijep za drugoga koji pati.

Suradnja s Bosnom Srebrenom

U rujnu prošle godine na svečanoj misi utemeljenja predali ste fra Božidaru Blaževiću dekret o osnutku prve Hrvatske katoličke misije na području Vaše biskupije. Kako ste se osjećali toga dana?

To je za mene bio dan radosti jer sam Hrvatima iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Rumunjske i Srbije kroz Hrvatsku katoličku misiju mogao dati jedan sigurni dom i djelić toploga zavičaja, što je jako važno posebno jer u Republici Austriji danas živi oko 200 000 iseljenih Hrvata. Često naglašavam kako imam „troje djece”. Moje „prvo dijete” je međunarodni zbor „Pax et Bonum”, a „drugo dijete” je međunarodna udruga „Hrvat S.A.M.”, dok je „Hrvatska katolička misija” moje „treće i posebno dijete”. Na poseban način sam zahvalan fra Božidaru Blaževiću, svećeniku Franjevačke provincije Bosne Srebrene, koji je, unatoč svim svojim obvezama, prihvatio u Austriji i deseti dekret iz moje ruke. Naša Hrvatska katolička misija u Željeznom ima veliku perspektivu uz franjevce Bosne Srebrene. To se vrlo brzo i pokazalo jer je crkva sv. Mihaela svake nedjelje puna, ali ne s bilo kim, već s mladim obiteljima i djecom. Hvala Bogu na tome daru!

Početkom mjeseca svibnja na biskupskom dvoru imali ste službeni susret s fra Zdravkom Dadićem, provincijalom Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Možete li nam otkriti što planirate u zajedničkoj suradnji između Vaše biskupije i Franjevačke provincije te kakve planove imate s Misijom i njezinim franjevačkim samostanom?

Franjevački samostan i Hrvatska katolička misija zapravo je jedan zajednički projekt, ali i prije ovoga postoji naša suradnja u Hrvatskom dekanatu Željezanske biskupije. Ta se suradnja i na drugim područjima njeguje, produbljuje i vodi s ciljem da se našem narodu i dalje može pružiti briga na pastoralnom području. Neizmjerno sam zahvalan franjevačkom kapitulu, a posebno provincijalu fra Zdravku i sadašnjoj Upravi provincije koja je jednoglasno poduprla projekt osnutka Hrvatske katoličke misije u Željeznom, kao i projekt da se naš franjevački samostan oživi kao jedan međunarodni duhovni centar Željezanske biskupije. Provincijal fra Zdravko i ja imamo slična razmišljanja po pitanju ovoga projekta. Jako sam sretan što su ga braća izabrala za provincijala u ovome vremenu i prostoru. Provincijal fra Zdravko je otvoren za suradnju, vrlo konkretan u prijedlozima te brz i učinkovit u djelima. Crkva, a posebno redovničke zajednice kao i civilno društvo trebaju više ovakvih vođa. Vidljivo je da je stekao veliko znanje i iskustvo kao gvardijan u Zagrebu.

U Hrvatski dekanat Vaše biskupije, u jedan jedini na svijetu koji izvan domovinske Hrvatske nosi ovaj naziv, doveli ste izuzetno aktivne franjevce. Postoji li neki poseban razlog zašto ste baš tamo doveli braću franjevce Provincije Bosne Srebrene?

To je povijesno i povezano je s našom panonskom povijesti. To mi je važno jer su hrvatski svećenici i dušobrižnici, također i tadašnje franjevačke provincije u čijem je sastavu bila i sadašnja Provincija Bosna Srebrena, od početka pratili naš hod. Namjerno sam htio oživjeti ovu povijest. Rekoh: „Vi fratri-ujaci, vi ste nas prije 500 godina doveli u Gradišće, zato nas sada nastavite i pratiti, nemojte nas ostaviti bez duhovne skrbi.”

Ne zaboravite cilj!

Pročitala sam Vašu knjigu „Rič Domovini”, koju je uredio fra Božidar Blažević, gdje su predstavljeni gradišćanski Hrvati te sadržani svi Vaši nastupi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori. Vaš osvrt je kritički ali i očinski prema tamošnjem narodu i njegovim državnim strukturama. I današnje vrijeme u Europi nije jednostavno. Što biste sada poručili instituciji Crkve i države?

Da. Fra Božidar se potrudio sa suradnicima skupiti moje propovijedi koje sam uputio ne samo Hrvatima nego i svim ljudima koji traže smisao života u vjeri i Bogu. Na zadnjim koricama te knjige fra Božidar je napisao jednu misao za mene kao propovjednika: „Zanimljivo je kako se iz njegovih riječi ne može sa sigurnošću zaključiti gdje mu je zapravo Domovina, kao što ni ptici ne možete postaviti granice u letu.” Za sebe mogu reći da sam čovjek koji ne postavlja granice, ali i ne trpim granice. Danas trebamo, posebno mi kršćani, biti otvoreni kako za Boga tako i za čovjeka. Crkvi u Europi bih poručio da bude otvorena uvijek za novo. Crkva i vjera ne bi smjele biti nekakvi muzeji u kojima se nešto čuva, nego da idu dalje, da prate narod u svim područjima i situacijama. U ovom duhu ide i sinodalni proces, to je hod koji je Crkva danas započela. Najvažnije je da Crkva bude s narodom i da ga prati. Državi bih poručio: „Izdahnite duh Balkana, a udahnite duh Europe!” Ovim zapravo želim istaknuti kako su solidarnost, zajednička suradnja i suživot jako važni. Ne smijemo se zatvarati u svoje granice ako bismo željeli opstati. Ako smo jedni s drugima i složni, onda sigurnije i bolje živimo. Država se treba čuvati od populizma, a Crkva od fundamentalizma.

Vidim u Vašem uredu mnoge i različite literature, a među njima i reviju „Svjetlo riječi”. Što biste za kraj poručili čitateljima ove revije, Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj i njezinu provincijalu fra Zdravku? Nedavno sam bio na biskupijskom i ekumenskom hodočašću u Turskoj. Posjetili smo između ostaloga i mjesta prvih kršćana, njihove crkvice i katakombe. Posebno su mi se urezale misli biskupa sv. Grgura iz Nise, crkvenoga oca i naučitelja. U jedan spomenar upisao je svoje tri rečenice, tri misli za spomen: 1. Ne zaboravite cilj! To je Isus Krist. 2. Ne ostavljajte put! To je put evanđelja. 3. Nemojte izgubiti hrabrost! Upravo ovo treće je i današnji problem da se kao kršćani ne „rastopimo” i obeshrabrimo na putu hoda kroz život! Ovo su moji pozdravi i želje. Oče provincijale, nemojte nas zaboraviti! Mi kao jedna Crkva trebamo i narod na ovo poticati, njemu služiti i njega pratiti. Veliki pozdrav iz Gradišća i želim vam svima uistinu: „Mir i dobro!”

(Razgovarala: Dalija Mock)


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte
odmah!