Početna stranica » Bosanske magle

Bosanske magle

157 pregleda

U listopadu 2018. održani su parlamentarni izbori u Bosni i Hercegovini na kojima je izabrano i tročlano Predsjedništvo, po jedan iz svakoga od triju konstitutivnih naroda: bošnjačkoga, hrvatskoga i srpskoga.

Već ta činjenica tročlanosti političkoga vrha države je iznimna. Ta je država iskovana okvirnim mirovnim sporazumom u američkoj vojnoj bazi u Daytonu 1995. godine. Time je zaustavljen rat, što nije mala stvar, ali je stvorena trajno invalidna država, između ostaloga, i podjelom na dva entiteta. Njezina invalidnost pokazala se i na zadnjim parlamentarnim izborima.

Predizborne kampanje

Za hrvatskoga člana Predsjedništva natjecalo se pet kandidata: Dragan Čović (HDZ BiH), Diana Zelenika (HDZ 1990), Boriša Falatar (Naša stranka), Jerko Ivanković-Lijanović (Narodna stranka Radom za boljitak), Željko Komšić (Demokratska fronta). Svi su kandidati sudjelovali u više ili manje intenzivnoj kampanji pridobivanja birača. Dragan Čović je u tome prednjačio jer je kao aktualni član Predsjedništva i predsjednik stranke imao daleko najbolje pretpostavke u organizacijskom smislu kampanje. Dobivao je potporu na svim stranama i od Crkve i od hrvatskih društvenih institucija, političara iz Republike Hrvatske, pojedinih sportskih i kulturnih djelatnika… Pohodio je općine s hrvatskim stanovništvom, viđen je u mnogim župama, samostanima, susretao se s predstavnicima Crkve od samoga vrha pa do nižih razina. Zapise o tome mogli smo vidjeti u elektroničkim i tiskanim medijima, kao i fotografije s takvih druženja korištene u promidžbene svrhe. Predstavnike Crkve rijetko se viđalo u susretima s hrvatskim kandidatima iz drugih stranaka tako da su, svjesno ili nesvjesno, uglavnom sudjelovali u promidžbi kandidata jedne stranke što je dakako protivno dobrim običajima da se službeni ljudi Crkve u javnosti stranački ne opredjeljuju, iako imaju puno pravo, kao i drugi građani, tajnim glasovanjem odlučiti se za onoga koga smatraju najprikladnijim. I na ovim izborima pokazalo se da su mnogima  iz kleričkih krugova daleki ti dobri običaji, koji se zapravo temelje na evanđelju, što znači da se navjestitelji Božje riječi obraćaju svima bez razlike, a ne tek pripadnicima ove ili one stranke!

Usprkos toj neravnopravnosti u startu, kandidatkinja HDZ-a 1990 dobila je zapažen broj glasova, pa i kandidat Naše stranke, što je barem simboličan znak za stvaranje kulture političkoga pluralizma u biračkom tijelu najmalobrojnijega konstitutivnog naroda u BiH. Teško je gledati uvijek ista lica političke vrhuške od kojih često narod nije imao nikakve koristi. No, kao prepreka profiliranju takvoga pluralizma, kao odvaljena kamena gromada na putu, stajao je (i stoji) Željko Komšić, poseban slučaj ove čudne zemlje.

Pobjednička retorika

Komšić je kandidat Demokratske fronte, stranke lijeve orijentacije i građanske opcije, ma što to značilo. Njegova je kampanja imala specifičan karakter. Njemu je, ne nudeći ništa osobito u svom programu, osim što je uzvikivao da je za građansku BiH (protivno Ustavu), glavni naglasak u kampanji bio plašiti svoje birače kandidatom HDZ-a BiH. On, kao kandidat iz „reda hrvatskoga narodaˮ (da upotrijebim tu rogobatnu frazu), nije računao na hrvatsko biračko tijelo. Uopće se nije obraćao Hrvatima niti na jednom izbornom skupu, nego isključivo Bošnjacima. U tome je svoj udio imala i bošnjačka politika! Svojim nastupima i izjavama stvorio je takvu atmosferu, da je privlačio antihrvatski raspoloženi dio bošnjačkoga biračkog tijela! Tako je dobio više glasova nego bilo koji bošnjački kandidat za člana Predsjedništva! Na njegovu predizbornom skupu u Tuzli na huškačkom transparentu njegovih simpatizera bio je istaknut poziv za nabijanje na kolac njegova političkoga oponenta, a hrvatskoj predsjednici je upućena primitivna uvreda najnižega reda. Na to uopće nije reagirao! A i zašto bi, kad je on sam dio toga mentalnog sklopa! Želi dokinuti konstitutivnost narodā u BiH, iako je to ustavno definirano, i raditi na uspostavljanju tzv. građanske opcije; poručio je da će zatvoriti predsjednički ured u Mostaru, da će tužiti Hrvatsku zbog gradnje Pelješkoga mosta (čudna mantra nekih bošnjačkih političara!), a premijeru RH je spočitnuo da „gura nos tamo gdje mu nije mjesto” – baš kao da se prepire s nekim na ulici! Sve je to izrekao čim je sebe vidio kao pobjednika „iz reda hrvatskoga narodaˮ. Čudna pobjednička retorika ulice u kojoj se drugi uopće ne uzimaju na kultiviran i civiliziran način u skladu s diplomatskim uzusima ophođenja. Odakle tolika agresivnost, odakle takva kroatofobija, kandidata „iz reda hrvatskoga narodaˮ!? Takvo ponašanje i takva militantna retorika efikasno destruira ovu zemlju. To je izvan svake sumnje. Istina, on nije jedini, što nije nimalo utješno! U njegovoj je kampanji poanta „bila ratna i agresivna retorika i negativna politika. Nikada nije govorio da se treba glasati za bolju BiH, već da je treba sačuvati od određenih ljudiˮ (Boriša Falatar). Njegova bliskost i zajednički nastupi s huškačkim vedetama marginalne strančice Građanskoga saveza, Reufom Bajrovićem i Emirom Suljagićem, koji promoviraju opskurnu kroatofobiju i šovinizam najcrnjega tipa, jasno govori o atmosferi i modelu po kojem se udružila ta čudna trojka. Vlastohleplje iznad svega, građanska opcija kao obična mantra – na kraju samo puka  malograđanština. Što to znači za kandidata „iz reda hrvatskoga narodaˮ biti u istoj klasi s notornim kroatofobom Suljagićem, koji je opsjednut mržnjom prema Hrvatima: „Ja iz Srebrenice pružam ruku Srbiji. Između ustaše Plenkovića i četnika Vučića biram Vučićaˮ (rujan 2018.); na odmor u Hrvatsku, u tu „katolibansku atmosferuˮ, godinama ne ide, jer je to zemlja nesigurna (Siroti Suljagiću: 19 milijuna turista godišnje bira Hrvatsku za odmor!); „Ne postoji nijedan razlog da trpimo hegemonističke ambicije jedne patetične neoustaške banana-republikeˮ, uzvikuje ovaj kroatofob (8. 1. 2018.); Odnosi Bošnjaka i Srba ne mogu biti talac velikohrvatskih ambicija Zagreba: „Dosta smo se mi klali za ustaški hatar.ˮ (15. 3. 2018.). Kakve nebuloze! U svezi s demonstracijama hrvatskih studenata u Mostaru, u znak negodovanja protiv Komšića, pobjednika „iz reda hrvatskoga narodaˮ, bubnjar benda jednoga sarajevskoga pjevača objavio je na društvenim mrežama sljedeću huškačku izjavu: „Ma tenk poslat i opleti. Ovo je ba ludilo. Nema tu glave za razgovore.ˮ Budući da je zbog tog ispada otpušten iz benda, opet se javio dični kroatofob Suljagić i dao potporu bubnjaru: i ja sam Amar Češljar, (#je suis amar cesljar) tako se, naime, zove „tenkistˮ iz benda (listopad 2018.); Ovakvo nacionalšovinističko ponašanje nije nimalo smetalo pobjedniku „iz reda hrvatskoga narodaˮ da bude dio te trojke. Sirovi nacionalšovinizam karakterističan za taj huškački tercet jest ono bitno što obilježava tu „progresivnuˮ građansku opciju!

Slovo zakona kaže da je pobjednik „iz reda hrvatskoga narodaˮ legalno izabrani član kolektivnoga Predsjedništva (što ne znači da je legitiman!) kao što su izabrana i druga dva člana iz bošnjačkoga i srpskoga naroda. U svemu tome je tragikomično da se čovjek biran u ime Hrvata, uopće, kako smo vidjeli, nije obraćao Hrvatima niti su ga oni birali. Tko ima zrno zdravoga razuma, valjda može vidjeti da tu nešto nije u redu! Međutim za bivšega predsjednika RH, Stjepana Mesića, koji se, uostalom, ni sam nije sastajao s Hrvatima iz BiH prilikom svojih posjeta, tu nema nikakva problema: legalno je izabran. Po njemu članovi Predsjedništva „predstavljaju Bosnu i Hercegovinu, a ne Bošnjake, Hrvate i Srbeˮ. A bira ih se začudo u ime tih naroda! Pa hajde da biramo tri člana Predsjedništva u ime Slovenaca, Makedonaca i Albanaca, ionako će predstavljati državu BiH, a ne narode u njoj! Na sveopće zadovoljstvo!