Početna stranica » Boris Beck: Isus neće iznevjeriti

Boris Beck: Isus neće iznevjeriti

274 pregleda

Korizmu možda nije lako živjeti, ali lako ju je predočiti. Čak i ako nismo raspoloženi za odricanje, pritisne nas životni put kroz dolinu suza. Ali o Uskrsu ništa ne znamo jer je posve izvan našega iskustva.

Zbog toga se možemo prepustiti vječnoj korizmi bez Uskrsa, kakvu nalazimo u djelima Franza Kafke – njemačkoga pisca židovskih korijena, nastanjena u Pragu. Nije bio praktični vjernik, ali je duboko razmišljao o vječnosti. „Mučenici ne podcjenjuju tijelo”, napisao je Kafka jednom, „oni daju da bude uzdignuto na križu.” A njegovo je mučeništvo bilo pisanje – jer je pisao noću, dok je danju radio u uredu. Sam je napisao da je pisanje za njega oblik molitve, a da osjetilna ljubav u sebi uvijek ima dio nebeske ljubavi.

Tjelesno je bio vrlo mršav, a kako je asketski živio, tako je i asketski pisao; bio je vrlo samozatajan, kao da želi poništiti sama sebe. „Usamljenost je sve što imam”, rekao je Kafka.

Njegovi su najpoznatiji romani Proces i Zamak u kojima glavne junake iznevjerava osjećaj dužnosti – iako čine sve što se od njih očekuje, ne nalaze ispunjenje i prevareni su. Kafka je snažno osjećao napetost između ograničenosti ljudskoga života i beskonačnosti, s tim da je vječnost uvijek iznevjeravala ljude: junak Procesa bio je kriv bez krivnje, suđen bez smisla i na kraju je umro u neznanju; junak Zamka nikad nije bio pripušten u zamak u koji je bio pozvan. „Katkad čovjekov Pad osjećam bolje od bilo koga drugoga”, napisao je Kafka. I još: „Grešni smo jer smo pojeli samo plod stabla spoznaje dobra i zla, ali nismo još pojeli plod s drva života.”

Korizma kao atrakcija

Kafka je majstor priča, a jedna mu se zove Umjetnik u gladovanju. Umjetnik je mogao gladovati doslovno beskonačno, i kao takvoga su ga izlagali na sajmovima kako bi mu se ljudi divili. No publika nije mogla beskonačno pratiti umjetnikovo gladovanje, pa je on angažirao menadžera koji mu je kao najdulji rok gladovanja odredio četrdeset dana – da, to je naša korizma. I to nije bilo iz umjetničkih razloga, već zato što je „kroz četrdeset dana bilo moguće reklamom sve više poticati zanimanje u nekom gradu”. Toga precizno određenoga dana, nakon kojega „interes publike jenjava”, gledatelji bi ispunili amfiteatar, vojni je orkestar svirao, dva bi liječnika pregledala umjetnika, megafonom bi se gomili priopćilo njegovo stanje, a tu su bile i neizbježne „dvije mlade dame” koje bi umjetnika izvele iz kaveza, dakako, okićena cvijećem. Slava, međutim, ništa ne znači umjetniku kojega zanima samo njegova umjetnost i vrijeđa ga gužva i strka.

Kafka se tu ruga komercijalizaciji umjetnosti i pokazuje kako publika uvijek više voli hostese i vojnu glazbu nego umjetnost. Također, govori i da beskonačno umjetničko djelo jednostavno mora biti servirano u određenim odsječcima, inače ga ljudi ne mogu pojmiti, a tako je i s drugim beskonačnim i vječnim stvarima, kao što su vjera i ljubav. Na koncu, govori o vječnoj korizmi bez uskrsnuća koja se prekida umjetnim slavljima, što donose zabavu, ali ne i utjehu.

Očekivanje čuda

Južnoamerički nobelovac Gabriel José García Márquez najpoznatiji je po romanu Sto godina samoće, ali međunarodni uspjeh postigao je knjigom objavljenom prije te, maleckim remek-djelom Pukovniku nema tko da piše. U njoj se pripovijeda o već starom čovjeku koji sa suprugom i sinom životari u dalekom selu. On je junak iz revolucije i borbe za neovisnost, ali država mu nije bila zahvalna. Vladu u dalekom glavnom gradu ne zanimaju ostarjeli junaci, i nikad mu nije priznala čin pukovnika koji je zaslužio u borbi. Također, nikad mu nije niti dodijelila mirovinu kao zaslužnom borcu, tako da je sada na rubu egzistencije.

Ipak, ima netko tko može više od ljudi, tko neće zakazati kad zakažu svi – a to je Bog. Uskrsli Isus može naplatiti sve dugove

I tako on svaki dan odlazi na rijeku gdje provjerava je li mu brodom došlo pismo iz glavnoga grada. Ali ne bilo kakvo! U tom pismu, nada se on, bit će priznanje njegova čina stečena u borbama i rješenje o mirovini – znak zahvale vlade za njegovu hrabrost, ali i rješenje njegove egzistencije.

Ne moram reći da to pismo ne stiže, pa ne stiže. U džepu pukovnika tako vlada pustoš, ali još više vlada pustoš u njegovu srcu. Pa ipak, on je i dalje uspravan i ponosan. I nikad ne nosi šešir da ga ni pred kim ne bi morao skinuti.

García Márquez tako je genijalno ušao u duh odbačenoga revolucionara, idealista koji je doživio krah svojih ideala, ponosnoga čovjeka koji nema ništa osim svojega ponosa, da nam taj nevoljni pukovnik zauvijek ostaje u srcu nakon čitanja.

Zašto je zgodno razmišljati o toj knjizi u svjetlu Uskrsa?

Pa zato što je mnogo takvih ljudi oko nas. To su ljudi koji su nekoć imali ideale, koji su uložili život u nešto važnije od sebe samih, a sada se osjećaju iznevjereni. Možda su računali na vladu koja ne računa na njih; iznijeli su na leđima revoluciju koja ih je pojela; odgojili su djecu koja ih zanemaruju; uložili su vrijeme i ljubav u ljude koji su ih odbacili; doživjeli su nepravdu, pokradeni su i izdani; očekuju rješenje svoje sudbine izvana, a ništa ne poduzimaju; sve su svoje nade položili u čudo jer se osjećaju bespomoćni; željeli bi priznanje koje im nema tko dati; sve im je jasno, a ništa ne mogu.

Očekuju pismo, ali nema nikoga tko bi im mogao pisati.

Ipak, ima netko tko može više od ljudi, tko neće zakazati kad zakažu svi – a to je Bog. Uskrsli Isus može naplatiti sve dugove.

Kad se daje cijelo srce

Ipak, najljepšu priču o pismu napisao je češki pisac Karel Čapek, a zove se Poštarska bajka. Neki skromni poštar, imenom Kolbaba, jednom je zaspao u pošti. A pošta je tajanstveno mjesto, puna je raznih zabrana i propisa, gotovo kao neka čarobna šuma. I u toj šumi poštar Kolbaba upoznao je poštanske patuljke koji su ga uputili u jednu tajnu: pisma se razlikuju po toplini. Ona pisma u kojima se ljudi svađaju i mrze vrlo su hladna; ona pisma koja pišu iz pristojnosti samo su mlačna na dodir; pisma koja pišu prijatelji, ili majka djetetu, vrlo su topla; no jedno je najtoplije od svih – a to je pismo u kojemu netko nekome otkriva i daje cijelo svoje srce.

I Sveto pismo je pismo – to je pismo koje je Bog uputio ljudima. U tom pismu se govori o ljubavi. I ako uzmemo Bibliju u ruke i stavimo je na čelo poput poštara Kolbabe, ili čak na srce, osjetit ćemo koliko je topla. A središte je te topline Isusovo uskrsnuće

Svi znamo da je najstrože zabranjeno otvarati tuđa pisma. A svi znamo i da su ljudi katkad zaboravni pa u žurbi ubace u poštanski sandučić pismo bez imena i adrese primatelja. Baš je jedno takvo pismo bez adrese našao jednom Kolbaba, a činilo mu se vrlo toplo. Potražio je svoje prijatelje poštanske patuljke i oni su mu potvrdili da je u tom pismu izjava ljubavi i bračna ponuda.

„To je vrlo važno pismo i svakako ga treba uručiti”, rekao je poštar Kolbaba – ali kako kad ga ne može pročitati. Poštanski patuljci, međutim, mogu čitati pisma i kroz zatvorenu kuvertu, samo je stave na čelo. Nažalost, iz pisma su jedino saznali da neki šofer František nudi brak nekoj Marici. I to je sve.

Poštar Kolbaba shvatio je to kao izazov. Uzeo je komad kruha u poštansku torbu i krenuo na put. Kamo god bi došao, pitao bi živi li ondje neka Marica koja očekuje pismo od nekoga Františeka koji je šofer. Otkrio je da postoji mnogo Marica koje čekaju pismo, ali ne od Františeka; a ako su čekale od Františeka, onda nije bio šofer. I tako je poštar putovao godinu i jedan dan, i već je umalo izgubio nadu – ali na kraju je našao i Františeka i Maricu.

I tako je priča imala sretan kraj. Jer poštar nije odustao.

Da, koliko smo puta mi sami očekivali to pismo, ali nije stiglo – jer ga nije imao tko donijeti. A koliko smo puta i mi sami poput toga pisma bez adrese, koje bi moglo nekome dati ljubav i promijeniti život – ali eto, ne znamo kome. A koliko smo puta mi sami taj poštar, koji bi mogao spojiti izgubljene – ali jednostavno nam nije stalo, nemamo vremena i ne da nam se.

I Sveto pismo je pismo – to je pismo koje je Bog uputio ljudima. U tom pismu se govori o ljubavi. I ako uzmemo Bibliju u ruke i stavimo je na čelo poput poštara Kolbabe, ili čak na srce, osjetit ćemo koliko je topla. A središte je te topline Isusovo uskrsnuće.

Kafka je vjerovao u smisao života i smatrao da je naša zadaća identična našem životu. Kafka je vjerovao i u postojanje zla. Za njega je zlo bilo ono što nas ometa u našem pozivu. „Zlo može zavesti čovjeka”, kaže Kafka, „ali ne može postati čovjek”.

„Dok čuvamo sposobnost da vidimo ljepotu, nećemo ostarjeti”, rekao je. Tako, dok čuvamo vjeru u uskrsnuće, nećemo umrijeti.

Sućutan i subverzivan, Gabriel José García Márquez dobro je razumio i književnost i ljude. Pukovnik mu je bio previše simpatičan – već zbog toga što je u njemu portretirao voljenoga djeda koji ga je odgojio – da bi ga sveo na pukoga tražitelja povlaštene mirovine. Njegov pukovnik je koncentrat prkosa, čovjek koji nije nikad nosio šešir da ga ne bi ni pred kim morao skidati, i zato znak nade za sve oko sebe.

Ali da bi se u tome moglo ustrajati, čovjek i sam mora imati nadu, neprevarljivu. Nadu u Uskrsloga.