Depresija se smatra modernom bolešću, ali ljudi su i u prošlosti bili potišteni, samo su to zvali melankolijom. I u Bibliji se na mnogo mjesta spominju depresivna stanja, recimo u Mudrim izrekama gdje se kaže da „briga u srcu pritišće čovjeka, a dobra ga riječ razvedri”.
Iako, rekli bismo da to nije prava depresija ako se čovjeka može razvedriti samo jednom riječju, makar i dobrom. Kralj Ahab, koji je zabrinut lutao uokolo, bio je već teži slučaj. A što tek reći o proroku Iliji koji je otišao dan hoda u pustinju i sjeo pod jedino drvce što je ondje raslo, za koje ne postoji riječ u našem jeziku, a izgleda poput metle zabodene u zemlju naopako? Želio je još samo umrijeti, piše u Svetom pismu, i ovako se molio: „Dosta je toga. Uzmi, Gospodine, moj život; jer nisam bolji od svojih otaca!” Nakon te optimistične molitve legao je u toj kržljavoj sjeni i zaspao, jamačno s nadom da se više neće probuditi. Nije on jedini biblijski lik koji se molio da umre; i prorok Jona je mislio da je bolje da umre nego da živi, a Sara je, pak, molila ovako: „Učini da nestanem s ove zemlje!”
Zabrinuti kralj
Međutim, sve ih je nadmašio Job. Bio je prilično zlovoljan nakon što je izgubio imetak, a potom su mu još stradala sva djeca, da bi se na koncu i on teško razbolio. On tada proklinje dan kad se rodio i s čežnjom mašta kako bi bilo lijepo ležati u grobu i počivati: spavao bih i bio bih miran, kaže Job. „Zašto se daje svjetlost nevoljniku i život onima koji su tužna srca? Oni čeznu za smrću, a ona ne dolazi; traže je više nego zakopano blago. Klicali bi od veselja, radovali bi se kad bi našli grob” – da te Jobove riječi danas kažemo liječniku, zacijelo bi nam bila dijagnosticirana depresija. I to ona klinička, kad nam prevladava depresivno raspoloženje veći dio dana, kad gubimo interes za stvari u kojima smo nedavno uživali, kad mršavimo i gubimo san, kad osjećamo da smo veoma krivi bez razloga i budemo zaokupljeni željom za smrću.
Klinička depresija tipično se izmjenjuje s manijakalnim stanjima i čini se vrlo vjerojatnim da je kralj Šaul od nje bolovao, jer nam Sveto pismo svjedoči da su se kod njega naizmjence pojavljivala stanja mahnitosti i zabrinutosti.
Psalmi su također riznica za svakoga koga interesiraju depresivna stanja: „Duh moj zamire u meni, srce mi trne u grudima”, kaže Psalmist i tako nas uvjerava da je depresija stara koliko i čovječanstvo. I zato nema ništa neobično ako nas tužne misli pohode rjeđe ili češće, a pogotovo u ove turobne zimske dane bez sunca i svjetla.
Romantična melankolija
U antičko doba vjerovali su da postoje ljudi koji su skloniji osjećajima zamišljenosti i nostalgije od drugih, toliko da bol i tuga čine njihov karakter. Taj su karakter nazvali melankoličnim. Daleko od toga da melankolik ne bi volio društvo i šalu, dapače, ali u njemu uvijek vreba neka sjeta – a čini se da se on toj sjeti nekako i radosno predaje. Tu riječ prvi put nalazimo u Hipokratovim spisima, još u doba Staroga zavjeta, a on je uočio da s hladnim jesenskim danima određeni ljudi postanu strašljivi i mrzovoljni. Mi bismo to danas nazvali zimskom depresijom, a Aristotel je bio prvi koji je melankoliju povezao s nadarenošću, zaključivši da su izuzetni filozofi, pjesnici i umjetnici – redom melankolici!
Neobična je podudarnost da su Grci melankoliju smatrali svetom bolešću, kao da osjećaj kobi otvara uvide u nove dimenzije, a da se istovremeno niz istaknutih biblijskih likova suočava s depresijom. „Zašto sam morao izići iz majčina krila, da doživim muku i žalost, da potratim svoje dane u sramoti?” – tjeskobni je izričaj velikoga proroka Jeremije, kao jeka Jobove jadikovke.
S jedne bismo strane mogli reći da je povijest europske kulture i umjetnosti povijest melankolije. Kao sveta bolest nadahnula je Sokrata i Platona; u staro doba smatrali su da je izaziva rođenje u znaku Saturna koji izaziva depresiju i vizije i potiče ljude na usamljenički život vidovnjaka; osjećaj bezrazložne tuge povezuje se u renesansi s umjetnicima; osjetljive duše počinju uživati u samoći, a moderni pjesnici pružaju žalobnu radost svojim stihovima; melankolija se počinje smatrati profinjenom, a odricanje od svijeta plemenitim; u baroku su melankoliju smatrali idealnim stanjem u kojem možete i uživati, makar i s bolom; mi smo danas nasljednici romantične melankolije koja zna da ne može dosegnuti beskonačno i otuda je njezina patnja neizlječiva.
Napuštenost na križu
Sveto pismo nam, međutim, ne pokazuje ljude koji u tuzi uživaju, nego one koji je žele nadvladati. Biblijska depresija nije nastala iz nejasnih i tajanstvenih razloga, nego zbog odvojenosti od Boga; nije ju izazvao Saturn, nego čovjekov grijeh; u njoj nema ništa plemenito, nego je čisto beznađe. Klonuće duše i njezino uzdisanje, koje poznaje svatko tko je osjetio depresiju, vrlo je često u Psalmima.
Psalmist se, recimo, žali da ima mnogo onih koji kažu da mu više nema spasa kod Boga, ali potom vedrije zaključuje da je Gospodin štit koji ga zaklanja i koji mu uzdiže glavu; od osjećaja izgubljenosti Psalmist se oporavio i dignuo glavu. Psalmist je spreman proći dolinom smrti – ili tamnom gudurom, kako neki prevode – što bi mogla biti i depresija. Psalmist također svjedoči da je navečer plakao, ali da je već ujutro kod njega zavladala radost: „Obratio si moj plač u radost”, kaže on, potvrđujući da se u patnji ne želi uživati, nego da se iz nje želi izići.
Trenutke tjeskobe osjetio je i Mojsije, kad je zavapio da ne može više nositi brigu za cijeli narod: „To je preteško za me”, povjerio je Bogu, i teret mu je bio olakšan. Nisu li bile tjeskobne i Noemi, izgubljena u stranoj zemlji, i Estera suočena s uništenjem svoga naroda, i Ana bez vijesti o svojem sinu? Zapravo se ne mogu sjetiti nikoga iz Biblije tko nije prošao kroz žestoku tjeskobu, od Josipa bačena u zdenac do Pavla koji se našao u brodolomu. Uostalom, nije li srž Muke tjeskoba, osjećaj napuštenosti koji je Krista preplavio na križu?
Ranjeno srce
Ne radi li se o zbilja teškoj bolesti, nego o običnoj maloj zimskoj depresiji, ne bismo se smjeli zabrinjavati. Život ima mračnu stranu, a i naš duh također – ali nema toga mraka koji Božje svjetlo ne bi moglo osvijetliti. Osjećaj da padamo u jamu, o kojem govori Psalmist, može biti koristan ako nas dovede bliže Bogu.
Ako naši dani prolaze kao dim, ako nam kosti sagorijevaju poput ugaraka, ako nam je srce ranjeno i vene kao pokošena trava, ako zaboravljamo jesti, ako obilazimo pusta mjesta, ako nam se koža sljubila uz kosti od jecanja, ako ne možemo spavati – Psalmist je to već proživio za nas. On zna da je Gospodin sakrio svoje lice od nas, i da je vrijeme da mu uputimo svoje molbe, u ove dane oduljenih sjena, jer on je uvijek isti i uslišit će vapaj siromašnih.
