Početna stranica » Bogata udovica i pastir

Bogata udovica i pastir

429 pregleda

Tako razmišljajuću eto je već stigla do toga trona. Već je stavila nogu na pravu stepenicu u namjeri da se na nj popne, kad je anđeo zaustavi i reče joj: – Stani, ženo! To nije mjesto za tebe.

U nekom selu življaše vrlo bogata udovica imenom Marijana. U istom selu tamo posve na kraju imao je svoju kolibicu siromašni pastir Pavao. Pavao naglo oboli i za par dana umre. Kad je Marijana čula za njegovu smrt, samo je rekla: Ah! S njegovom smrću nitko ništa nije izgubio. Međutim, navečer kad je ostala sama u svojoj velikoj spavaćoj sobi i kad je već htjela usnuti, dođe joj na um siromašni Pavao… Zamišljala si je kako sada taj jadnik leži u jeftinom jelovom sanduku u svojoj praznoj kućici na kraju sela… I tako o tome razmišljajući zaspi i poče sanjati. Sanjala je kako je umrla, ne pastir Pavao, nego ona… Eto je gdje leži u tijesnom lijesu, sijede vlasi su joj strogo razdijeljene po sredini, upravo onako kako se već godinama običavala češljati. Nos joj se ušiljio, usta čvrsto stisnuta, crte lica izrazito stroge. Ukratko: leži na odru upravo onakva kakva je za života bila.

Ustaje s odra i čvrstim korakom prolazi kroz neka velika vrata… Ta vrata upravo vode u raj… I eto je, već je u raju… Prvo što joj pade u oči to je onaj veliki tron, sav od zlata, a mnogi anđeli užurbano rade oko njega da ga još bolje i ljepše nakite i dotjeraju. – To je sigurno mjesto za mene – pomisli udovica Marijana i pođe prema tronu. – Kakvo čudo što će imati ljepše mjesto u raju? Zar nije ona kroz punih 50 godina upravljala ogromnim imanjem dole na Zemlji? Imanjem od 600 jutara zemlje, i to upravljanje ne kakogod, nego čvrstom rukom?… Zar da ona ne dobije posebni tron u nebu, kad je već i na Zemlji imala svuda posebno sjedište? Sjedište na koje nitko drugi nije smio sjesti! U sobi za ručavanje njeno sjedište bilo je za jednu stepenicu izdignuto iznad ostalih. U sobi za primanje gostiju, i tu se je znalo gdje ona sjedi, jer je tu bila posebna njezina fotelja. Čak i u crkvi imala je svoju klupu, posebno izrezbarenu, na počasnom mjestu postavljenu, odakle je ona oholo gledala na sve vjerenike u crkvi. Bože sačuvaj da se tko usudio sjesti u tu njezinu klupu! Brzo bi frcio odatle! To je bilo samo njezino pravo…

Tako razmišljajuću eto je već stigla do toga trona. Već je stavila nogu na pravu stepenicu u namjeri da se na nj popne, kad je anđeo zaustavi i reče joj: – Stani, ženo! To nije mjesto za tebe. Udovica uvrijeđena stade. Okrene glavu na stranu prema anđelu koji se usudio da je zaustavi. Odmjeri ga strogim pogledom… Tada joj sine kroz glavu misao: – Možda je za mene pripremljeno još bolje mjesto nego taj tron? Pogleda bolje oko sebe ne bi li ga gdjegod ugledala. Ali nema ništa bolje. Sve što je bilo bolje i ljepše već je zauzeto. Tada se opet okrene k anđelu i otvoreno ga upita: – Ti me sigurno ne poznaješ? – reče s puno samopoštovanja. Ja sam ona bogata udovica Marijana iz „Sunčane doline”. Ona što je upravljala sa 600 jutara zemlje, što je imala devedeset krava i dvadeset konja, četiri velika stada ovaca i dva hektara obradive površine zemlje. Ja sam ta udovica, koja je sama platila dva skupocjena prozora u našoj župnoj crkvi. Mnogo sam prošteništa obišla. Bila sam i u Lurdu i u Fatimi, da i ne spominjem koliko sam puta bila kod naše drage Gospe u Mariji Bistrici. Kod svih dobrotvornih akcija moje je ime uvijek bilo na prvom mjestu… Tako je nabrajala ta žena, a onda se radoznalo obrati k anđelu: – Za koga je pripremljen ovaj divan tron ovdje? Za siromašnoga pastira Pavla, koji je koliko mi se čini, baš iz vašega sela – odgovori joj anđeo.

Kako? – gotovo uvrijeđeno će bogata Marijana. Nije se mogla dovoljno načuditi. – Zar taj siromašak i bijednik, pa na takav tron? Što je on dobra učinio da je tako nešto zaslužio? Tada joj opet anđeo odgovori: – pastir Pavo je dugih 50 godina čuvao tuđe ovce i svoj posao obavlja uvijek vjerno i pošteno. A kroz zadnjih 40 godina svoj doručak i večeru dijelio je s onim sakatim korparom Martinom! Pogotovu odkako je Martin šlagiran Pavao mu je bio sve: ležaj mu pravio, sobu mu čistio, prao ga, zadnji zalogaj s njim dijelio, jedini on se za njega brinuo…

Nadalje, produžio je anđeo, imajte na umu koliko je Pavao imao  ljubavi prema svoj djeci iz sela! Kako ih je znao zabavljati! Tješiti ih kada bi u igri pali i ozlijedili se! Sjetite se kako im je neumorno pravio strelice i lukove, svirale i bičeve… Pokatkada ih je znao okupljati oko sebe i govoriti im o dobrom Gospodinu Bogu koji je tako divno uredio svijet.

… A sve je to činio bez ikakve nagrade i priznanja, sve iz čiste ljubavi prema njima… Ali evo ga već je tu – reče anđeo i okrene se prema Pavlu koji je upravo ulazio. Dođi, dragi i dobri Pavle! Ovdje ćeš sjesti i otpočinuti od svih nevolja zemaljskih!

 Uze anđeo Pavla za ruku i povede ga do trona. Kad pastir ugleda bogatu udovicu, htjede da se po običaju pokloni i ukloni u stranu da ne smeta, ali ga anđeo ohrabri i blago prisili da zauzme svoje zasluženo mjesto u raju.

A ja? – bijesno će udovica. – Ti se možeš i ovdje smjestiti – reče joj anđeo i pokaza joj malu, nisku, jednostavnu sjedalicu, postavljenu upravo kod nogu pastira. Ništa joj nije koristilo što se bunila, otimala, prigovarala. Anđeo je blago ali odlučno primorao da zauzme svoje mjesto kod nogu pastira. Ona sjede – – – i probudi se.

Dugo je razmišljala o tome snu. A ujutro sljedećega dana svi suseljani nisu se mogli dovoljno načuditi promjeni bogate udovice Marijane… Već samo to što se pobrinula za onako svečani pokop siromašnoga Pavla, bilo je čudno … Još istoga dana obašla je bijednoga Martina u njegovoj potleušici i pobrinula se za njega … Sakupljala je djecu siromašnih radnika i dijelila im voće, kolače i bombone … Svi su se čudili toj divnoj i nagloj promjeni kod bogate Marijane.

Još su se više začudili kad je naredila da se izbaci tron i fotelja s kojima se samo ona služila u kući … Odsada će i ona, kao i svi ostali, sjediti na običnoj stolici … Zamolila je i župnika da uklini njezinu klupu iz crkve. Neka učini s njom što god hoće, ona će ubuduće s ostalim vjernicima zajedno…

Često su je viđali na grobu pokojnog pastira Pavla. Tu se tako rado molila i kao da je s njim vodila neku dugu raspravu. Dala mu je podići spomenik i na njemu stavila one riječi iz poslanice sv. Pavla Korinćanina (1 Kor. 13,13):

„Sad ostaje vjera, ufanje i ljubav – njih tri – ali najveća je među njima ljubav”