Posljednje Isusovo blaženstvo u mnogočemu se oslanja na ona prethodna. Četvrto i osmo blaženstvo imaju za uvjet pravednost što znači djelovanje u skladu s Božjom voljom kako nam je Isus objavljuje. Isusova blaženstva jasno pokazuju da je Bog na strani siromašnih, ožalošćenih, gladnih i progonjenih. Ali to ne znači da je svako siromaštvo, žalost i progonstvo put k blaženstvu (M. Vugdelija). Neće biti blaženi oni koji trpe zbog vlastite nerazboritosti, bezočnosti, namjernim izazivanjem progonstva, već isključivo oni koji svoju pravednost suobliče Kristovoj pravednosti (A. Benigar). U četvrtom blaženstvu Isus proglašava blaženima one čija je želja i potreba za pravednošću toliko jaka da je usporediva sa željom i potrebom gladnog i žednog čovjeka za hranom i pićem. Osmo blaženstvo ide još radikalnije i proglašava blaženima one kojima je pravednost toliko važna da su spremni radije otrpjeti progonstvo nego odustati od nje.
Odanost Kristu kao uzrok patnje
Osmo blaženstvo govori upravo o tome kako će oni koji su progonjeni radi Isusa biti blaženi. Slijedeći logiku svijeta ta izjava je paradoksalna. Kako može biti blažen netko tko je progonjen!? Paradoksalnost posljednjeg blaženstva je toliko velika da sam Isus smatra potrebnim pobliže ga objasniti pa odmah nadodaje: “Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!” (Mt 5,11-12). Ova dva retka ne predstavljaju novo blaženstvo, nego su objašnjenje osmoga. Biti progonjen zbog pravednosti znači biti pogrđen, prognan i lažno optužen zbog Isusa, oklevetan, proklinjan zbog životnog prianjanja uz njega (M. Vugdelija). Temelj radosti i klicanja nije međutim progonstvo, biti Isusov ne znači biti mazohist, nego posjedovanje Kraljevstva nebeskog koje kao velika plaća čeka progonjene na nebesima (I. Drmić). Isus ne krije svojim učenicima da će kao njegovi sljedbenici biti osporavani i progonjeni. On im otvoreno kaže: “Ako vas svijet mrzi, znajte da je i mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no, budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zato vas svijet mrzi. (…) Ako su mene progonili, i vas će progoniti…” (usp. Iv 15,18-21).
Povijest kršćanstva nepobitno pokazuje da oni koji su spremni založiti se za pravdu i istinu u ovome svijetu, prije ili kasnije bit će izloženi patnji i progonstvu. Progonstvo je trajna i nužna posljedica svih onih koji su u službi pravednosti i istine, točnije u službi Kristovoj. Progonstvo zbog pravednosti uključuje nužno progonstvo na osnovi određenog ponašanja; ali ponašanja koje nije orijentirano u prvom redu na pravednosti Zakona, kao što je slučaj bio kod Židova, nego na pravednosti Kristovoj. Sigurno je da žido-kršćani ne bi bili isključivani iz Sinagoge i progonjeni da su ostali isključivo na zakonskoj pravednosti. Već je ponašanje bilo usmjereno na Kristu, ne više isključivo na Zakonu. To je dovelo do osporavanja i progonstva. Dakle, u pravednost spadaju kršćanska praksa i ispovijest prema Isusu. Lojalnost Kristu i njegovu pozivu postaje uzrok njihove patnje. Čovjek može trpjeti zbog činjenja zla, ali takva patnja je kazna, ne progon, i kršćani ne bi smjeli nikada trpjeti zbog tog razloga (usp. 1 Pt 4,15). Isus ovdje govori o onima koji su odani Božjoj stvari, koji usvajaju i žive “višu pravednost” Kraljevstva Božjeg (M. Vugdelija).
Louis Lalleman kaže kako se ne treba nadati velikoj vrijednosti svojih djela ako ih ne prate neprilike, klevete, pogrde i poteškoće, a sv. Augustin tvrdi da oni koji izbjegavaju progonstvo moraju se upitati jesu li uopće počeli slijediti Krista. Dok se trpljenje u Starom zavjetu tumačilo kao kaznu za grijeh, u Novom zavjetu dobiva spasonosni smisao. Mnogi kršćani prve Crkve prožeti snagom Duha Svetog i u želji da participiraju u patnji Kristovoj takvo progonstvo smatraju blaženim. Sv. Ignacije mučenik, toliko je duboko i svim srcem ljubio križ (trpećeg Krista) da je želio kad su ga osudili, ne samo da mu divlje zvijeri u amfiteatru rastrgaju tijelo na komadiće, nego i da mu kosti smrve kako ništa ne bi preostalo od žrtve koju je Bogu posvetio. Govorio je: “Svijet neće više vidjeti moga tijela i pobjednički likovao od veselja na tu pomisao.”
Slično i sv. Pavao u poslanici Filipljanima kaže: “Za me je uistinu život Krist, a smrt dobitak… pritisnut sam i to s dvije strane – imam želju umrijeti i biti s Kristom, jer je to mnogo bolje… ali je ostati u tijelu potrebnije radi vas” (usp.1 Fil 21-25). Mučenici prve Crkve nisu žudili za patnjom, već za Kristom kojeg spoznaju u trpljenju. Krv mučenika briše sve grijehe pa i strah od smrti kao posljedicu grijeha. Sv. Stjepan pun Duha Svetog u susretu sa smrću govori: “Evo gledam otvorena nebesa i Sina Čovječjeg gdje stoji Bogu s desna (Dj 7,56), a oni koji ga kamenovaše začepiše uši da ga ne čuju” (Dj 7,57). Stjepan je vidio Sina Čovječjeg, bilo bi paradoksalno nakon takvog viđenja ne željeti pravedničku smrt. A oni koji su ga kamenovali “začepiše uši” da ga ne čuju. Istina para uši, ona dotiče ljudska srca i savjesti. Takva istina zaparala je uši i sv. Pavlu koji nakon toga nije mogao prestati naviještati je i na kraju za nju umrijeti.
Kako se odnositi prema progoniteljima?
Progonstvo Crkve kroz povijest ostavilo je svoje tragove. U kolijevkama kršćanske vjere i kulture ostala je tek manjina anonimnih vjernika koji su s vremenom naučili živjeti i suživjeti se s onima koji su ih nekada progonili. Međutim, povijest se ponavlja pa tako i zlo, redovito se pojavi u svom starom obliku. Podsjetimo se na to da je ne tako davno u proglasu koji je od strane ISIL-a upućen kršćanima u gradu Mosulu pisalo: “Nudimo vam tri opcije: ili prijeđite na islam, ili platite kaznu, a ako odbijete i jedno i drugo preostaje vam – sablja.” Zbog tog proglasa više tisuća kršćana koji su ostali u Mosulu do kraja, glavom bez obzira pobjeglo je iz grada ostavivši sve što su imali. Najmanje 300 000 kršćana je izbjeglo iz Sirije od početka rata 2011. U Iraku ih još ima oko 400 000, prema oko 1,4 milijun iz 1987. godine (Hina). Svjetske vlade i mediji ovakvo zlo ignoriraju i nastoje zataškati, na što je upozorio i papa Franjo rekavši da je Bliski istok žrtva “globalizacije ravnodušnosti”.
Autor knjige Antikrist Friedrich Oberkofler tvrdi da je Crkva, osim fizičkih progona već danas izložena javnom ruglu i prijeziru, pokušava je se izgurati i prognati iz društva. Svjetovna moć koja djeluje protiv čovjeka i života, zamračujući istinu i vrednote nije ništa doli plod sotone, ubojice, lašca i zavodnika – tvrdi Oberkofler. Isti autor smatra da će posljednje progonstvo biti najžešće od svih, a ono će imati svoje faze među kojima ističe to da će Antikrist huliti na Boga i izrugivati sve ono što je vezano za Crkvu i vjernike. Grgur Veliki sukladno tome tvrdi da će cilj Antikristova napada biti Crkva. Otpadnici će javno izrugivati Crkvu jer će bezbožnici prevladati, vjeru će smatrati sramotom i sva će istina biti dovedena u pitanje. Promatrajući stanje kršćana u svijetu, možemo se s pravom upitati ne živimo li doista već u tim posljednjim vremenima i kako ostati postojani u ljubavi prema Bogu i čovjeku?
Kako se odnositi prema progoniteljima? “Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima” (Mt 5,44-45). Na progonitelje valja gledati kao na potrebne ljubavi i molitve i odgovoriti im, ne mržnjom i osvetom, nego milosrđem, krotko i mirotvorno. Primjer takvog odgovora je sam Isus koji na križu moli za svoje progonitelje i ubojice: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” (Lk 23,34). Sličnim riječima je i sv. Stjepan zazivao Božje milosrđe na one koji su ga kamenovali: “Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!” (Dj 7,60). Samo ovakav odgovor ima snagu preobraziti progonitelja u učenika poput svetog Pavla.
