Početna stranica » Dobrota ne umire

Dobrota ne umire

999 pregleda

Sva dobrota čovjeka koji umre ostaje u djelima koje je učinio za života, ostaje u onima koji ga vole, ostaje u njihovim srcima za sva vremena

Prošlo je već pet godina kako je umro naš fra Slavko Topić, koji je svojim životom, molitvom i radom, svjedočio Božju blizinu svakom čovjeku i svemu stvorenom. No, malo se zna koliko je samo zdušno radio na povratku raseljenih i protjeranih sunarodnjaka u njegovu rodnu Neretvicu, u njegovu Bukovicu. Njegovim zalaganjem i upornošću, naša Humanitarno-karitativna organizacija „Kruh svetog Ante“ započela je, prije desetak godina, rad na obnovi kuća i povratku prognanih. Projekt je vodio istaknuti humanitarni radnik ing. Željko Tadić iz Zenice koji je, koliko-toliko, svojim osebujnim načinom rada i otvorenim pristupom ljudima, ipak uspio pokrenuti stvari s mrtve točke. Fra Slavko je umro 27. srpnja 2019. godine u Sarajevu, a tom prigodom gospodin Tadić je podijelio svoje utiske na njihov zajednički rad i suradnju:

Dobrota ne umire

Sva dobrota čovjeka koji umre ostaje u djelima koje je učinio za života, ostaje u onima koji ga vole, ostaje u njihovim srcima za sva vremena. I dobri ljudi moraju umrijeti, ali smrt ne može ubiti njihova imena, njihova dobra djela.

Nedavna smrt fra Slavka Topića, franjevca Bosne Srebrene, probudila je u meni nevjericu i tugu, a obzirom na dugogodišnje poznanstvo i suradnju, pored onoga što je već napisano, osjećam potrebu i ja dodati još koju riječ o njemu.

Tijekom i poslije zadnjega rata radio sam na humanitarnim projektima diljem Bosne i Hercegovine, pa tako i u Olovu gdje sam upoznao fra Berislava Kalfića i fra Gabrijela Tomića te dragog fra Slavka Topića koji mi je ostao u sjećanju kao čovjek molitve, ali i još više kao hodočasnik Gospi Olovskoj. Iz Sarajeva do crkvišta, kako mještani zovu crkvu na Bakićima, pokojni fra Slavko bi se redovito uputio na hodočašće, nerijetko i manje poznatim stazama kroz šumu koja je bila nesigurna zbog zaostalih ratnih mina.

Prije desetak godina organizacija Kruh svetoga Ante odlučila se na gradnju brvnare u neposrednoj blizini zidina crkve na Bakićima, a kada je gradnja već postala izvjesna, nakana je priopćena i fra Slavku. Budući da nije vjerovao, rekao sam mu: „Hajde brate Slave da mi zakopamo temelje jer što se odgađa, to se ne događa.” On se s osmijehom na licu, ali i nevjericom, jer još uvijek nije vidio brvnaru, prihvatio lopate i gradnja je počela. Bijaše to uistinu radostan događaj za fra Slavka koji je sada imao mjesto za odmor i okrepu, a s njim i drugi hodočasnici koji su dolazili u ovo svetište. Vrlo brzo su uslijedila česta druženja, različite aktivnosti, događaji koji su fra Slavku činili radost, a zaživjelo je i sada već tradicionalno okupljanje prigodom blagoslova vozila i vozača.

Suradnja s fra Slavkom nastavljena je i 2011. godine kada smo počeli s realizacijom projekta obnove Bukovice kod Konjica – fra Slavkova rodnoga sela koje je u ratu do temelja porušeno i zapaljeno te ostalo bez ijednoga žitelja. Bez obzira na prepreke i nezainteresiranost lokalnih vlasti, uz dobru volju i pomoć dobročinitelja Bukovica je nakon svih ratova  po treći puta oživjela. Obnovljeni su filijalna crkva i zvonik, vodovod, dovedena je struja, a put saniran i betoniran. Kroz zajednički posao izgradili smo međusobno povjerenje, a kada bi „zaškripalo” fra Slavko bi u kasne noćne sate samo poslao email sa sadržajem: „Brate Željko, upotrijebi svu svoju diplomaciju, koju Ti je Bog dao na dar. Bukovica mora oživjeti.”

Listajući arhivu, čitajući međusobne prepiske i gledajući fotoalbume iz tih dana naviru mi sjećanja na zajedničke uspjehe s fra Slavkom kada su nada, vjera, rad, zajedništvo, povjerenje i izgradnja međusobnih odnosa kao i odnosa sa susjedima vratili život fra Slavkovoj Bukovici.

A kako se Bukovičani mogu odužiti fra Slavku? Molitvom, hodočašćem Gospi Olovskoj koju je fra Slavko posebno štovao, zajedništvom, nastavkom „Košćanijade”, životom u Bukovici i njegovanjem zajedništva u njoj. Nadam kako će i ostali koji su prognani i izbjegli imati mogućnost iz tuđine se vratiti na svoje ognjište i imati „svoga fra Slavka”, a našem „bratu Slavi” Gospodin neka udijeli vječni pokoj. I svjetlost vječna neka mu svijetli.

ing. Željko Tadić