Stoka. Dovoljno je reći: stoka. Ili hajvan, svejedno. Zna se o kome se radi. To su izrazi koji se zadnjih desetljeća kolokvijalno najviše koriste za pojmove povezane s domaćim životinjama. Uz njih ćemo čuti da je netko konj jedan, tup k’o tele, volina obična, kravetina, glupa k’o ovca, koza bezobrazna, itd. Sve odreda negativna određenja – za ljude.
A domaće životinje su pojava u kojoj se gotovo cijelu ljudsku povijest, uz pomoć čovjeka, spajala prirodna i kulturna baština i činila nezamjenjiv i neizbrisiv oblik povijesti. U njoj su upredene prirodne vrijednosti krajolika – klima, reljef, biljni svijet i slično – i način života ljudi. Dugom prilikom ćemo govoriti o biljnim kulturama iz kojih su se razvile sorte, ovdje ćemo se osvrnuti na bosansko-hercegovačke autohtone pasmine. Za to koristimo stručne podatke iz knjiga Autohtone pasmine domaćih životinja u Bosni i Hercegovini V. Katice i drugih (Sarajevo 2004) i iz Enciklopedije hrvatskih domaćih životinja Posavija i drugih (Varaždin 2004). U bh. pasmine spadaju dva psa, brdski konj, krava buša, ovca pramenka, brdska koza, svinja šiška, golubovi, i još neke.
Tornjak i barak. Među pripitomljenim životinjama pas ima poseban status, i naziva se čovjekovim prvim prijateljem. Prijateljstvo traje dulje od 15 tisuća godina. Čovjeku danas ne daje ni hranu ni odjeću, a ipak, on ga drži sve do prirodne smrti psa, što je rijetko sa životinjama. Nekada je pas pomagao u nabavljanju hrane, koju je čovjek s njim dijelio, čuvao mu dom i stoku, a danas ga prati u njegove gradske nastambe i sve više ima funkciju kućnih ljubimaca. Da je i u Bosni i Hercegovini pas imao posebno mjesto, potvrđuje činjenica da je dospio na stećke i da je ta njegova povijest, među oko 370 pasmina, ovdje rezultirala s dvije autohtone pasmine – tornjakom i barakom.
Brdski konj. No, po društvenoj i povijesnoj važnosti, stručnjaci konje stavljaju na prvo mjesto. Povijest kroćenja i pripitomljava konja, kažu, traje 5-10 tisuća godina. Konj je imao glavnu ulogu u prijevozu i radio sve što danas rade vlak, autobus, kamion i automobil zajedno. Koristio se za zabavu i rekreaciju, stvaranje vjerovanja i mitova, itd. U regiji je uvijek imao važnu vojnu ulogu, a budući da je rat „muška“ stvar, konj i čovjek su se posebno zbližili. Ako je vjerovati pjesmi, dijelili su istu bukaru vina. U svijetu je poznato oko 150 pasmina, od kojih u BiH jedna, autohtoni bosansko-hercegovački brdski konj – u nekoliko podskupina i sojeva – na kojeg otpada oko 70 posto ukupnog broja konja u zemlji. Prvi registrirani uzgoj našeg brdskog konja „u čistoj krvi“ počinje 1908. osnivanjem ergele u Goraždu. Iako skromnih proporcija, obavljao je sve što se od njega tražilo, pa čak sudjelovao i u maratonskim utrkama. Tako je 1893. organizirana utrka Bihać – Sarajevo (300 km prevaljeno za 30 sati i 26 minuta), a 1911. Sarajevo – Dubrovnik, itd.
Buša. Govedo je odavno vuklo sve što je trebalo čovjeku te ga hranilo još iz vremena udomaćivanja, od prije 6-8 tisuća godina do danas, od kada se razvilo oko 250 njegovih pasmina. Kod nas postoje dvije: bosanska buša, nisko i lagano često neuhranjeno govedo, i nešto robusnija pasmina oplemenjene buše – gatačko govedo. Volove su u nekim krajevima poštovali te im se donedavno ustajali kad bi prolazili, a tržišna vrijednost nekih skupih stvari izražavala se u volovima. Goveda su kroz mlijeko i meso davala polovicu potreba za ljudskom prehranom. Buša se uzgaja u još niz balkanskih zemalja. Više voli livade i krševite planinske pašnjake od zatvorenih staja i umjetne hrane, ali industrijski razvitak nije imao sklonosti za bušu pa je danas teško možemo naći u čistom obliku.
Pramenka. Od ovčjih pasmina kod nas je autohtona pramenka. Pripitomljavanje ovaca počelo je prije oko 8 tisuća godina, ali je ta povijest manje proučena. Pored inog, daje mlijeko od kojeg se prave sirevi, danas nesporni brand Bosne i Hercegovine. Ovca je kroz sezonsko stočarstvo, poznato u cijelom Sredozemlju, bitno utjecala na način života našeg stanovništva još od ilirskih dana, pa i na oblikovanje granica zemlje. Ona je tražeći pašnjake vodila svoje gospodare zimi u toplo primorje, a ljeti na svježe planine između Zelengore i Dinare. Tako je stvoren polunomadski način života. Karl Patsch izvješćuje da je u okolici Čapljine početkom 20. stoljeća još bilo ljudi koji nikada nisu noćili u pokrivenoj kući, nego s ovcama u torovima i sjenicima.
Koza. Sirotinjska majka, domaća balkanska rogata koza, prošla je torturu – pravi kozji animocid – te zaslužuje rehabilitaciju kao i druge žrtve boljševičkog režima. Zbog njezina ukidanja, samo nakon Drugog svjetskog rata donesena su dva zakona (1949. i 1954) i vođen je front za njihovu konačnu likvidaciju. Ljudi su ih godinama sakrivali po pećinama. Tako je naša autohtona pasmina gotovo završila put koji je počeo udomaćivanjem koza prije 8.000 godina.
Pasmine nestaju. Broj pripadnika autohtonih pasmina u BiH zabrinjavajuće opada. Godine 1895. bilo je oko 240 tisuća konja, mazgi i magaraca, 1,4 milijuna goveda, 3,2 milijuna ovaca (više nego u svim zemljama austrijske polovice carstva), 1,5 milijun koza i oko 660 tisuća svinja, a 2002. u Federaciji je samo 15 tisuća konja, 224 tisuće goveda, 375 tisuća ovaca i 81 tisuću svinja. Domaće pasmine nisu, priznamo, svjetske klase u mlijeku, mesu, utrkivanju ili bilo čemu drugom. Naši konji nisu bijeli konji iz bajke, još manje krilati pegazi; naše krave nisu ružičaste milke koje automatski daju alpsku čokoladu; ovce su škrte na mlijeku, a koze… Ali nismo ni mi tipovi iz Hollywooda ili iz srednjovjekovnih dvoraca. Te su životinje odrasle u našim gudurama, uz naš aktivan odnos, i nose iskustvo našeg prostora i naše povijesti, kao i mi sami.
Kroz to, čovjek je vjerovao u životinje, klanjao im se, bojao ih se, uzgajao i zatirao, tovario, klao i jeo, ponekad smatrao i pojmom zla i dobra istodobno. Bio je prema njima prisan, smatrao ih nekada svojom braćom i sestrama. Možemo li izbrisati iz naše povijesti pojam nevinosti janjeta, privrženosti psa ili korisnost vola hranitelja? Potpuno je pogrešno mišljenje da su životinje pripitomljavane zbog koristi, što se danas nameće kao glavno tumačenje. To je bio širi odnos zbližavanja, a korist je došla naknadno. Ne treba čak ni posezati za simboličkim pojmovima ili sublimacijom doživljaja. Dovoljno je ono što bi nam mogao reći zdrav razum ili neka mala povijest naše svakodnevnice. Ukratko, naša (nacionalna, kulturna, vojna, privredna…) povijest bi se urušila bez buše, pramenke, brdskog konja ili rogate koze. U toj bi knjizi nedostajala polovica važnih listova.
Dok smo osjećali bliskost s njima, domaće životinje su za nas bile blago. Industrijalizacijom nastupa promjena. Malu bušu zamjenjuju laboratorijski dobivene životinje, kabaste zbog mesa i s golemim vimenom zbog mlijeka. Čovjek od njih traži količinu, zatvara ih u farmu, priključuje na kablove, hrani ih nekih prašcima, čak mljevenim goveđim kostima (!). Prisan odnos smjenjuje čuvstvena i duhovna distanca, što se zrcali značenjima koja dajemo nazivima. Naša iskustva ostaju zatrpana pod naslagama jedne vrste povijesti koja nema mnogo smisla ni za životinje, a ni za nas ljude. Buša nam to kaže svojim nedužnim pogledom, ali tko to ima strpljenja gledati!?
