Da je čovjek stvoren na sliku Božju, jedna je od onih istina vjere koja nam je svima dobro poznata a da je nikada ne uspijevamo do kraja izreći niti protumačiti. Poput svih velikih istina, i ona ostaje uvijek nedorečena i u konačnici nedokučiva. Pogledamo li pobliže biblijski tekst prvoga poglavlja Knjige Postanka vidjet ćemo da i sam biblijski pisac ne pojašnjava njezino značenje. Iako više puta izričito tvrdi da je čovjek stvoren na Božju sliku, pisac ne donosi sadržaj tog izraza i ne objašnjava “po čemu” je to čovjek Božja slika. Ostaje, tako, na čitatelju da istraži značenje ove istine koju je danas, vjerojatno više nego ikad, potrebno promišljati i produbljivati.
Biblijski pisac tvrdi da je čovjek stvoren na Božju “sliku” i “priliku”. Prvi izraz, “slika”, znači da je čovjek biće koje Boga na zemlji “odslikava”, odnosno odražava i očituje. Izvorni hebrejski termin celem ukazuje, međutim, na to da biti Božja “slika” znači i nešto više od pukog odraza i očitovanja. Celem, naime, može označavati “kip ili skulpturu božanstva”, a drevni su narodi vjerovali da kip određenog božanstva to božanstvo ne samo prikazuje već i predstavlja, i na neki način uprisutnjuje. Stoga, kada biblijski pisac tvrdi da je čovjek Božja “slika” želi reći da je on ujedno predstavnik i svojevrsno uprisutnjenje Boga na zemlji. To ne znači da je čovjek utjelovljenje Boga, već da je Bog u čovjeka utisnuo svoju sliku kako bi ga u ovome svijetu predstavljao i činio prisutnim. Doista, prema starozavjetnom naučavanju, nikakav kip ili skulptura ne mogu predstavljati Boga, već samo i jedino čovjek. U njemu, odnosno u svakom ljudskom biću, Bog se otkriva i objavljuje, jer je svaki čovjek njegova “slika”.
Izraz “prilika”, izvorno demut, označava nadalje da čovjek Bogu “priliči”, odnosno sliči mu, nalikuje. Koristeći ovaj izraz pisac pojašnjava da, osim što čovjek na zemlji predstavlja Boga, također mu i sliči, iako ne tumači “po čemu” je to čovjek Bogu sličan. Čini se, zapravo, da je biblijskom piscu bilo važnije ustvrditi tu sličnost, negoli je objasniti. U čemu se, dakle, sastoji čovjekova sličnost s Bogom? Zacijelo u osobinama po kojima se čovjek razlikuje od ostalih živih bića, a to su obdarenost razumom i slobodnom voljom. Zahvaljujući ovim osobinama čovjek može doista uprisutnjavati Boga u svijetu i izvršavati zadatke koje mu je Stvoritelj povjerio.
“Biti slika i prilika Božja” znači, dakle, da je čovjek – svaki čovjek – Bogu sličan i Božji je predstavnik na zemlji. Odatle – iz ove biblijske istine – proizlazi kršćanski nauk o dostojanstvu ljudskoga bića. S obzirom na to da je stvoren na “Božju sliku i priliku”, čovjek među stvorenjima posjeduje posebno dostojanstvo. Njemu – i samo njemu – dano je biti odrazom i očitovanjem Boga na zemlji, što njegov život čini iznimno vrijednim i dragocjenim, dragocjenijim od života svakog drugog stvorenja i od uopće svega stvorenog. Svaki ljudski život, život je Božje slike i prilike, i svaki napad na tu sliku napad je na samoga Boga. Ljudski je život, stoga, svet i nepovrediv. Sam Bog izričito ukazuje na svetost i nepovredivost ljudskog života tako što taj život zaštićuje zabranom ubijanja. Bog je, naime, dopustio čovjeku da raspolaže drugim živim bićima i da ih ubija za hranu, ali ne i da raspolaže ljudskim životom. Vlast nad ljudskim životom pridržao je sebi i čovjeku nije dopušteno ni na koji način njime manipulirati. Ljudski je život svet i nepovrediv, kako u svojem nastajanju tako i u svojem trajanju.
Ni na koji način povrijediti ljudski život znači također odnositi se prema njemu s najvećim poštovanjem i ljubavlju. S obzirom na to da je ljudsko biće vrjednije od svakoga drugog stvorenja, ono zaslužuje najviše naše pažnje, brige i ljubavi. Čovjek, dakle, ima prednost nad svakom drugom stvari i nad svakim drugim bićem. Vrjedniji je od naše plaće, od kuće i auta, od sve naše imovine i svakog kućnog ljubimca. Sve se stvorenje može i treba voljeti, ali čovjek najviše. I ne samo član uže obitelji, već svaki čovjek, jer i u njega je Bog utisnuo svoju sliku, i u njemu se lice Božje otkriva. Kao član velike ljudske obitelji svaki je čovjek naš bližnji i naš brat. I svaki je u Božjim očima jednako vrijedan. Bez obzira na spol, boju kože, nacionalnu pripadnost, društveni status ili zdravstveno stanje, svi ljudi imaju jednako dostojanstvo slike Božje i jednako zaslužuju poštovanje i skrb.
No biti “Božja slika i prilika” ne znači samo uživati posebno dostojanstvo i biti nositelj određenih prava, već uključuje i određene obveze i zadatke, koje je Bog dao čovjeku već u početku, u samom stvaranju. Prvi od tih zadataka glasi: “Plodite se i množite, i napunite zemlju.” Jednak je zadatak Bog dao i drugim živim bićima, ali s čovjekom stvari ipak stoje drukčije, jer on je “Božja slika”. Kao takav, odnosno kao biće obdareno razumom i slobodnom voljom, čovjek je pozvan prenositi život svjesno, savjesno i odgovorno. On može i treba vladati svojim instinktom i odlučivati, planirati. Prokreirati za čovjeka znači prenositi od Boga darovan život i stvarati obitelj, zajednicu ljubavi u kojoj će se moći dalje razvijati i rasti.
Drugi zadatak koji Bog čovjeku daje glasi: “Podložite zemlju i vladajte ribama morskim i pticama nebeskim i svim živim stvorovima što puze po zemlji.” Riječ je o zadatku vladanja stvorenim svijetom koji je dan samo i isključivo čovjeku. Bog stvara čovjeka zadnji, šesti dan, i njemu – kao svojoj slici i prilici – povjerava vlast nad stvorenim svijetom. Čovjek je, dakle, Božji zastupnik i namjesnik na zemlji, njegov “zamjenik”, onaj koji umjesto Boga treba svijetom vladati. Nerijetko se u ovim redcima čita dopuštenje da čovjek svijetom raspolaže po miloj volji, kao da mu je sve dopušteno, pa čak i bezobzirno i nemilosrdno iskorištavanje prirodnih resursa za vlastiti probitak i dobit. Ali ne, nije to smisao ove zapovijedi. Vrhovna vlast nad svijetom ostaje u Božjim rukama, jer je svijet Božje stvorenje. Čovjekova vlast nad svijetom je delegirana, a stoga i ograničena. Više negoli vlast, to je zapravo zadatak upravljanja i gospodarenja, koji uključuje brigu za dobrobit i opstanak svega stvorenja. Bog je stvorio lijep, bogat i skladan svijet, svijet u kojem svako stvorenje ima svoje mjesto i smisao. Čovjekov zadatak je održati i unaprijediti ljepotu i sklad svijeta, nastavljajući na taj način Božje djelo stvaranja. To je istinski smisao ove zapovijedi, to je ono za što smo svi odgovorni – ne samo političari i državnici, već pojedinačno svatko od nas. Svatko od nas snosi dio ljudske odgovornosti za očuvanje i opstanak svijeta koji je naš dom, i koji nas treba jednako kao što i mi trebamo njega.
Božja smo “slika i prilika” – ne zaboravimo to. To je dar, ali i odgovornost. Napose danas, kada se premalo vodi obzira o dostojanstvu ljudskog bića i o brizi za svijet koji nas okružuje, pozvani smo istinski živjeti i svjedočiti ovu istinu. Neka dostojanstvo slike Božje, darovano svakome od nas, bude mjerilo našeg odnosa prema nama samima, prema svakom čovjeku i prema svemu stvorenju.
