Početna stranica » Betlehem u slici i kipu

Betlehem u slici i kipu

171 pregleda

Od Franje Asiškoga betlehemska scena nadahnjuje umjetnike koji uprizoruju susret nebeskog i zemaljskoga, božanskog i ljudskog

U bogatoj baštini sakralne umjetnosti mali betlehemi su – kako kaže povjesničarka umjetnosti Željka Čorak – između zemlje i neba, između primijenjene i “čiste” umjetnosti. Opstajući uz obilje “svetih predmeta” koje su umjetnici stvarali i stvaraju u liturgijske svrhe, betlehemi ili jaslice već stoljećima svjedoče mnogolikost motivacije i participacije sakralnog u profanom, duhovnog u materijalnom. Figure ovčica, vola, magarca i pastiri okupljeni oko Djetešca i njegove majke, svi zaštićeni toplinom štalice, prizori su koji povezuju zemlju i nebo, svakidašnje i uzvišeno. Stvaraju ih i umjetnici, i vješti majstori, a često i amateri, oblikujući univerzalne prostore dobrote u kojima se zrcali vjera u otajstvo radosnog događaja koji se zbio u Judeji, u gradu Betlehemu gdje je po predaji rođen Sin Božji Isus Krist.

Jaslice kao pobožna inscenacija motiva Kristova rođenja u crkvama za vrijeme božićnih blagdana javljaju se već u 13. stoljeću, odnosno od sv. Franje Asiškoga koji je prvi u jednoj spilji u talijanskom Grecciju postavio skromnu inscenaciju betlehemske štale s volom, magarcem i djetetom Isusom. Tijekom stoljeća scena se širila i obogaćivala akterima do kolosalnih kompozicija i po dimenzijama i po broju likova. Jezgri, koju su činili betlehemska štalica s Djetetom, Marijom i Josipom, pridodavani su pastiri, životinje, zvijezda repatica i poklonstvo kraljeva. U renesansi, primjerice, evanđeoske su figure često uprizorene u figuralne kompozicije koje prenose anegdote iz pastoralnih igara i kazališnih predstava. U baroku pak, kada inscenacije Kristova rođenja u formi svojevrsnog nijemog teatra doživljavaju kulminaciju, maštovitosti prizora i broju figura gotovo da nema kraja. Upravo ta kazališna dimenzija uprizorenja “svete betlehemske noći” proteklog je desetljeća u nas uzela maha pa se jaslice insceniraju i sa živim figurama koje, okružene četveronožnim bićima, glume Mariju, Josipa, Djetešce i druge sudionike. Tu je, dakako, više riječ o pučkoj predstavi, nego o umjetničkom uprizorenju ikonografskog sadržaja i biblijske (novozavjetne) priče između zemlje i neba.

Radost blagdana, iznad svega Božića, kada svaka kuća postaje dom u kojem živi Isus, a ljudska se duša priklanja Božjem predlošku i kad je utjecaj duhovnog u svagdašnjem sveprisutan, po mom mišljenju u hrvatskoj umjetničkoj baštini najzornije dočaravaju Jaslice iz zagrebačkog Dijecezanskog muzeja, rad nepoznatog kipara s kraja 18. st., uljana slika Emanuela Vidovića Jutro Božića te Betlehemska štalica kipara Antuna Babića. Dakako, broj vrijednih djela iste tematike mnogo je veći, ali izbor mi je ograničen ustupljenim stranicama revije.

Vinkovčanin Antun Babić “najznačajniji hrvatski kipar izvan središta” svoje je poslovično snažne i sažete volumene terakotnih figura ovaj puta izveo u minijaturnim dimenzijama. Pritom ni malo nije izgubio na vrsnoj psihološkoj karakterizaciji likova i na uvjerljivosti. Obojivši ih nježnim bojama i podarivši svakom liku njegove atribute ostvario je iznimno toplu i prije svega autentično svoju priču o betlehemskoj noći. Kompozicija je, unatoč gotovo karikaturalnom tretmanu pojedinih figura, prožeta duhom blaženstva i razumljiva svim naraštajima. Likovi su odjeveni u slavonsku narodnu nošnju, materijal od kojih su izvedeni je “pečena zemlja”, a mjere su im poput dječjih igračaka. Sve u svemu narativna je to kompozicija koja simbolizira kiparovu ukorijenjenost u Slavoniju, koja poučava o Isusovu rođenju i, što je najljepše, pruža radost godine i odraslima i djeci. Jer, važno je spomenuti da je Babić svoju Betlehemsku štalicu namijenio i 2004. godine poklonio Dječjem domu sv. Ane u Vinkovcima.

Splićanin Emanuel Vidović sliku Jutro Božića, koja se danas čuva u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, naslikao je u ratnoj 1942. godine. Bile su mu tada 72 godine. Unatoč poodmakle dobi, oskudice i maltretiranja od strane talijanske vlasti, koja ga je zbog nepristajanja uz nju čak iselila u iz prostranog u mnogo manji stan, Vidović je slikao svakodnevno i plodno. Nadahnuća je nalazio u malim stvarima i bićima iz svoga okruženja. Predmeti iz atelijera, dnevna soba ili ponutrica crkve Sv. Duje te ribe s obližnje ribarnice, koje je svakodnevno spravljala supruga Amalija za slikara i njihovo četvoro djece, inspirirali su ga da naslika – kako kaže najvjerniji istraživač slikarova opusa Igor Zidić – svoje najljepše interieure i mrtve prirode.

Blagdan Božića se u Vidovićevoj obitelji uvijek s nestrpljenjem očekivao i višestruko slavio. Nije na odmet spomenuti da je slikar rođen 24. prosinca 1870. godine i da mu je krsno ime Emanuel Božidar Vidović. Iz bilješki najmlađeg slikarova sina Slavana moguće je razabrati koliko je umjetnik bio postojan u vjeri i posvećen svojim bližnjima. Primjerice: Božić se u nas slavio u tradicionalnoj svečanosti, a ispod jelke pravio se betlem. To je otac sam pripravljao. Štalu od papira, sa slamnatim krovom, a figurice od kartapešte, obojene crveno. Betlem bi nam zauzimao pola tinela. Na slici Jutro Božića uobičajeno tamni i skromni tinel Vidovićevih obasjan je svjetlom, a okićena jelka treperi posebnim sjajem. Čarolija blagdana očito je unijela svečarsko ozračje u prostor kojeg je Vidović već mnogo puta dotad naslikao karakterističnim prigušenim bojama koje su u isti mah bile i bogata i skromna paleta njegova jedinstvenog likovnog jezika. Postojan u izražavanju svoje nutrine i duhovnog svjetonazora Emanuel Vidović nikad nije slijedio trendove ni robovao fizičkoj pojavnosti motiva. Stvarao je do pred sam kraj života († 1953), otmjeno suzdržljiv u gesti i slobodan u kompoziciji, slike transcendentalne svjetlosti i osobite duhovnosti ostavivši nam u nasljeđe golemi opus iznimne kreativne moći i univerzalne trajnosti.