Pojašnjeni su osnovni teološko-pravni pojmovi koji ženidbu opisuju u njezinim bitnim elementima, određuju svrhu (dobro bračnih drugova) i cilj (rađanje i odgajanje djece), bitna svojstva (jednost i nerazrješivost), ugovorni karakter (pravni), konstitutivni element (privolu). Rečeno je da se valjanom ženidbom u kanonskom pravu smatra ženidba koju Crkva priznaje kao valjanu, a to je ženidba koju su sklopile osobe kanonski sposobne za ženidbu, koje su imale pravu ženidbenu privolu i sklopile su ženidbu u zakonitom kanonskom obliku.
Pravna sposobnost
Prvo što je potrebno utvrditi – kada se želi pristupiti sakramentalnoj ženidbi – jesu li zaručnici pravno sposobne osobe, tj. stoji li im na putu jedna od dvanaest crkveno-pravnih zapreka (usp. kann. 1083 – 1094 ZKP-1983) u obliku neke okolnosti ili stanja, a koja bi ih učinila nesposobnim za izricanje valjane privole. Ako se u ženidbenom postupku utvrdi postojanje neke ženidbene zapreke, da bi se pristupilo valjanom ženidbenom slavlju potrebno je najprije zatražiti uklanjanje ili oprost od istoimene zapreke, naravno ako je to moguće. Ove zapreke mogu biti božanskoga ili crkvenoga prava. Ako je riječ o zapreci božanskoga prava (potpuna spolna nemoć, vezanost prethodnom valjanom sakramentalnom vezom i krvna srodnost u pravoj liniji i u drugom stupnju pobočne linije), onda osoba ostaje trajno nesposobna za ženidbu, jer ove zapreke ne mogu biti dokinute ljudskom voljom. Što nije svakako slučaj s crkvenim zaprekama koje mjerodavna vlast može dokinuti, dati ili uskratiti oprost vodeći uvijek računa o (ne)postojanju opravdanoga razloga.
Riječ je o sljedećim zaprekama: 1) manjak potrebne dobi, muška osoba prije navršene šesnaeste godine života, a ženska osoba prije navršene četrnaeste godine života ne mogu sklopiti valjanu ženidbu. No, ipak za pravnu dopuštenost ženidbe traži se da i muška i ženska osoba imaju navršenih osamnaest godina života; 2) nemoć za izvršavanje spolnoga čina, bilo kod muške bilo kod ženske osobe. Misli se na sigurnu, neizlječivu i trajnu impotenciju koja mora postojati prije sklapanja ženidbe; 3) postojanje prethodne valjane ženidbene veze, osobe koje su već jednom sklopili valjanu sakramentalnu ženidbu ne mogu stupiti u novi crkveni brak; 4) različitost vjere, riječ je o zapreci koja postoji samo između krštene osobe – katolika – i općenito druge osobe koja nije krštena; 5) zapreka svetoga reda priječi one koji su primili sveti red đakonata, prezbiterata i episkopata da valjano sklope ženidbu; 6) zapreka zavjeta čistoće proizlazi iz položenoga javnog i doživotnog zavjeta čistoće u redovničkoj ustanovi; 7) zapreka otmice i zadržavanje ženske osobe u svrhu sklapanja ženidbe; 8) zapreka brakoubojstva, riječ je o deliktu ubojstva vlastitoga ili tuđega ženidbenog druga radi sklapanja ženidbe s točno određenom osobom ili o zajedničkom fizičkom ili moralnom sudjelovanju dviju osoba u ubojstvu ženidbenoga druga jednog od njih; 9) zapreka krvnoga srodstva čini da je u ravnoj liniji nevaljana ženidba među svim precima bez stupanjskoga ograničenja, dok je u pobočnoj liniji krvnoga srodstva nevaljana sve do četvrtoga stupnja ili koljena uključivo; 10) zapreka tazbine koja postoji samo u ravnoj liniji i čini ženidbu nevaljanom u svakom stupnju, što znači da muž nakon smrti svoje žene ne može sklopiti valjanu ženidbu sa ženinom majkom iako je ona udovica ili sa ženinom kćeri iz prethodnoga braka, odnosno koja je začeta s nekim drugim muškarcem, tako isto u slučaju žene; 11) zapreka javne ćudorednosti nastaje iz nevaljane ženidbe, pošto je uspostavljen zajednički život ili iz općepoznatoga ili javnoga priležništva (konkubinata) dvaju katolika. Ova zapreka čini ženidbu nevaljanom u prvom stupnju ravne linije između muža i ženinih krvnih srodnika i obratno. Znači, ne postoji zapreka u drugom ili nekom višem stupnju. Tako npr. ako bi došlo do prekida zajedničkoga života dviju osoba, tj. nevaljane ženidbe ili priležništva, onda bi bila nevaljana samo ženidba između „muža” i „ženine” majke ili kćeri, i između žene i muževa oca ili sina; 12) zakonsko srodstvo, ni oni koji su vezani zakonskim srodstvom nastalim iz posvojenja ne mogu sklopiti valjanu ženidbu u ravnoj liniji bez ograničenja ili u drugom stupnju pobočne linije.
Ženidbena privola
Ženidba nastaje privolom stranaka zakonito očitovanom između pravno sposobnih osoba koju ne može nadomjestiti nikakva ljudska vlast. Riječ je o činu volje kojim muška osoba i ženska osoba neopozivim savezom sebe uzajamno predaju i primaju kao cjelovite osobe da uspostave ženidbu (kan. 1057 § 1–2). Stoga je potrebno voditi računa da zaručnici budu na vrijeme poučeni o svemu onom što bi njihovu privolu moglo učiniti nevaljanom.
Prema tome, nesposobni su za sklapanje ženidbe prema odredbi kann. 1095: 1) oni koji nisu dovoljno sposobni služiti se razumom; 2) koji boluju od teškoga manjka prosuđivanja o bitnim ženidbenim pravima i dužnostima koje treba da se uzajamno predaju i primaju; 3) oni koji zbog razloga psihičke naravi ne mogu preuzeti bitne ženidbene obveze. Ženidbu čini nevaljanom prema odredbi kann. 1096 – 1103 i: manjak minimalnoga znanja o tome da je ženidba trajna zajednica između muške i ženske osobe usmjerena na rađanje djece; zabluda u osobi; zabluda o nekoj osobini osobe, ako se kod davanja ženidbene privole izravno smjeralo na tu osobinu; zabluda o jednosti ili nerazrješivosti ili sakramentalnom dostojanstvu ženidbe koja bitno određuje volju; simulacija privole ili isključivanje pozitivnim činom volje same ženidbe, sastavnoga dijela ili njezina bitnoga svojstva; uvjetovanje ženidbe nečim budućim; sklapanje ženidbe pod prisilom ili pod utjecajem velikoga straha.
Kanonski oblik
Osim sposobnosti stranaka i valjane privole, za valjanost ženidbe traži se da bude sklopljena u propisanom kanonskom obliku. Tako se u Zakoniku kanonskoga prava iz 1983. godine nalaze odredbe koje se odnose na redoviti kanonski oblik ženidbe (kan. 1108-115), a primjenjuje se u redovitim slučajevima te odredba koja se odnosi na izvanredni oblik (kan. 1116) i primjenjuje se samo u izvanrednim okolnostima. Svi drugi oblici ženidbe koji nisu u skladu s ovim propisima su za Crkvu nevaljani. Nedostaci kanonskoga oblika ne odnose se na sposobnost osoba, nego izravno na valjanost čina, tj. slavlje sakramenta ženidbe. Tako npr.: ako dvoje katolika sklopi samo građansku ženidbu, Crkva će njihovu ženidbu smatrati nevaljanom; ako katolik sklopi samo građansku ženidbu s pravoslavnom ili protestantskom strankom, ta je ženidba također nevaljana; ako katolik sklopi samo građansku ženidbu s nekrštenom strankom, ta je ženidba nevaljana. No, ako taj katolik na građanskom sudu dobije razrješenje građanske ženidbe, te kasnije bude želio sklopiti crkvenu ženidbu s drugim katolikom, za njih neće biti zapreke nakon što se dokumenti prema propisima pošalju ordinariju mjesta.
Vrlo je važno napomenuti, što se tiče građanske ženidbe, da nekrštene osobe nisu obvezne na kanonski oblik koji propisuje Katolička Crkva. Njihova građanska/vjerska ženidba je za Crkvu valjana bez obzira u kakvom je obliku sklopljena i smatra je naravnom ženidbom. Ako takva ženidba nije razriješena smrću jednoga ženidbenog druga, nego razvodom bilo od strane građanske vlasti bilo od strane vlasti vjerske zajednice, ona pred Bogom i Crkvom još uvijek traje. Valjana tvrda i izvršena naravna ženidba nekrštenih osoba je za Crkvu nerazrješiva te je nikakva crkvena vlast ne može razriješiti i dopustiti sklapanje druge ženidbe u Katoličkoj Crkvi osim Rimskoga prvosvećenika povlasticom u korist vjere.
