ELIPSA
Davno li poletješe
Lastavice, duše
Nesanicom ogrnute
Davno
A svi putovi
U jedan korak stali
SVJETIONIK
(majci i ocu)
Svijetli
među tamnim zidovima: vrijeme je, sine.
Koliko iza nas bješe dana
zvono pokušava visinama ispisati, po
nedostižnoj misli, crtežom ručica
po davnom licu i suzama
što za mnom
ukrašene sjajem
gledaju.
Gledaju.
ALI ONAJ POGLED…
Zaboravit ćeš jednom
ugriz kušnje, tmicu
nad raskrižjima
jer
sve se zaboravlja
Izblijedjet će jednom nesanice
košmari potonut će
u purpur zimni
jer
sve se zaboravlja
Zaboravit ćeš jednom
iza kućnog praga skršen plot
preko kog su
nade otišle
prsnuvši iz majčina sna
Sve se zaboravlja…
Zaboravit ćeš želju
riječnih rukavaca, alge
jer će se zaputiti
u varljiv zbir daljina, jednom
kad prođu dani
Ali ono jutro, bajku u šumskoj tišini
niz koju te suzni pogled ispraćao
zalijepljen za tvoje tjeme, ukočen
niz stazu kojom si
o t i š a o
hoćeš li znati, hoćeš li moći
zaboraviti?
„Popović kao zreo pjesnik svojih fizičkih i duhovnih pejzaža, darovit je promatrač s vlastite poetske i ljudske osmatračnice u kojoj živi svoje ljudsko i pjesničko iskustvo, a ono je, to iskustvo, toplo, obojeno jugom, ozvučeno jugom, reminiscentno.“
Željko Ivanković (iz recenzije knjige poezije „Berba rose”)
