Početna stranica » Benedikta XVI.: Crkva i skandal spolnoga zlostavljanja

Benedikta XVI.: Crkva i skandal spolnoga zlostavljanja

143 pregleda

Početkom travnja u njemačkom časopisu Klerusblatt, koji izdaje Savez svećenika (Klerusverband e. V.) sa sjedištem u Münchenu, objavljen je esej pape emeritusa Benedikta XVI. pod naslovom Crkva i skandal spolnoga zlostavljanja. Cjelovit tekst ovoga eseja na svom mrežnom portalu objavila je njemačka redakcija katoličke novinske agencije CNA (Catholic News Agency). Pojedine medijske kuće objavile su ovaj tekst cjelovito ili integralno.

Papa emeritus Benedikt XVI. opisuje već na samom početku kako je došlo do objavljivanja ovih, kako ih on sam naziva, bilješki. Podsjetio je kako je u veljači ove godine održan sastanak predsjednika biskupskih konferencija cijeloga svijeta u Vatikanu, kako bi razgovarali o krizi vjere i Crkve koja je nastala nakon šokantnih otkrića zlostavljanja maloljetnika od klerika. „Doseg i težina objavljenih prekršaja uvelike je potresla svećenike i laike te je učinila da mnogi postave pitanje vjere u Crkvi. Bilo je potrebno poslati snažnu poruku i iznaći novi početak kako bi Crkva ponovno postala istinski vjerodostojna kao svjetlo među narodima i kao snaga u službi protiv sila uništenja”, ističe autor i dodaje kako se i sam, dok je bio pastir sveopće Crkve, zapitao kako doprinijeti novomu početku. Kontaktiravši Državno tajništvo i Svetoga Oca osobno, držao je ispravnim ovaj tekst objaviti u časopisu Klerusblatt.

Sam Benedikt XVI. objasnio je kako je svoj rad podijelio na tri dijela, pri čemu u prvoj točki predstavlja općedruštveni kontekst ovoga pitanja. Ukazuje stoga na svirepi postupak rušenja svih postojećih standarda i postavljanja novih normi po pitanju spolnosti koji je u svijetu započeo 60-ih godina, a trajao je 20-ak godina. U drugoj točki, prema autoru, istaknuti su učinci takvoga stanja u društvu na području formacije novih svećenika i njihovih života. U trećem dijelu papa Ratzinger razvio je nekoliko perspektiva za ispravan odgovor Crkve na trenutno stanje krize.

***

Spolni odgoj društva

Na početku prvoga dijela Benedikt XVI. podsjeća na nastojanja državnih vlasti da uvede djecu i mladež u prirodu spolnosti – putem filmova koji su trebali biti projicirani u školskoj nastavi, preko posebnih „setova za spolnu obuku” koji su isporučivani školarcima i pornografskih uradaka objavljivanih u javnosti. Papa u miru dobro je upoznat s propagandom spolnoga odgoja na njemačkom govornom području, kako je svojevremeno bio nadbiskup Münchena i Freisinga. „Među slobodama za koje se borila revolucija 1968. godine bila je ova javna spolna sloboda koja više nije poznavala norme”, ističe Ratzinger i dodaje kako je dio te fiziognomike bio i stav da je pedofilija dopuštena i prikladna: „Za mlade ljude u Crkvi i ne samo za njih ovo je u mnogomu bilo vrlo teško vrijeme. Uvijek sam se čudio kako mladež u takvoj situaciji može pristupiti svećeništvu i prihvaćati ga sa svom njegovom složenošću. Ekstenzivni kolaps sljedeće generacije svećenika tih napuštanja svećeničkoga poziva bili su posljedica svih ovih promjena.”

U drugom dijelu prve točke Papa emeritus podsjeća na teološki aspekt ovoga društvenoga fenomena. Katolička moralna teologija koja je do Drugoga vatikanskog koncila uvelike bila utemeljena na prirodnom zakonu, a vrlo malo na Svetom pismu, baš je tada tražila novo razumijevanje Objave, odnosno snažno uporište u Bibliji. Prema riječima pape Ratzingera moralna je teologija tada podnijela snažan udarac koji je Crkvu ostavio bez obrane pred tadašnjim promjenama u društvu. Rezultat toga bilo je uvjerenje da postoje samo relativni vrijednosni sudovi, ovisno o trenucima i okolnostima, ne i apsolutno dobro.

Da, u Crkvi postoji grijeh i zlo. Ali i danas postoji Sveta Crkva koja je neuništiva. Mnogo je ljudi koji ponizno vjeruju, trpe i ljube, u kojima nam se otkriva pravi Bog, Bog koji ljubi

Benedikt XVI. potom podsjeća kako je u siječnju 1989. godine objavljena Kölnska deklaracija koju je potpisalo 15 katoličkih profesora teologije, kao svojevrstan rezultat razvoja katoličke moralke tijekom 70-ih i 80-ih godina, a riječ je o različitim žarišnim točkama u odnosu između naučavanja biskupa i zadaće teologije. Odgovor na ovu izjavu dao je tadašnji papa Ivan Pavao II., koji je bio vrlo dobro upoznat sa situacijom moralne teologije toga trenutka, svojom enciklikom Veritatis splendor (Sjaj istine) 1993. godine. Između ostaloga poslao je jasnu poruku kako postoje određena djela koja ni pod kakvim okolnostima ne mogu postati dobri. Sveti papa Ivan Pavao II. isključio je sasvim moralnu računicu.

Benedikt XVI. objašnjava: „Ima životnih vrednota koje ne smijemo napuštati radi većih vrednota, čak ni pod cijenu očuvanja fizičkoga života. Postoji mučeništvo. Bog nadilazi fizičko preživljavanje. Život koji bi bio kupljen poricanjem Boga, život koji je utemeljen na konačnoj laži, jest ne-život.” U tadašnjim krugovima teologa moralke došlo je do otvaranja jednoga drugoga pitanja – pitanja nepogrešivosti učiteljstva Crkve; u pitanje je temeljito doveden autoritet Crkve po pitanju morala. Osim toga, kako piše Benedikt XVI., neki su teolozi postavljali pitanje vlastitoga crkvenoga morala. Govorili su kako moralne hipoteze navedene u Bibliji postoje i u drugim religijama i ne mogu se smatrati vlastitima kršćanstvu. No Ratzinger odgovara kako se ovdje radi o cjelovitosti biblijske moralnosti koja je nova i različita od svojih pojedinačnih dijelova: „Dekalog je primjena biblijske vjere u Boga na ljudski život. Slika Boga i moralnosti trebaju biti zajedno i na taj način uvelike mijenjaju kršćanski stav u odnosu prema svijetu i ljudskome životu. Štoviše, kršćanstvo se od početaka opisivalo grčkom riječju hodos (hrv. hod).” Potom je Benedikt XVI. pozitivno ocijenio katekumenat kao običaj kojim su se prvi kršćani odupirali sve više demoraliziranoj kulturi: „Mislim da i su i danas potrebne svojevrsne katekumenske zajednice kako bi se kršćanski život mogao utvrđivati na vlastiti način.”

***

Prvotne reakcije Crkve

U drugoj točki svoga eseja Papa emeritus ponovno naglašava neviđeni radikalizam 60-ih godina, kada je došlo do rastapanja moralnoga autoriteta Crkve, što je imalo utjecaj u različitim poljima Crkve. Podsjeća kako je u različitim sjemeništima između ostaloga došlo do stvaranja klanova homoseksualaca, čime je došlo do velikih promjena u odgojnim ustanovama. Službeni Vatikan reagirao je primjerice izvanrednom apostolskom vizitacijom sjemeništa u SAD-u. Promjena u postojećim odnosima između biskupa i njihovih sjemeništa nastala je i nakon što je došlo do izmjena kriterija za izbor biskupa nakon Drugoga vatikanskoga koncila. „Kriterij za imenovanje novim biskupom bila je i njihova ‘koncilijarnost’, što se dakako može razumjeti na različite načine. (…) Jedan je biskup, koji je prethodno bio rektor sjemeništa, dao sjemeništarcima da gledaju pornografske filmove, navodno s namjerom kako bi oni postali otporni na ponašanje koje se protivi vjeri. Bilo je i pojedinih biskupa, ne samo u SAD-u, koji su sasvim odbacivali katoličku tradiciju i u svojim biskupijama tražili neku vrstu novoga, modernoga ‘katoličanstva’”, svjedoči Papa emeritus, a od apostolske vizitacije nije bilo koristi jer su s druge strane postojala nastojanja da se zakrije stvarno stanje. Ipak, priznaje, stanje se u sjemeništima uglavnom popravilo.

Nadalje, pitanje pedofilije, prema sjećanju Benedikta XVI., nije bilo istaknuto do druge polovice 80-ih godina. U međuvremenu je to postao javan problem u SAD-u, zbog kojega su američki biskupi tražili pomoć u Rimu. Najprije je vladalo mišljenje da je dovoljno privremeno ukloniti pojedinca sa službe, no pomalo se javljala potreba za drukčijim rješenjima, naročito zbog tzv. „garantorizma” koji podrazumijeva da netko nije kriv dok se ne dokaže suprotno, do te mjere da se može odbaciti svaka optužba.

Potom Benedikt XVI., u kontekstu problema pedofilije, podsjeća na evanđeoske riječi Isusove: „Onomu tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.” (Mk 9,42). „Izraz ‘najmanji’ na Isusovu jeziku označava običnoga vjernika čija vjera može biti poljuljana zbog intelektualne arogancije onih koji misle da su pametni”, podsjeća Papa emeritus, ali isto tako napominje da se ne smije zanemariti ni izvorno značenje ovoga izraza – nije važno samo pravo optuženoga, nego treba postojati dvostruko jamstvo: zaštita optuženika i zaštita dobra o kojem se radi. Ovdje Ratzinger napominje kako je, u dogovoru s papom Ivanom Pavlom II., odlučeno kako će takvi prekršaji biti preneseni na razmatranje Kongregaciji za nauk vjere kao „veći prekršaji protiv vjere”, čime je omogućena i najveća kazna, tj. svođenje na laički stalež, jer takva zlostavljanja konačno narušavaju vjeru. Objasnio je potom postupak kojim je Sveta Stolica uglavnom rješavala slučajeve u biskupijama koje to nisu mogle same učiniti. „U svakom slučaju, suđenje bi morala revidirati Kongregacija za nauk vjere kako bi bila zajamčena prava optuženomu. (…) Kako je sve ovo nadilazilo kapacitete Kongregacije za nauk vjere i zbog odgađanja do kojih je dolazilo, a trebala su biti spriječena zbog prirode stvari, papa Franjo je poduzeo daljnje promjene”, objašnjava Benedikt XVI.

***

Predstavljati Boga svijetu

U trećoj točki svoga eseja Papa emeritus predlaže nekoliko smjernica za djelovanje, ističući kako je „pokus” stvaranja nove Crkve već učinjen i nije uspio: „Jedino poslušnost i ljubav prema našem Gospodinu Isusu Kristu može pokazati put. Stoga najprije pokušajmo iznova i iznutra razumjeti što Gospodin želi i što je oduvijek želio.” Naglašavajući i dalje ljubav prema Bogu, istaknuo je kako samo onaj tko se povjerava Božjoj ljubavi može biti spašen, a nespašenost dolazi kao posljedica čovjekove nemogućnosti da ljubi Boga. Potom je, ulazeći malo dublje u problematiku stvari, objasnio kako je svijet bez Boga svijet bez smisla i bez standarda što je dobro, a što zlo – nastupa zakon jačega. Da se Bog nije objavio, najzornije u primjeru Abrahama, ostao bi samo pretpostavka. Takav bi svijet izgubio svoju mjeru i prihvatio suvremenu krilaticu da je Bog mrtav. Tada nestaje i slobode jer ne postoji kompas vrednota koji bi pokazivao razliku između dobra i zla. „U zapadnom društvu Bog je odsutan iz javne sfere i nema joj što ponuditi. Zato je ono društvo u kojemu se sve više gubi mjera ljudskosti. U pojedinim točkama iznenada postaje očito da je normalno sve ono što je zlo i uništava čovjeka. To je slučaj s pedofilijom. Donedavno ju se smatralo prilično legitimnom, pa se sve više raširila. I sad pod šokom vidimo da stvari koje se događaju našoj djeci i mladima prijete da ih unište. Posebno bi nas trebala uznemiriti činjenica da se to i u Crkvi, među svećenicima, može raširiti”, upozorava Benedikt XVI. i daje konačni odgovor da je razlog za toliku raširenost pedofilije zapravo odsutnost Boga.

Nakon Drugoga svjetskog rata, prisjeća se Ratzinger, u Ustavu je Bog određen kao glavni princip, a pola stoljeća poslije više nije bilo moguće uključiti Boga kao vodeći princip u Ustavu Europe: „Ova odluka odražava stanje na Zapadu, gdje je Bog postao privatna stvarnost jedne manjine.” Potom je objasnio kako ljudi ponovno moraju početi živjeti po Bogu i na osnovu Boga, prepoznati ga kao temelj života, priznajući Ga kao središte naših misli, riječi i djelovanja – prema riječima koje mu je nekoć uputio teolog H. U. von Balthasar – Nemoj pretpostavljati trojedinoga Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga, nego ih predstavljaj! (njem. Nicht vorraussetzen, sondern vorsetzen).

Žurno moramo zamoliti Gospodina za oproštenje i prije svega moramo ga zazvati i zamoliti da nas iznova pouči da razumijemo veličinu njegova trpljenja, njegove žrtve. Moramo učiniti sve što je u našoj moći da zaštitimo od zlouporabe dar svete euharistije

Nadalje, u drugom dijelu treće točke, Papa emeritus podsjeća na Božje utjelovljenje – Njegovo je stvorenje tako blisko njegovu srcu da je u ljudsku povijest ušao na sasvim praktičan način: On s nama razgovara, On živi s nama, On trpi s nama i On je za nas uzeo smrt na sebe. Potom je istaknuo kako nedostatak slavlja svete euharistije, primjerice u sudjelovanju na misi nedjeljom, pokazuje kako suvremeni kršćani vrlo malo znaju cijeniti veličinu dara koji postoji u Božjoj stvarnoj prisutnosti. Benedikt ističe kako je prije svega i iznad svega potrebno obnoviti vjeru u stvarnu prisutnost Isusa Krista u Presvetom sakramentu. Potom se prisjetio svojih razgovora sa žrtvama pedofilije i spomenuo jednu djevojku koja je kao ministrantica bila zlostavljana od svoga kapelana, koji bi joj pritom uvijek prilazio riječima „Ovo je tijelo moje koje se za tebe predaje”. „Jasno je da ova žena više nikad ne može čuti riječi posvete, a da iznova ne proživi svu strahotu zlostavljanja. Da, žurno moramo zamoliti Gospodina za oproštenje i prije svega moramo ga zazvati i zamoliti da nas iznova pouči da razumijemo veličinu njegova trpljenja, njegove žrtve. Moramo učiniti sve što je u našoj moći da zaštitimo od zlouporabe dar svete euharistije.

Konačno, u posljednjem dijelu svoga eseja Benedikt XVI. naglašava rečenicu Romana Guardinija koji je prije gotovo sto godina rekao kako se Crkva budi u dušama, čime je htio reći kako se Crkva više ne doživljava kao izvanjski sustav koji ulazi u živote, na neki način autoritet, nego se počinje prihvaćati kao stvarnost u srcima ljudi, kao nešto što nas iznutra pokreće. Potom je istaknuo kako danas Crkva u svijetu ponovno zauzima ulogu političkoga aparata, a nakon kleričkoga zlostavljanja, nešto gotovo neprihvatljivo. Uzeo je potom biblijske slike Crkve kao ribarske mreže u kojoj Bog razabire dobre od loših riba te polja u kojemu Bog rastavlja žito od kukolja.

Zaključno je u primjeru biblijskoga lika Joba, koji je bio pralik Isusa Krista, objasnio kako je i danas, kao u Jobovu primjeru, važno oduprijeti se đavlovim lažima i poluistinama cjelovitom istinom: „Da, u Crkvi postoji grijeh i zlo. Ali i danas postoji Sveta Crkva koja je neuništiva. Mnogo je ljudi koji ponizno vjeruju, trpe i ljube, u kojima nam se otkriva pravi Bog, Bog koji ljubi. Danas Bog također ima svojih svjedoka u svijetu. Samo moramo biti budni kako bismo ih mogli vidjeti i čuti. (…) Jedna od velikih i bitnih zadaća naše evangelizacije jest, koliko to možemo učiniti, ostvarivati okruženja vjere i iznad svega pronaći i prepoznati te svjedoke, istaknuo je Benedikt. Zaključio je svoj esej izrazom zahvalnosti papi Franji za sve što čini da bi nam uvijek iznova pokazivao svjetlo Božje, koje ni danas nije nestalo.