Nisu to bili neki anonimni prinčevi i princeze, nego živi ljudi s imenom i prezimenom, vlastela koja je pronosila lijepo ime ovoga kraljevstva diljem tadašnje Europe. Ljubav bosanskoga puka prema zemlji, kralju i kraljici izražavala se njihovom odanosti i vjernosti. Istina, gdje je puno blaga u igri, tada nastaju i intrige i sumnjiva dogovaranja, pa i ovo kraljevstvo nije bilo izuzetak. Vlastela se otimala tko će imati bolje odnose s kraljem i njegovom svitom, svatko se po svom interesu saplitao o svoje želje i mogućnosti. Kad je Tvrtko II. umro bez nasljednika, postojala su dva nezakonita sina kralja Stjepana Ostoje i svaki je imao svoje podupiratelje. Stjepan Tomaš se skrivao u mraku bosanskih šuma kako bi sačuvao glavu na ramenima u slučaju obračuna s mogućim kraljevim nasljednikom. Bio je oženjen ženom iz naroda, Vojačom i s njom dobio sina.

Prikladna žena

Međutim, kako je struja plemića koja nije htjela popuštati Turcima prevladala, tako su oni Stjepana Tomaša prihvatili i postavili za kralja. Ipak, kralj je trebao prikladnu ženu i tada na scenu dolazi mlada Katarina Kosača kao osoba koja će ujediniti jednu stranu plemstva i čiji će otac Stjepan Vukčić Kosača znati kako držati neprijatelje kralja podalje. Kralj se obratio papi Eugenu IV. koji Neka skine s njega žig i ljagu, što je diete preljuba i neka mu dozvoli da se sa ženom svojom Vojačom razstavi i drugu ženu prema svome novom stališu oženi, kako nalazimo zapisano u knjizi Vjekoslava Klaića Poviest Bosne,tiskane 1882. godine u Zagrebu. Papa ga je pismom od 29. 5. 1445. proglasio nasljednikom kralja Stjepana Ostoje, zakonitim kraljem Bosne, pošto je od uzvišenja svoga na priestol vazda bio revan pristaša rimske crkve i protivnik razkolnika i patarena. Drugim pismom od istoga dana dokinuo je brak s Vojačom i rieši kralja obećanja, koje joj bješe po patarenskom običaju nekoč zadao. Dakle, kralj Tomaš postaje katolikom a tako i njegov dvor i nova supruga. Postupno su i ostali velikaši pristajali uz katoličku vjeru te počeše sada kao iz zemlje nicati biele crkvice kršćanske, sagradjene od obraćenog kralja i velmoža njegovih, a navješćujuć mirnija vremena. Sam kralj Stjepan Toma podigne u Vranduku crkvu svome imenjaku Tomi, kraljica Katarina sagradi u Vrilih crkvu sv. Trojstva; a za primjerom njihovim povedoše se rodjaci i velmože njihovi.

Ovim vjenčanjem Katarina postaje bosanska kraljica. Iako su pri sklapanju braka politički interesi imali presudnu ulogu, ona je bila vjerna i odana supruga koja je svoju bračnu zajednicu temeljila na kršćanskim zasadama koju su tijekom vremena sve više usvajali svi članovi njezine obitelji, kako ističe Bazilije Pandžić u tekstu Katarina Vukčić Kosača (1424-1478). Prije udaje Katarina Kosača je živjela u ‘patarenskoj sredini’, kako navodi Pandžić, jer je i njezin otac bio istaknuti pripadnik ove sljedbe. Međutim, Pandžić, kao i Klaić, ističe da je odrastala i pod utjecajem svoje bake Jelene, koja je bila pravoslavna. On primjećuje da je morala poznavati i katolike koji su bili brojni na posjedima njezina oca. Udajom za kralja Stjepana Tomaša njezin vjerski odgoj predvode bosanski franjevci, koji su bili i njezini kapelani, dozvolom pape Eugena IV. Kraljica Katarina i kralj Stjepan Tomaš sagradili su brojne crkve po Bosni, od kojih se crkva sv. Katarine u Jajcu posebno izdvajala. Kako su vremena bila nemirna, a stalna opasnost od prodora Turaka na graničnim područjima prisutna, kralj je okupljao vojsku kako bi se obranio od osvajača. U tim nastojanjima ga je prekinula smrt, 1461. godine, po mnogim izvorima nasilna. Ljetopisac Ivan Tomašić kazuje da su ga ubili sin Stjepan i brat Radivoje. Sahranjen je u Jajcu kod franjevaca. Katarina je tako iznenada ostala udovica s dvoje djece, Sigismundom i Katarinom.

Posljednja kraljica

Zbog stalnih političkih previranja, nesigurnosti i trvenja s lokalnim velmožama Stjepan Tomašević je, postavši kraljem, nastojao uspostaviti dobre odnose s kraljicom Katarinom s kojom se nije za života otčeva najbolje pazio; on ju prime za pravu majku svoju a ona njega za sina svoga,ističe Klaić. Iza toga se sporazumio i s njezinim ocem Stjepanom Kosačom koji ga je priznao kraljem. Iz Bobovca se novi kralj preselio u grad Jajce, proglasivši ga glavnim i stolnim gradom svoga kraljevstva. Bobovac je već u to vrijeme bio izvrgnut čestim turskim napadima kojima je uspješno odolijevao. U Jajcu su ga zatekli i izaslanici pape Pija II. i ovjenčali ga za kralja bosanskoga. Stjepan Tomašević je bio prvi i posljednji kralj bosanski koji je bio okrunjen dozvolom Rimske stolice. Papa Pio II. je 1461. godine proglasio sv. Gregorija čudotvorca zaštitnikom kraljevstva bosanskog, a u isto vrijeme je kraljica Jelena primila ime Marija. U obće se je pri krunisanju kralja Stjepana Tomaševića pokazala liepa sloga svih stališa i vlastele kraljevstva bosanskoga, te se je zato kralj mogao punim pravom Mletčanom pohvaliti „da je bio vjenčan uz slobodnu privolu svih velmoža i gospode bosanske i uz najveće odobravanje”. Klaić zaključuje: Šteta samo, da se ta sloga bosanske gospode nije mogla prije polučiti; Bosna bi možda dočekala sretnijih dana. Nu sada bijaše već sve prekasno – sudbina Bosne bijaše već odlučena.

Nakon što je Stjepan Tomašević ubijen, a njegova obitelj se rasula kao i vlastela i svi podanici, i kraljica Katarina se našla u Dubrovniku gdje nije dugo ostala. Jedan od razloga bi mogao biti i činjenica da Dubrovačka Republika nije htjela izazivati osvajače njezinom prisutnošću. Po dolasku u Rim započela je posredovati za svoje kraljevstvo i pomoć kršćanskih zemalja, ali nije bilo nekoga osobitog odziva. U Rimu je od pape dobivala pomoć da može živjeti u skladu sa svojim kraljevskim dostojanstvom. S njom je u Rim stigla i njezina svita, pa je ona uspjela uspostaviti neku vrstu kraljevskoga dvora u tom gradu i nastaviti zagovarati za svoje kraljevstvo. Kraljica Katarina se uvijek predstavljala kao zakonita predstavnica svoga izgubljenog kraljevstva stalno se nadajući da će se spas ukazati njezinoj nesretnoj zemlji. Talijanska i rimska javnost ju je s poštovanjem pozdravljala. Kad su službene prilike zahtijevale, pojavljivala se na prijamima, vjenčanjima, vjerskim događanjima, uvijek u pratnji svojih dvorjana. Zanimljivo je da su do nje dolazile vijesti o njezinoj zarobljenoj djeci i da se nije prestajala nadati da će ih vidjeti. Izvori bilježe da je poslala svoje izaslanstvo milanskom knezu Sforzi da posreduje kod sultana za oslobođenje sina, jer je načula da bi ga sultan mogao osloboditi. Međutim, rezultata nije bilo i kraljica je upirala svoje oči u Nebo za utjehu i spas. Kraljica Katarina je stupila u treći red sv. Franje, po nekim izvorima već u Bosni, a po nekima se to dogodilo u vrijeme njezina boravka u Rimu gdje je usko surađivala s franjevcima koji su bili i svjedoci prilikom pisanja njezine oporuke. Od sedam svjedoka, šest je bilo franjevaca iz samostana Aracoeli u čijoj crkvi je i ukopana.

Svojim životom je kraljica Katarina svjedočila povijest posljednjih desetljeća bosanskoga kraljevstva i nije čudno da je ostala u sjećanju svoga naroda do dana današnjega. Mnoge legende čuvaju sjećanje na nju i svijeća njezine sudbine tiho dogorijeva u srcima svih prognanih sa svojih ognjišta i protjeranih u tuđinu u minulim vremenima. Dan njezine smrti, 25. 10. svečano se obilježava svetom misom na Bobovcu uz prisutnost mnogih vjernika.

Objava Kraljica i njezina zemlja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Montessorijevi su se preselili u Rim 1875., a iduće godine je Maria krenula u školu. Odrastala je u poticajnom obiteljskom okruženju uz majku koja joj je od malih nogu usadila ljubav prema čitanju. Bila je znatiželjna djevojčica, nemirnoga duha, ali marljiva i disciplinirana. Kršeći od početka postojeće konvencionalne barijere, Maria je s 13 godina uspjela upisati tehničku školu koju su tada, 1883. godine, pohađali isključivo dječaci. Uvijek su je zanimale prirodne znanosti pa je nakon srednje škole upisala medicinu. Iako su je roditelji upućivali na učiteljski poziv, Maria je željela studirati medicinu iako je to područje bilo dominantno muško. U prvom pokušaju je bila odbijena, ali posredovanjem pape Leona XIII., Maria uspijeva ući na sveučilište u Rimu 1980. godine i postati jedna od prvih žena koje su studirale medicinu u to doba. Iako je nailazila na velike prepreke prilikom studiranja, uspjela je diplomirati na medicinskom fakultetu 1896. godine.

Godinu nakon diplomiranja, točnije 1897., započinje raditi na Sveučilišnoj klinici u Rimu kao liječnica, a potom je otvorila vlastitu liječničku praksu 1899. godine. Prilikom jednog posjeta ustanovi za djecu s intelektualnim poteškoćama vidjela je da djeca nakon obroka kupe mrvice s poda i oblikuju ih. Pažljivo ih promatrajući, razumjela je da su djeca u potrazi za senzornom stimulacijom i aktivnostima koje bi uposlile njihove ruke. Odmah joj je bilo jasno da je s ovom djecom potrebno raditi na poseban pedagoški način. Ovo iskustvo ju je ponukalo da se počne zanimati za djecu s poteškoćama. Također je vjerovala da je s djecom s posebnim potrebama kao i s djecom koja imaju psihičkih problema potrebno raditi na poseban, njima prilagođen način, ali ne u bolnicama, nego u školama. Bila je potpuno uvjerena da su intelektualne poteškoće kod djece prvenstveno pedagoški problem te da za razvoj djeteta nije dovoljna samo briga za tjelesno zdravlje.

Montessori pedagogija

Da bi se što bolje upoznala s ovim izazovima upisala je studij pedagogije i psihologije, a zanimala se i za antropologiju. Zahvaljujući ovim nastojanjima, 1900. godine postaje voditeljicom Pedagoškog instituta Scuola Magistrale Ortofrenicai. Marija Montessori je 1904. godine dobila svoju vlastitu katedru za antropologiju na Univerzitetu u Rimu, gdje je radila do 1908. godine, provodeći različita pedagoška istraživanja.

Casa dei bambini (Dječju kuću) otvara 1907. godine i oprema je namještajem i različitim materijalima primjerenim djeci, koje je sama osmislila. Poseban senzo-motorički materijal je pred djecu postavljao određene zahtjeve, a djeca su kroz igru koristila materijale po svom izboru. Zbog pažnje koju su uživala, djeca su razvijala pozitivno društveno ponašanje. Bila su ljubazna, otvorena i pokazivala su veliko zanimanje za sve što ih okružuje.

Ovaj pristup je Montessori opisala u knjizi Samostalni odgoj u ranoj dječjoj dobi, objavljenoj 1909. godine. Kako je njen rad postajao sve poznatiji, 1929. godine osniva svoju udrugu, Association Montessori Internationale – Međunarodnu udrugu Montessori, AMI.

Ubrzo se u mnogim zemljama osnivaju Montessori udruženja koja zbog različitih političkih previranja bivaju različito doživljena. Nekima je rad zabranjen, kao npr. u Španjolskoj za vrijeme građanskog rata, u Italiji u vrijeme fašizma i u Njemačkoj u vrijeme nacizma. Ni komunističke zemlje nisu bile otvorene prema Montessori školama jer je autorica povezivala svoj rad s visokim etičko-moralnim i idealističkim zahtjevima. Iako je u početku radu pristupila na znanstven način, religijsko određenje njenog života je bilo sveprisutno, i time dodatno obogatilo njen rad. Autori Seitz i Hallwachs ističu: „Kao pobožna Talijanka bila je i sama vrlo dosljedna u katoličkoj vjeri. Njena religijska razmišljanja ostavila su traga i u ‘svemirskom odgoju’ koji je od izuzetne važnosti za Montessori-pedagogiju. Stoga Montessori-pedagogija ima i svoja religijska obilježja.”

Marija Montessori 1939. godine odlazi u Indiju gdje vodi tromjesečni tečaj za tamošnje učitelje i tamo je zatiče Drugi svjetski rat. Tako ona ostaje u Indiji sedam godina jer je Britanci zadržavaju u ratnom zarobljeništvu. Međutim, nisu joj branili raditi te ona neumorno piše, predaje i podučava. Obučila je više od tisuću učitelja u Indiji, istodobno održavajući seminare i provodeći istraživanja. Tek se 1946.godine uspijeva vratiti u Europu, u kojoj su mnoge Montessori škole opet aktivno funkcionirale. U Italiji je bilo pet dječjih kuća u kojima se radilo po Montessori metodi.

Kao što je već spomenuto, Marija Montessori je temeljila svoju pedagogiju na znanstvenom promatranju spontanoga učenja djece, na poticanju djeteta da samostalno otkriva svijet, da se razvija sukladno svojim mogućnostima. Središte Montessori pedagogije bilo je i jest dijete. Ona je isticala da je sloboda temelj, uvjet i cilj pedagogije. Stoga je odgajala djecu omogućujući im neometan razvoj u pedagoški osmišljenim okvirima.

Kako je bila i liječnica, bavila se i biološkim procesom nastajanja života. Precizno je pojasnila događaj u kojem se jednostavnom podjelom zametka razvija komplicirani mehanizam. Osobito je vrijedno njeno zapažanje da dijete ima prirođene mogućnosti za vlastiti razvoj. Čudo stvaranja, po njoj, nije izolirani događaj, već nešto što se otvara prema vlastitom svijetu. Isticala je da i za vrijeme prenatalnog razdoblja do djeteta dopiru podražaji iz izvanjskog svijeta. Kod djece se vrlo rano razvija organ sluha, te ona mogu čuti razne šumove i vibracije. Zametak ima razvijeno i osjetilo dodira, pokreće prste i ruke kad u maternici želi nešto dotaknuti.

Primijetila je da prerano rođena djeca pri sisanju razlikuju slatko od kiselog i da im se slatko puno više sviđa. Posebno je govorila o pedagoškoj odgovornosti odraslih prema nerođenoj djeci. Ona je vjerovala u aktivni život duše ljudskog bića od trenutka začeća. Prema Mariji Montessori malo dijete je još prije rođenja ne samo biološki organizam nego prije svega duševni organizam. Trenutak rađanja je radikalni prijelaz iz jednog svijeta u drugi. Taj prijelaz je olakšavan prirodnim porođajem i značajnošću majke. Majka je za dijete spona. Ona je onaj bitni nastavak kontinuiteta. To je ona elementarna tačka koja nas iz prijašnjeg života prati u novi život. Priroda se za to pobrinula: dijete preko dojenja opet postaje jedno s majkom. To je trenutak najdublje intimnosti i to se ničim ne može zamijeniti.

Odgajanje djece

Montessori je smatrala da ljudska vrsta ima dva embrionalna razdoblja, odnosno dvije faze: jedna je prenatalna, slična odgovarajućem razdoblju u životinja, a druga postnatalna, rezervirana isključivo za čovjeka. Za nju je dijete biće koje se izgrađuje u skladu s uvjetima svijeta koji ga okružuje. U svojoj knjizi Upijajući um posebno je podvlačila: „Sredina u kojoj djeca odrastaju jest instrument koji značajno utječe na njihov odgoj. Jer dijete uzima sve što zatekne oko sebe, ‘upija’ i ‘ugrađuje’ u vlastito biće. Svojim neograničenim mogućnostima ono je u stanju biti preobražavatelj čovjeka, kao što je i njegov stvaratelj. Dijete nam daruje novu viziju i veliku nadu. Odgajanjem djece možemo mnogo pridonijeti dubljem shvaćanju i produhovljenju čovjeka, kao i njegovom većem blagostanju.”

Maria Montessori je kroz promatranje djece i njihovih aktnovnosti i interesa, osmislila jedan sasvim novi pristup odgoju i obrazovanju. Uskladila je postupke i sadržaje rada s dječijim potrebama i mogućnostima, dajući im veću slobodu izbora u mnoštvu materijala izrađenih različito, ovisno o težini i složenosti. Pedagoške ideje Marije Montessori utjecale su na odnos roditelja prema djeci, kao i na rad samih odgojitelja u predškolskim ustanovama. Općenito se pogled na dijete promijenio.

Osnovno pitanje koje postavlja Maria Montessori kroz svoj pedagoški pristup jest – treba li djetetu pomoć drugih? Marija Montessori smatrala je da će djeca ostvariti svoje prirodne potencijale i razviti se u odgovorne i plemenite osobe, ako im se dopusti sloboda samostalnog biranja onoga čime će se baviti u okolini koja je usklađena s njihovim razvojnim potrebama. Stoga je i geslo Montessori pedagogije: „Pomozi mi da uradim sam”, a nastalo je iz sagledavanja odnosa dijete – odrasli i uloge odraslog u procesu učenja. Montessori je posebno naglašavala samostalnost i odgovornost djece te poštivanje djeteta od strane odraslih. Danas kada odrasli nastoje ‘olakšati’ djetetu život, radeći stvari umjesto njega, ne dopuštajući mu napore i onemogućavajući samostalnost, a time i kreativnost, ovaj slogan bi trebao biti pokazatelj kojim putem ići. U Montessori vrtićima i školama djecu se podučava upravo navedenim vještinama kojima se onda razvija i veće samopouzdanje djeteta i povjerenje u druge. Još je i Jagoda Truhelka poručivala roditeljima i odgojiteljima: „Čim se ukaže prilika, stavimo djecu pred zadatke, koji će zahtijevati od njih izvjesnu snagu i napor u svladavanju, spoljašnjih, a još više unutrašnjih poteškoća i zapreka.” Dakle, naglasak nije na podučavanju djeteta, nego je potrebno osigurati poticajnu okolinu koja će utjecati na buđenje dječje prirodne radoznalosti i omogućiti kroz igru spontano učenje otkrivanjem. Montessori metoda u potpunosti uvažava dječju individualnost. Kako su skupine djece mješovite dobi, tako mala djeca uče od starije koja, pak, utvrđuju svoje znanje pomažući mlađima. „Da bismo uspjeli u onome u čemu je dijete uspjelo tokom prve tri godine života, nama odraslima trebalo bi šezdeset godina napornog rada”, podsjeća nas Marija Montessori.

Zbog popularnosti njenih škola i uspješnosti primjenjivanih metoda, Marija Montessori je tri puta bila nominirana za Nobelovu nagradu za mir 1949., 1950. i 1951. godine. Njezin posljednji javni angažman bio je onaj na Devetom međunarodnom Montessori kongresu u Londonu, 1951. godine. Umrla je u svibnju 1952. u Nizozemskoj. Marija Montessori je na koncu svog ovozemnog života uputila katoličkom Montessori udruženju sljedeću poruku: „Djeca su nam poslana kao kiša koja dolazi iz duše, kao bogatstvo i obećanje koje se uvijek može ispuniti; naša je dužnost da se pobrinemo i da pripomognemo da se to sve zaista i ispuni. Nemojte misliti da je dijete slabić; dijete je ono što će izgraditi ličnost čovjeka.”

Objava Maria Montessori: Pomozi mi da uradim sam pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nepovjerenje u odrasle

Zlostavljana i zanemarivana djeca osjećaju se neželjeno i bezvrijedno te smatraju sebe odgovornima za svoje ponašanje. Ne krive roditelje za svoje postupke. Osjećaju se manje ugroženima ako odgovornost za svoje postupke prihvate sama, jer tako mogu kontrolirati situaciju. To im daje osjećaj važnosti. Zbog zanemarivanja ili pak mogućeg zlostavljanja od strane roditelja u ranom djetinjstvu svaku namjeru ili dobronamjerno ponašanje drugih, ova djeca vide kao još jedan način povređivanja, jer nisu uspjela razviti iskustva putem kojih bi razvila osjećaj sigurnosti, zaštite i povjerenja u odrasle. Stoga se često ponašaju agresivno doživljavajući druge kao neprijatelje. Djeci su potrebni bezuvjetna ljubav, sigurnost i pažnja roditelja u prvim godinama života. Potom se sve više osamostaljuju i ne ovise više toliko o roditeljima. Počinje im se razvijati volja koju s godinama sve više iskazuju. Kako odrastaju mijenja se i zadaća roditelja. Sada, osim ljubavi, pažnje i brige, potrebno je postaviti i granice radi discipliniranja djeteta, kako bi ga se putem odgoja vodilo kroz život.

Danas roditelji uglavnom pružaju djeci razumijevanje i ljubav, ali ne znaju kako im jasno postaviti granice, pokazujući za svako ponašanje djeteta, pa i ono problematično, bezgranično razumijevanje i povjerenje. Tako da roditelji često umanjuju i opravdaju agresivne ispade djeteta i neprihvatljivo ponašanje. Čineći tako, ne uspijevaju uputiti djecu da i ona trebaju razumijevati druge, drugu djecu, blisku rodbinu pa i same sebe. Takvim postupcima kao da djeci potvrđuju da su samo ona važna i da ne moraju druge poštivati niti cijeniti njihove napore. Ovakva djeca odrastaju u uvjerenju da su samo ona bitna i da samo njihove potrebe trebaju biti zadovoljene, bez obzira na žrtve drugih. Pri tome, iskorištavanje drugih, a prvenstveno roditelja, smatraju ispravnim postupkom kako bi njihove želje bile ispunjene, a ciljevi ostvareni. Zato se kasnije ne mogu priviknuti na pravila ponašanja u školi, a u adolescenciji se ova situacija dodatno pogoršava, jer nisu naviknuti poštivati autoritet. Znakovi nasilničkog ponašanja kojemu danas svjedočimo sve češ­će jesu neosjećajnost za patnje drugih, rješavanja problema nasilnim putem, loš školski uspjeh i negativan utjecaj na druge. Tu je još i konzumiranje droge, alkohola, snimanje nasilnog ponašanja prema drugima i objavljivanje na Facebooku, tučnjave, krađe i uništavanje imovine.

Odrediti jasne granice

Kako pomoći nesigurnom djetetu da ne postane nasilan adolescent? Fizičko kažnjavanje nije nikakvo rješenje. Dobar postupak je ukidanje privilegija za neželjena ponašanja i davanje prednosti za poželjno ponašanje. Pri tom treba voditi računa o dobi djeteta. Npr. ako pospremiš svoju sobu ići ćemo na koncert. Također je potrebno uspostaviti jasne granice, utvrditi pravila i očekivanja te odrediti posljedice njihova nepoštivanja kako bi ih se naučilo preuzeti odgovornost za vlastita ponašanja. Potrebno je izbjegavati okrivljavanje i osuđivanje te naučiti slušati dijete i čuti njegove potrebe. Također je uputno pregovarati i praviti kompromise u svrhu postizanja željenog ponašanja kroz stalno motrenje ponašanje djeteta i aktivnosti. Ponekad je korisno čuti i druge roditelje koji imaju slične probleme s djecom kako bi uvidjeli da nisu sami na svijetu. Iako se djeca ponašaju agresivno i nasilno ona zapravo dozivaju u pomoć, šalju poruku suprotnu svome ponašanju i nikako im se ne bi smjela uskratiti ljubav, razumijevanje i sigurnost. Sve što ponudimo djetetu u sličnim situacijama zapravo mu otkrivamo model ponašanja i učimo ga kako riješiti problem i kako se nositi s vlastitim emocijama. Dijete promatra roditelja, oponaša ga i reagira na isti način. Ako ne želimo vidjeti u lošem ponašanju djeteta svoju sliku, onda stalno moramo imati na umu da smo uzor drugima i da smo odgovorni za svoje postupke. Stoga je potrebno kontrolirati ljutnju i izražavati je konstruktivno, a ne u naletu emocija razbiti sve oko sebe. Time se i djetetu šalje jasna poruka što se očekuje od njega i kakve su posljedice nepoštivanja dogovora. Savjet je, dakle, ne usmjeravati se ljutnjom na dijete nego pokazati nezadovoljstvo njegovim postupkom i podsjećati ga na dio njegove odgovornosti. Stalno treba voditi računa o balansiranju između empatije, ljubavi i postavljenih granica.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Nasilničko ponašanje djece pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Živjeti s Kristom

U vremenu u kojemu živimo i radimo iz dana u dan se postavljaju novi standardi. Ono što je vrijedilo ranije, sad se ismijava, ljudi se izobličuju i nema stvarne prisutnosti i prisnosti među njima. I nesvjesno prihvaćaju nametnute trendove koji ih tjeraju u stalnu trku za vremenom i potrebom da se svi poslovi što prije obave. I uspjeh i rezultati nakon učinjenoga posla moraju biti vidljivi i prepoznatljivi u što kraćem vremenu. Zaboravlja se da je sve proces, da sve treba sazrijevati da bi dalo ploda. Zbog brzine se upada u vrtlog nemoguće postavljenih ciljeva i čovjek se iscrpljuje i pada. Kako Grün kaže: „Čuda se uglavnom ne događaju ondje gdje ljudi užurbano jure amo-tamo, gdje nešto žele iznuditi. Čuda se događaju ondje gdje netko može čekati. Čudo cvjetanja može promatrati samo onaj tko čeka na to kao vrtlar. Vrtlar svojim radom priprema put proljeću, ali ga ne može dovesti ni jedan trenutak prije. Proljeće dolazi kad hoće. Vrtlar može samo stajati i čekati.”

Tako i mi svojim ljudskim naporima možemo učiniti tek dio onoga što bismo doista kvalitetnije mogli učinili da se ne uzdamo samo u sebe. U suradnji s drugima možemo toliko toga. Pomažući druge, pomažemo i sebi. Ciceron je mudro primijetio: „Ni preko čega čovjek nije bliži bogovima nego kada svojemu bližnjemu čini dobro.” Ako sve želimo držati pod kontrolom i preispitivati svaki svoj potez, nikad nećemo doista krenuti u djelovanje niti ćemo drugima biti potpora. Vrtjet ćemo se ukrug i tako imati dojam da smo korisni, ali naša djela će pokazivati drukčije. „Po obećanju njegovu iščekujemo nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva. Zato, ljubljeni, dok to iščekujete, uznastojte da mu budete neokaljani i besprijekorni, u miru. A strpljivost Gospodina našega spasenjem smatrajte” (2 Pt 3,13-15).

Zalud upozorenja sv. Pavla da bismo trebali ‘svakodnevno umirati’ ako mislimo jednoga dana ‘živjeti s Kristom’. Svakodnevnim umiranjem zapravo oblikujemo sami sebe, utječemo na svoje ponašanje i razumijevanje svijeta oko sebe. Prilika je u korizmi prestati suditi sebe u skladu s javnim mnijenjem, nego se okrenuti vječnoj istini. „Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe” (Ez 36,26-28).

Pogled u vlastitu nutrinu

U vrijeme koje dolazi valja zastati i promisliti. Što ja to doista želim? Što kad postignem zacrtano? Hoće li me to učiniti sretnim? „Ideja da sve možemo kontrolirati i da su potrebe i želje jedine bitne, dovela je do sebične kulture u kojoj se čovjek sve teže za nešto žrtvuje jer više ne vjeruje”, ističe novinar Mate Mijić. Čovjek se uljuljkuje u suvremenost i svoju vlastitu nedodirljivost potaknut modernim uplivima koji mu dodjeljuju uloge u kojima se i ne snalazi baš najbolje, ali valja plivati u skladu s novim trendovima. Ispravan pogled na vlastitu nutrinu pomoći će da se sjeti korijena i da se okrene osnovnom polazištu iz kojega je krenuo svojemu Stvoritelju. „…Mi smo stvoreni da se pokrećemo gorivom Božje ljubavi i Božjih zapovijedi i jednostavno nećemo ići ni na što drugo, nego ćemo zaostajati”, upozorava biskup Fulton J. Sheen u svojoj knjizi Stvoreni za sreću: ključ za svrhovit život. On ističe da bismo silno bili prevareni kad bismo vjerovali da je ovaj život sve. Istina je da se danas o smrti nerado govori iako smo okruženi ‘kulturom smrti’. TV sadržaji su puni filmova i serija u kojima se ubojstva stalno događaju, ali se ne postavlja ključno pitanje – je li lik spašen ili izgubljen? „Aktivno i pasivno konzumiranje fiktivnoga nasilja dovodi do mjerljivoga otupljivanja spram realnog nasilja. A to opet ima za posljedicu smanjenu spremnost u pružanju pomoći. Medijsko nasilje minira temelje našega društvenog zajedništva”, upozorava Manfred Spitzer u knjizi Digitalna demencija.

Prestanimo svoje vrline isticati u odnosu na pogreške drugih, uspoređujući se s drugima ili, još gore, natječući se s njima. Papa Benedikt XVI. upozoravao je da „zlo crpi svoju snagu iz neodlučnosti i brige oko onoga što će drugi ljudi o nama misliti”. Možda se time može pojasniti ovaj trend modeliranja pojedinaca po istom obrascu gubljenja vlastitosti da bismo bili prihvaćeni od drugih iako nam njihove ideje ne prijaju, zbunjuju nas i odvode na neke staze kojima nesigurno kročimo, ali važno je biti ‘in’. Pa i kad postignemo ono što smo po svaku cijenu htjeli učiniti i što smo si zacrtali kao jedan od životnih ciljeva, što se događa? Bivamo razočarani i nekako prazni. Vidimo da smo tek djelić nečega postigli i da to nipošto nije cjelina te da moramo dalje. Važno je posvijestiti sebi da je sadašnji trenutak taj koji trebamo živjeti. Valja se primiriti i osluškivati. Prošlost je iza nas, a ono što dolazi ispred povjeriti Božjoj providnosti. „Pazimo dobro da se ne oslanjamo ni na moć i naklonost svojih prijatelja, ni na svoja dobra, ni na svoju pamet, znanje, snagu, dobre želje i odluke, ni na svoju molitvu, čak ni na povjerenje koje imamo u Boga, ni na ljudska sredstva, ni na išta stvoreno, nego samo i isključivo na Božje milosrđe. To ne znači da se ne trebamo služiti gore navedenim stvarima, da ne trebamo sa svoje strane učiniti sve što možemo kako bismo pobijedili svoje mane, rasli u vrlinama, radili i obavljali sve što nam je Bog stavio u ruke i vršili sve dužnosti koje su povezane s našim životnim okolnostima, nego da se trebamo odreći svakog oslanjanja i pouzdanja koje polažemo u te stvari i osloniti se samo na dobrotu našega Gospodina”, poziva sveti Ivan Eudes. Koliko ovakav pristup danas može biti primijenjen u stvarnom životu, ostaje vidjeti.

Svake korizme pokušavamo promijeniti neke navike, pokazujemo spremnost ili barem planiramo odreći se pojedinih stvari za koje znamo da nam štete ili nas zaokupljaju oduzimajući i kradući korisno vrijeme. Možda je dobro poslušati Grüna koji prenosi crtice iz monaškoga života te primijeniti ovaj savjet u svom životu: „Ne gradi na svojoj vlastitoj pravednosti i nemoj žaliti za stvari koja je prošla te vježbaj suzdržljivost od jezika i trbuha.”

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Tko mnogo radi, mora i mnogo moliti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tko upravlja našim životima?

Kako preživjeli iz totalitarnih režima kazuju, putem televizije se mijenjalo ljude, utjecalo na njihova razmišljanja i obiteljske vrijednosti. Danas je ovaj trend opet prisutan, ali televizija više nije jedini ekran kojim se nadgleda i utječe i treba dobro propitivati informacije koje se nameću i iskaču iz svake pojedine naprave. Puno je propagande s različitom svrhom i mladi umovi to jednostavno ne znaju razlikovati. „Budite oprezni u duhovnome boju, jer zvijer može biti varljiva. Ona može izgledati poput savršenstva, čak i onda kad mu se zapravo izruguje”, upozorava Rene Girard, francuski antropolog. Vaclav Benda, koji je živio u Čehoslovačkoj u vrijeme SSSR-a i radio kao profesor, nije se htio predati i prepustiti da mediji, politika i drugi utjecaji države upravljaju njegovim životom. Stoga je osmislio paralelni polis u kojemu se odvijao društveni i intelektualni život izvan službeno odobrenoga. Bio je to pokušaj odupiranja totalitarizmu koji je po Bendi propisivao „odricanje od razuma i učenja (i) gubitak tradicija i sjećanja”. U njegovo vrijeme totalitarnost se prenosila na sve sfere ljudskoga življenja, utječući na osobnost ljudi, njihovo razmišljanje, potrebe, savjest, čak i vjeru. „Komunizam je pokušao razoriti obitelj, monopolom nad obrazovanjem i poučavanjem mladih da budu ovisni o državi. Mlade je također nastojao odvući od Crkve uvjeravajući ih u to da im država jamči seksualnu slobodu.” Takve tendencije se opet podmuklo podmeću, ali ovaj put dolaze sa Zapada u kojemu se vrijednosti mijenjaju i koji sve više tone u poganstvo. Ovo što liberalizam danas nudi preslika je onoga što se događalo u komunizmu. Rod Dreher u svojoj knjizi Oduprite se laži primjećuje „…kako se današnji liberali služe naoko neutralnim, pa čak i pozitivnim riječima poput dijaloga ili tolerancije da razoružaju i naposljetku poraze nesvjesne konzervativce, a da drugim riječima ili frazama – hijerarhiji, primjerice, ili tradicionalnoj obitelji – pripisuju negativne konotacije”.

Važnost obitelji i tradicije

Današnji mladi nisu naviknuti na ideološku zloupotrebu jezika, nemaju iskustvo prepoznati uljeza i djelovati suprotno. Ljudima koji znaju tko su, čija tradicija i kultura jesu prisutne u obiteljima, koji su upoznati s prošlošću koja je njihove roditelje tjerala u progonstvo ili im oduzimala zajamčena prava samo zato što su otvoreno kazivali što misle, znaju kako se oduprijeti navalama manipuliranja i razorne moći države koja nastoji uništiti sjećanja i usaditi neke nove trendove i utjecaje, koji se kose s moralnim, etičkim, estetskim i svim drugim vrednotama koje se prenose preko tradicije u obitelj. „Osobita ideološka vizija komunizma zahtijevala je uništenje tradicija, pa i tradicionalnog kršćanstva. Izvan komunističkog poretka nije smjelo biti ničega. Slično tomu, u današnjem kapitalizmu kulturno sjećanje podređeno je logici slobodnog tržišta, čiji se mehanizmi podudaraju s oslobođenjem individualne želje”, pojašnjava Dreher. Diktatura koja se nastavlja i koja ne skriva svoju mržnju i odbojnost prema svima koji ne slijede ideje koje se nastoje nametnuti ne libi se primijeniti različite mjere protiv takvih pojedinaca. Dreher navodi: „Diktatura misli i govora koju spremaju progresivci, režim je utemeljen na lažima i propagandi. Većina konzervativaca, kršćana i nekršćana, shvaća to do neke mjere, no rijetki među njima uviđaju dublje posljedice prihvaćanja tih laži. ‘Politička korektnost’ je gnjavaža; to su laži koje nagrizaju sposobnost jasnog promišljanja o stvarnosti…” Uskoro se ni master studij neće više tako zvati jer se jedno od značenja riječi master vezuje za robovlasništvo. Iako se glagol ‘to master’ koristio u engleskom jeziku u kontekstu stjecanja novih znanja i vještina, „osjetljivi mladi ljudi kojima riječi ranjavaju dušu iako ih slabo poznaju – a možda baš zato – tu riječ povezuju samo s robovlasništvom i kolonijalizmom i ne žele je čuti”, zaključuje novinarka Nada Mirković.

Neznanjem do totalitarizma

Svijet laži je zauzeo svoje pozicije. Na nama je da pristanemo slijediti ga ili mu se oduprijeti i spriječiti njegovo širenje. Ne smijemo popustiti dvomišljenju zbog straha od odbacivanja ili etiketiranja. „Trenutni proces duhovne demagogije i krajnjeg retoričkoga pretjerivanja preobrazio je zabrinutost za žrtve u totalitarnu zapovijed i neprestanu inkviziciju”, upozorava Rene Girard. Memorijalna zaklada za žrtve komunizma koju je osnovao američki Kongres svake godine provodi istraživanje kako bi utvrdila odnos američkih građana prema komunizmu, socijalizmu i marksizmu. Rezultati istraživanja iz 2019. godine pokazali su da ogroman broj Amerikanaca odraslih nakon hladnog rata gleda pozitivno na lijevi radikalizam, a tek 57 % milenijalaca, generacija odraslih s novim tehnologijama, vjeruje da je Deklaracija o nezavisnosti bolje jamstvo ‘slobode i jednakosti’ od Komunističkoga manifesta. Mladi tu ideologiju smatraju romantičnom jer im nitko nije kazivao drukčije ili im se nudila neka pročišćena verzija koja im je zvučala privlačno, a nije ih pozivala na dublje istraživanje. „Ne znati što se dogodilo prije tvog rođenja znači zauvijek ostati dijete”, upozorava Ciceron. Stoga Dreher zaključuje: „Kolektivni gubitak povijesnoga sjećanja na Zapadu – ne samo sjećanja na komunizam već i na zajedničku kulturnu prošlost – nesumnjivo će razorno djelovati na našu budućnost. I nije stvar u tome da se, zaboravljajući zla komunizma, izlažemo opasnosti obnove upravo toga oblika totalitarizma, već u tome da se i samim činom zaborava izlažemo opasnosti totalitarizma općenito. Drugim riječima, totalitarizam moramo pamtiti ne samo da bismo mu se mogli oduprijeti; moramo ga pamtiti da bismo znali pamtiti uopće.”

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Manipulacija novoga doba pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nadzor nad čovjekom

U današnjem individualističkom vremenu gubi se smisao razgovora, dijaloga, a postavlja se pojedinac kao mjerilo svega. Iako ljudi i dalje čeznu jedni za drugima, osjećaju potrebu za dijeljenjem i zajedništvom, ipak kao da ne znaju prepoznati što je to što im nedostaje, što ih osamljuje. Švedski kardinal Anders Arborrelius u predgovoru knjige Veliko otkriće podsjeća da je upravo „zajednička potraga za istinom u dijalogu s drugom osobom klasična pojava u kršćanskoj tradiciji”. Je li moguće da čovjek ne vidi koliko mu nedostaje drugo ljudsko biće? Prepustiti slijepo nekim automatima da određuju što je dobro za pojedinca i što mu treba, a što nikako ne smije uzimati, suludo je i zaglupljuje čovjeka stvorena na sliku Božju. „Distopijsko sjedinjenje trgovine i političkog autoritarizma u državi totalnog nadzora ne moramo zamišljati. Ono već postoji, u Narodnoj Republici Kini”, ističe Rod Dreher u svojoj knjizi Oduprite se laži: priručnik za kršćanske disidente. Kina postaje velesila, bogata i moćna, s totalitarnim režimom koji prikuplja podatke o svojim podanicima i njihovim navikama putem različitih tehnologija kako bi ih ometala u bilo kakvim razmišljanjima ili nakanama koje država proglasi štetnima ili nekorisnima. Novinar John Lanchester primjećuje: „Kina je na putu da postane nešto novo: tehnokratska država koju pokreće umjetna inteligencija. Cilj je toga projekta stvaranje ne samo novog tipa države već i nove vrste ljudskoga bića koje je do kraja internaliziralo zahtjeve države i sveobuhvatnost njezina nadzora i kontrole. Ta je internalizacija glavni cilj: državna tijela neće morati intervenirati u ponašanje građana jer će građani to unaprijed obaviti za njih.” Dakle, umjesto reperkusija, prijetnji i fizičkoga razračunavanja i trpanja u tamnice, sada se radi sofisticiranije. Ljudi sami pristaju da im njihovo lice bude ulaznica u svijet potrošnje i konzumiranja određenih usluga, opravdavajući to uštedom vremena i novca, ne uviđajući da su postali zamorčad. „Kineski sustav socijalnog kreditiranja automatski prati riječi i postupke svakog kineskog građanina, na internetu i izvan njega, te mu, prema kriteriju poslušnosti, dodjeljuje nagrade ili kazne.” Ukoliko učine nešto što ne odgovara postavljenim smjernicama države, odnosno ako se kreću u smjeru suprotnom od ostalih, sustav to bilježi i upozorava policiju. Ako se javno kazalo nešto nepodobno ili se npr. ušlo u crkvu, smanjuje se kreditni rejting pojedinaca. Uskraćuju im se povlastice, ne mogu putovati, ulaziti u određene restorane, djeci se zabranjuje studiranje, ostaju bez posla, odbačeni i izolirani od svih. Ako im netko pokuša pomoći, prolazi iste faze ucjene i gubljenja osnovnih prava na život. Država od svakoga može napraviti izopćenika jer su svi digitalno uvezani i ukoliko algoritamski sustav ukaže na prijestupe, biva odbačen od svih, nepoželjan čak i u obitelji. „Kineski dužnosnici na prikupljene podatke primjenjuju softver za predviđanje kako bi otkrili potencijalne buduće vođe i moguće neprijatelje države prije nego što ti pojedinci postanu svjesni vlastitog potencijala”, izvješćuje Dreher. Vratiti u sklad znači neutralizirati građanina koji predstavlja prijetnju društvu i državi. Sve je ovo donekle poznato nama koji smo odrastali u komunističkom režimu, čija indoktrinacija je trajala sve vrijeme i pokrivala sve sfere čovjekova života. Država je sve bila propisala i samo je postojala jedna istina, ona službena. Mislili smo da smo se riješili takvih viđenja stvarnosti a ovo što nam budućnost donosi, zapravo je strašnija slika istoga scenarija.

Zatočenici virtualnoga svijeta

Orwell se, toliko često spominjan u ovim vremenima, bojao da će doći vrijeme u kojemu će biti zabranjeno čitati knjige. Danas smo svjedoci da mladi sve manje čitaju i da zaziru od knjiga. Do svega dolaze nekim kraćim putem jer im čitanje predstavlja tlaku. S druge strane konzumerizam i društvene mreže ih toliko okupiraju da to već počinje prerastati u prijetnju. Svjedoci smo danas da se mladi na fakultetima nakon pandemije ne znaju nositi sa stvarnim zahtjevima studiranja, nesvjesni da je to proces nego sve žele postići isti tren. Nemaju razvijeno kritičko mišljenje i stvarnost ignoriraju fokusirajući se na tehnologiju i njezine zamamne ponude te su izgubljeni za stvarne potrebe i nesvjesni vlastitih mogućnosti. Zasjenjeni su nekim idolima i utjecajima koji nemaju doticaja s kulturom iz koje oni dolaze i zemljom u kojoj jesu, a možda upravo zato i teže nečemu što je izvan njih, što ih omamljuje poput sirenskoga zova. Kako objasniti ovu težnju djevojaka i mladića da izgledaju umjetno i poput lutaka? Kako objasniti da je originalnost nešto što pripada svakom pojedincu i da izgledati isto i ponašati se isto utječe na razmišljanje i poimanje svijeta?! Čak i pokreti postaju umjetni jer nije lako kandžama/noktima koji su dužinom sve izazovniji i šarolikiji tipkati ili raditi neki drugi posao. Valja ruku postaviti tako da jagodicama dodiruju površinu a da pri tom obave posao. Čovjek sam sebe osakaćuje i pri tome uživa ne postavljajući pitanja o svrhovitosti ali i praktičnosti svega. Tolika izloženost vlastite privatnosti javnosti nepoznata je njihovim roditeljima i oni se najčešće ne znaju nositi s ovim izazovima. Otkako postoje pametni telefoni, mladi oblikuju svoje živote u skladu s instagramskim pravilima a ne vlastitim potrebama. Nastoje se svidjeti svojim vršnjacima, vjerujući da oni žive aktivnijim životom, zanimljivijim, a zapravo su svi zatočenici društvenih mreža i onoga što one nameću. Kako drukčije razumjeti da mladi dijele osobne podatke, čak i najintimnije, nepromišljeno a sve da bi ostavili dojam koji će popraviti brojem lajkanja. Prate jedni druge i žele biti jedni s drugima, a unutar samih sebe osjećaju stalnu prazninu i nezadovoljstvo. Otuda i toliki postotak depresije i samoubojstava mladih ljudi odraslih uz pametne telefone. Psihologinja Jean Twenge za ove mlade ljude kaže da se nalaze „pred najgorom krizom mentalnog zdravlja posljednjih desetljeća” koja se može pripisati njihovoj ovisnosti o društvenim mrežama. Osjećaju se izoliranima iako imaju više prijatelja/pratitelja nego u stvarnom životu. Njihova ranjivost čini ih lakom metom oglašivača i tako ih uvodi u moderno ropstvo. Kako Kundera veli: „U trenutku kad netko počne pratiti ono što radimo, počinjemo se, htjeli ili ne htjeli, prilagođavati očima koje nas gledaju i ništa od onog što radimo nije više istinsko. Imati publiku, znači živjeti u laži.”

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Znakovi vremena pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ne biti rob okolnosti

U ovom virtualnom svijetu koji otuđuje, prepoznavanje potreba drugoga i poniznost postaju nešto o čemu se ne govori ili se na njih gleda s čuđenjem pa čak i ismijavanjem. „Poniznost nam pomaže da se oslobodimo potrebe da budemo izvrsni”, ističe Jennie Allen – autorica knjige Izbaci to iz glave. Nažalost, mediji nas zasipaju poluvijestima i bombastičnim naslovima šireći paniku i priklanjajući se jednoumlju ne propitujući doista koliko su informacije koje prenose kvalitetne i koliko štete nanose onima koje navodno zastupaju i štite. Stoga se moramo jačati i odbijati postati robovima okolnostima. Loši postupci drugih, neodgovorni i huškački nastrojeni često pojedinca zbune, oslabe i tjeraju na uzmak. Ljudi postaju pesimistični, nevoljki i nesretni. Postaju robovi svojih strahova i vjerovanja da su bespomoćni i prepušteni sami sebi. Možda se zato i događaju ovolike ovisnosti i nepoželjna ponašanja jer se zaboravlja otkuda smo došli i kamo idemo. Kako teolog D. A. Carson primjećuje: „Ljude ne nosi struja prema svetosti. Izuzevši napore koji su rezultat milosti, ljudi ne gravitiraju prema božanskosti, molitvi, vjernosti Pismu, vjeri i uživanju u Gospodinu. Struja nas nosi prema kompromisu, a mi ga nazivamo tolerancijom, nosi nas prema neposluhu, a mi ga nazivamo slobodom, nosi nas praznovjerju, a mi ga nazivamo vjerom. Cijenimo nedisciplinu izgubljene samokontrole i nazivamo je opuštanjem; udaljavamo se od molitve i zavaravamo se time da smo izbjegli legalizam; klizimo prema bezboštvu i uvjeravamo se kako smo slobodni.” Olako prihvaćamo nametnute trendove bez propitivanja i ikakvoga kritičkog osvrta. Pristajemo na neke samozvane stručnjake i njihova učenja, a udaljavamo se od Onoga koji je za nas život dao. „Mit o napretku poučava kako će znanost i tehnologija osnažiti pojedince da, neopterećeni ograničenjima koja im postavljaju vjera i običaji, ostvare svoje želje”, upozorava Rod Dreher u svojoj knjizi Oduprite se laži. Otpadništvo od vjere sve je prisutnije pa čak i među onima koji sebe nazivaju vjernicima. Cijela njihova pojava oslikava čemu se odaju i u što vjeruju, ovozemnom od kojega se uzalud nadamo sreći i zadovoljstvu. Za onim gore težite, ne za zemaljskim! (Kol 3,2)

Zamke modernoga života

Današnji čovjek je nezadovoljan ako ne dobije sve odmah i sad. Ako svoj uspjeh ne može ostvariti u kratkom roku i ne podnosi poraz ni slabost. Često u tim svojim nastojanjima za vlastitim probitkom povrjeđuje druge a da to i ne opazi. Zapitajmo se očekuje li suvremeni čovjek vječni život ili o tome nema vremena razmišljati. Tek kad ga snađu nevolje, stane propitivati mogućnosti i traži izlaz iz nevolje. Ponekad upravo te nepovoljne okolnosti učine da promijeni svoja gledišta. C. S. Lewis otvoreno priznaje u svojoj knjizi Kršćanstvo nije iluzija: „Moj dokaz protiv Boga svodio se na to da je svijet okrutan i nepravedan. Međutim, kako sam uopće došao do zamisli o pravdi i nepravdi? Čovjek nikada neće crtu nazvati svinutom ukoliko nema predodžbu o tome kako izgleda ravna crta. S čime sam uspoređivao svijet kada sam ga nazvao nepravednim?” Čovjek vjernik zbunjuje vrijeme u kojemu živi. Raduje se, moli, sretan je sa svojim bližnjima i sjeća se svojih predaka s ponosom i zahvalno zbog odgoja koji ih je zadojio vjerom i učvrstio da nastave slijediti taj put. „Možemo priznati svoju bol a da se ne odreknemo radosti. Možemo se boriti za pravdu, ali iz pozicije mira. Jer mi se ne poistovjećujemo sa svojom borbom, sigurni smo u to tko smo u Isusu”, ističe Jennie Allen.

Prestati biti žrtva i hrabro podnositi kušnje i nevolje, zahvaljivati Bogu na ljubavi, jer sve što nam se događa ima svoju svrhu, važno je i vrijedi. Samo kroz oganj postajemo jači i svjesniji sebe i drugih. Sv. Pavao je rekao: „Hoću da znate, braćo: ovaj se moj udes pače okrenuo u napredovanje evanđelja tako da se moji okovi u Kristu razglasiše u svem pretoriju i među svima drugima, a većina braće u Gospodinu, ohrabrena mojim okovima, još se više usuđuje neustrašivo zboriti Riječ…” (Fil 1,12-14). Upravo je ovo Pavlovo svjedočenje uputa koja razotkriva zamke našega vremena koje obiluje usamljenošću i izolacijom a sve pod krinkom zajedništva u virtualnom svijetu. Isto je i s ponudama koje nam se nude kao nove a zapravo je sve davno otkriveno i kazano. Moderni čovjek je tjeskoban, ranjiv, udaljen od drugih. Ne razumije zbivanja oko sebe i osjeća da gubi kontrolu i tlo pod nogama. „Oslobođen” spona religije ne osjeća se ništa sretniji. Dapače, izgubio je svrhu i smisao te osjećaj zajedništva što ga je dijelio s drugima, ističe sociolog Emile Durkheim. Kako primjećuje fra Ante Vučković: „Mi sve teže razlikujemo što spada na nas, a što ne. Sve manje ostavljamo stvoritelju, sve više pripisujemo sebi. Tako naše brige rastu. A s njima i tereti.”

Opiranje nametnutim trendovima

Stalno smo izloženi nekim neprirodnim zahtjevima i nametanjima uvrnutih ideja postavljenima od nekih „woke” pojedinaca koji sve „nemislećeisto” kao oni trpaju u koš neprijateljstva, zaostalosti, ogorčenih i nepotrebnih. Međutim, postoje i anti-woke pojedinci, ali njih se ne spominje jer kazuju jasno, realno i ne buncaju o odlasku u budućnost kad je stvarnost daleko zanimljivija i korisnija od pustih tlapnji. Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! (1 Sol 5,16-18). Postoje ljudi koji se bore, koji svojim životima svjedoče pozitivnost i vrijednost življenja na pošten i iskren način. A postoje i oni koji sve rješavaju na način koji druge obvezuje i koji su često na granici dopuštenoga, u novim pravovjernostima i nametanju bezvrijednih i ispraznih postavki, iz kojih, kad se samo zagrebe po površini, iskoči tama i prezir prema dostojanstvu i podrijetlu čovjeka. Ako nismo u stanju oduprijeti se nametnutim trendovima, sigurni smo gubitnici koji se nemaju čemu nadati. Naravno da ne možemo sami protiv zla i podvala ovosvjetskih, „no trajna radost nastupa tek kada je Bog u središtu; ne kada sam ja osnažen, već kada se oslanjam na njegovu snagu”, zaključuje Jennie Allen. George Orwell, kojega mnogi danas spominju zbog njegovih romana u kojima prepoznajemo današnja događanja, podsjeća: „Ako sloboda uopće nešto znači, ona je pravo da ljudima kažeš jasno ono što ne žele čuti.” On je vlastitim primjerom svjedočio život prezrenoga čovjeka, odbacivši dobro plaćen posao i živeći sa siromašnima i obespravljenima u Burmi, o čemu je kasnije pisao u svojim romanima. Kako dalje pita se običan čovjek? Anselm Grün u svojoj knjizi Knjiga o umijeću življenja nudi rješenje: „Spoznaja samoga sebe oslobađa nas od vlastitih iluzija i time nam omogućava jasan i nepristran pogled u sasvim drukčiju stvarnost. Bog tada više ne ostaje slika duše, nego se pojavljuje kao onaj pravi koji nam stoji nasuprot.”

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Vječnost suvremenoga doba pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prihvaćanje ispraznih trendova

Opet ću, po ne znam koji put, spomenuti ove nametnute trendove proslava raznih događanja u ljudskim životima. Ranije je to bilo u užem krugu obitelji, danas je to u širem krugu, ali ne zbog ljubavi i narasla prijateljstva, nego da svi vide i da se dive novim „izumima”. Protokol npr. za vjenčanja, postao je važniji od same prigode. Toliko se truda i napora ulaže da bi sve proteklo po nekom propisanom planu i proceduri, autora kojih ne poznajemo. Usmena predaja, moglo bi se reći, epskih razmjera. Sve se to prenijelo i na mlade mise, pričesti, krizme, krštenja, rođendane. Sve je po istom šablonu s malim izmjenama, ovisno o prigodi. Otkuda to, pita se obični, mali čovjek koji se slučajno tu zatekao i koji je pozvan na takvo događanje. Da bi se prepoznalo na kojem ste događanju, morate pitati okupljene jer se dekor, muzika (namjerno koristim ovaj termin), toalete i eksplozije dojmova ne razlikuju osobito. Ovisnost koja se javlja kod pojedinih ljudi i njihova zanesenost ulogom organizatora i sudionika graniči s ovisnošću o različitim opijatima. Stvaraju se stalno nove nadogradnje već postojećih i stalno se nešto usavršava na vanjštini, a duša, uglavnom, tone, prazna i zaboravljena. Unutarnji dojmovi i doživljaj svih ovih susreta samo otkrivaju čovjekovu podložnost utjecajima i nespremnost suočavanja s istinom ili suprotstavljanja postojećim nakaradnostima jer to doista i jesu. Ispraznost nad ispraznostima, sve je ispraznost, kazuje Propovjednik. „…Ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti njihove: zamračena uma, udaljeni od života Božjega, sve zbog neznanja koje je u njima, zbog okorjelosti srca njihova. Sami su sebe otupili i podali se razvratnosti da bi u pohlepi počinjali svaku nečistoću” (Ef 4,17-19).

I većina nas prihvaća nametnuto zbog rodbinskih i prijateljskih veza, ne želeći iskvariti taj „prevažni dan” (za koji se na kraju ispostavi da bi ga glavni protagonisti najradije zaboravili) sudjeluje poput lutke na koncu bez ijednoga pitanja, primjedbe – mora li baš tako, je li doista potrebno toliko sljedova hrane (što biva s tolikom hranom koja ostaje…)? Zašto je muzika preglasna i kakve su to pjesme? Tko ih plasira, s kojom svrhom takve tekstove slušamo u prigodama u kojima nisu uopće poželjne, a kamoli smislene? Je li to zaglupljivanje masa, otupljivanje čula i prepuštanje drugima da nas vode jer se nama ne da razmišljati. C. S. Lewis primjećuje u svom djelu Ukinuće čovjeka: „Ono što je sada svim ljudima zajedničko jest puka univerzalnost, najviši zajednički nazivnik, a čovjekovo osvajanje sama sebe znači jednostavno vladavinu Manipulatora nad izmanipuliranim ljudskim materijalom, svijet postčovječnosti koji se gotovo kod svih ljudi svih naroda svijeta, neki svjesno, neki nesvjesno, trenutno trude proizvesti.”

I kad sva ta događanja prođu, ožive Twitter, Instagram, Facebook i ostale novotarije jer se sad cijeli svijet treba upoznati s „glamurom” doživljenoga i organizacijom viđenoga. O materijalnom, smislenom ili eko prospektu slabo tko misli, nema se vremena, a ni želje. Uskoro slijede nove slične aktivnosti i potrebno je razraditi taktiku. Podsjeća ovo na onu – hljeba i igara, dok sve propada i nestaje u besmislu. „Razmotrite dakle pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri! Iskupljujte vrijeme jer dani su zli! Ne budite nerazumni, nego shvatite što je volja Gospodnja” (Ef 5,15).

Gubitak slobodne volje

Je li na djelu nestanak čovjeka jer se čini sve da nestane istinski ljudski identitet i njegove moralne i etičke postavke? Moralni relativizam osvaja, a mi niti da se osvrnemo. „Jedna od slabosti modernog Zapada jest želja da sve nadziremo, planiramo, odabiremo, da stvarnost posve podčinimo ljudskoj volji. Bez obzira na tehnološki napredak, to je, naravno, nemoguće”, upozorava Jacques Philippe u svojoj knjizi Sreća gdje ju ne očekuješ. Dolazi do ukinuća čovjeka urušavanjem temelja moralnosti i ljudskoga dostojanstva. Spomenuti C. S. Lewis upravo upozorava na ovu pošast i daje smjernice za ljudski razvoj i društvo, utemeljene na objektivnim općeljudskim vrijednostima. Papa Benedikt XVI. je istaknuo: „Puno prije izbijanja terorizma i pošasti droge, engleski autor i filozof C. S. Lewis skrenuo je pozornost na tešku opasnost od ukinuća čovjeka koja leži u urušavanju temelja moralnosti.” I što je još tragičnije, čovjek nesvjesno sam trči u vlastitu propast i sam se strovaljuje u ponor ne razmišljajući kako se iščupati i treba li mu sva ta gungula pokazivanja kičeraja. Kao da opustošenoga uma prati klatno koje ga omamljuje i zaboravlja da mu je darovan mozak i slobodna volja! Pater Tomislav Kolaković upozoravao je slovačke vjernike u vrijeme komunizma da je sloboda odgovornost, da je ona sredstvo života u istini, da vjernik treba pozorno pratiti zbivanja oko sebe, razabirati značenje tih zbivanja u svjetlu onoga što je istinito, osobito kršćanskoga nauka, te djelovati protiv zla. „Primi sve što te stigne i budi strpljiv u nestalnosti svoje bijede” (Sir 2,4).

C. S. Lewis također upozorava na pojave s kojima se čovjek nelagodno nosi i ne zna što bi s njima, udaran novotarijama i izložen društvu koje potiče konzumerizam. Čak se i jezik prilagođava ovim pojavama i stvaraju se neke nove inačice, a sve u svrhu nespominjanja čovjeka. Tako imamo ljudske resurse, kadrovski materijal i dr. „Tradicionalne vrijednosti treba ‘raskrinkati’, a čovječanstvo skrojiti u neki svjež oblik po volji (koja po samoj pretpostavci mora biti proizvoljna) nekolicine sretnika jedne sretne generacije koja je naučila kako se to radi. Vjerovanje da možemo izmišljati ‘ideologije’ kako nam se svidi, s posljedičnim tretiranjem čovječanstva kao obične tvari, uzoraka, preparata, počinje utjecati na sam naš jezik. Nekoć smo ubijali loše ljude, sad likvidiramo nedruštvene elemente. Vrlina je postala integracija a marljivost dinamičnost, dok su momci pogodni za časničku službu sada ‘potencijalni materijal za časnika’. Što je najdivnije od svega, vrline štedljivosti i umjerenosti, pa čak i obične inteligencije, sada su prepreke prodaji.”

Današnji čovjek slijepo se drži logike bogatstva, mjerljive učinkovitosti i principa koristi i interesa. Izgubilo se milosrđe, ljubav, čistoća srca, mir, poniznost. Sve je to zamijenjeno nečim što čovjek nije i što ga ne čini nimalo sretnim i ispunjenim. „Nije priroda jedina koju moramo spašavati. Najugroženija vrsta danas nisu sjeverni medvjedi, nego ljudi. Treba spasiti sjeverne medvjede… ali prije svega treba spasiti čovjeka, a čovjek će se spasiti po molitvi”, ističe Jacques Philippe u svojoj knjizi Mali put pouzdanja i ljubavi.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Vrijeme naše?! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prvenstvo čovjeka

Danas svjedočimo obrnutosti postavki ljudskih normi i ponašanja, izgubljenosti i lutanja čovjeka. Iznad njega se sada kao važniji postavljaju oni elementi koji su u prapočecima stvoreni za njegovu dobrobit, o kojima je on trebao skrbiti. Krajnostima u kojima se briga za životinje i okoliš predstavlja važnijom od boljitka samoga čovjeka svjedočimo svakodnevno. „Čovjek ni životinje ni prirodu ne može svesti samo na objekte svoga vladanja ili iskorištavanja niti ih znanošću i tehnikom pretvoriti samo u okruženje za svoj život. Oni su u određenom smislu čovjekovi sugovornici s kojima ostvaruje sveopće zajedništvo stvorenja. Ipak, u takvom odnosu potrebno je trajno zadržati u svijesti ontološku razliku između čovjeka, životinja i prirode te čovjekovo prvenstvo među njima. Jedino je čovjek stvoren na sliku Božju i jedino je njemu povjerena briga nad životinjama i prirodom, a ne obrnuto”, ističe se u dokumentu Čovjek stvoren „na sliku Božju” – njegova veličina i poziv Vijeća za nauk vjere Hrvatske biskupske konferencije. Također, i tehnologija koja je preuzela vodeće mjesto u današnjem svijetu, umjesto da služi za dobrobit i razvoj čovjeka, često postaje prijetnja čovjeku i dovodi ga u podanički položaj. „Grozote ne moraju biti naša sudbina. Ipak, uvjeti života se mijenjaju iz naraštaja u naraštaj. Takva je naša bezgranična sposobnost samoobmanjivanja”, upozorava Michael O’Brien u svojoj knjizi Putovanje na Alphu Centauri. Čovjek bombardiran raznim informacijama i mogućnostima zaboravlja svoje vlastito poslanje na ovome svijetu, povjerenu mu ulogu da izgrađuje svijet na dobrobit svih. Misleći da je slobodan činiti što ga volja, uljuljkan u sve veći materijalizam i mogućnosti novoga doba, osjeća se moćnim i sposobnim jer jednim klikom može ostvariti neke usluge ili radnje, a zapravo ne uviđa opasnost toga istog klika za svoj razvoj i opstanak. Zaslijepljen, prati, iščitava, googla, informira se, putuje, trguje, druguje s mnoštvom prijatelja. Uvjeren je da „upravljati zaslonom računala ili pametnoga telefona znači ući u svijet u kojemu se ne morate baviti ničim što niste odabrali”, upozorava Rod Dreher u svojoj knjizi Benediktova opcija.

Tom se novom čovjeku, zavedenom i upletenom u mrežu ideja o vlastitoj (sve)moći i dostatnosti, čini da može učiniti sve što poželi odbacujući stoljećima izgrađivane i promicane etičke postavke i moralne odgovornosti. „Danas, kada je ljudski život sveden na ovozemaljske vremenske okvire te kada znanstveni napredak i moderna tehnologija otvaraju gotovo bezgranične mogućnosti, ljudi se sve više nalaze pod pritiskom da usavršuju sami sebe, svoje sposobnosti i kvalitetu svoga života”, ističe se u dokumentu Vijeća za nauk vjere Hrvatske biskupske konferencije.

Čovjek si umišlja da je sam svoj tvorac i da mu Bog više nije potreban. Sve više okreće lice od vrijednosti i čudesnosti svoga nastanka i stvara neki novi identitet koji umanjuje njegovu slobodu Božjega djeteta, a uvećava novonastalo otpadništvo od svega što ga čovjekom čini. „Izobilje spoznaja o sebi, koje nije moguće povezati u cjelovitu, mjerodavnu sliku, nosi opasnost da čovjek postane nesiguran u svoj identitet, da izgubi orijentir glede svoga mjesta unutar svijeta, smisla i cilja svoga života”, navodi se u spomenutom dokumentu Biskupske konferencije Hrvatske. U stvarnom svijetu sve su češći vapaji običnih ljudi kad trebaju obaviti ili učiniti bilo što. Za nešto završiti je potrebno nekoga poznavati i tražiti usluge. Očito se smatra da plaća za koju pojedinci rade nije dovoljna za njihove visoke prohtjeve te je potrebno oguliti maloga čovjeka i ponižavati ga. Profesionalizam se izgubio iz većine poziva koje je čovjek sam odabrao za svoj životni put. I umjesto da ga obavlja najbolje što zna, u služenju drugima, vlastita profesija postaje mogućnost lake zarade, stjecanja lažnoga ugleda besramno građenoga na potrebama i mukama drugih. Grubost i neprofesionalnost na svakom koraku, što je posebno bilo vidljivo u vrijeme pandemije i izazova koje je ona donijela, nisu one koji donose odluke i propise učinili samilosnijim „…nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. Gradeći se mudrima, poludješe…” (Rim 1,21-22).

Vjera u Dobro

Uzdižu li se danas egoizmi pojedinaca poput egipatskih piramida iznad običnih smrtnika, nadvijajući se nad njih prijeteći, kao da ih jalovo žele podsjetiti da ni u smrti nisu jednaki? U stvarnom životu gube se ljudske vrline, osjećaj za drugoga, važnost i korisnost vlastitoga poziva, etički pristup, moralne vrednote. O’Brien se pita: „Kako se to moglo dogoditi? Kako to da je čovjek prestao poznavati samog sebe?” Jačaju li spomenuti egoizmi dodatno pod navalom korektnih pristupa koji površno promatraju svijet i koji svaki valjani razlog trpaju u koš nazadnosti i nekih teorija zavjere kao da njihov pristup nije zavjera iza koje stoji teorija uništenja slobodnoga čovjeka. „Pazite da vas tko ne odvuče mudrovanjem i ispraznim zavaravanjem što se oslanja na predaju ljudsku, na ‘počela svijeta’”… (Kol 2,8)

Ako se ovakav trend nastavi, običan čovjek će ostati stajati nezaštićen na vjetrometini različitih utjecaja kojima cilj prijeteći lebdi u zraku. Dreher upozorava: „Država se u budućnosti neće moći brinuti za sve ljudske potrebe, osobito ako se sadašnja predviđanja o rastućim ekonomskim nejednakostima pokažu točnima.” On upozorava da se čovjek treba okrenuti iskonskim vrijednostima, radeći na ljudskom dostojanstvu i podizanju humanosti i kršćanske samilosti. Povratak u prirodno zadane norme i pravila ljudskoga ponašanja u skladu s vjerovanjima u Dobro mogu spasiti ovaj svijet koji sve više tone u mrak. „Život prihvaćamo previše mehanički, najčešće bez zahvalnosti. Možda je to ujedno i jedan od razloga što se život danas toliko obezvređuje”, zaključuje O’Brien.

Tko nam krade ljudskost?

„Um tehnološkoga čovjeka ne može odoljeti njegovim željama jer ga je njegova kultura naučila da ih ne propituje. Tehnološki čovjek počinje vjerovati da granice onoga što on smije učiniti prirodi primarno određuje njegova sposobnost da je podvrgne svojoj volji”, upozorava Dreher kojemu je ovih dana objavljena i knjiga pod nazivom Oduprite se laži. U ovoj knjizi on poziva na uzbunu pokazujući kako prepoznati izazove vremena u kojemu živimo, kako zaštititi sebe, svoje najbliže i sve ono što nas čini ljudima te kako se oduprijeti totalitarizmu našega doba koji pod krinkom jednakosti i sigurnosti zatire građanske slobode, totalitarizmu koji nameću oni koju su „…puni svake nepravde, pakosti, lakomosti, zloće; puni zavisti, ubojstva, svađe, prijevare, zlonamjernosti; došaptavači, klevetnici, mrzitelji Boga, drznici, oholice, preuzetnici, izmišljači zala, roditeljima neposlušni, nerazumni, nevjerni, bešćutni, nemilosrdni” (Rim 1,29-31).

Objava Čovjek i njegovo dostojanstvo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Putnici prema vječnosti

Cijeli naš život ovdje na zemlji mi hodom častimo, barem bismo trebali. Od rođenja, krštenjem smo predani Bogu, pratimo Isusa na njegovu putu i uprizorujemo svake godine iznova svete mudrace koji hodočaste malom djetetu da bi se poklonili i prinijeli darove. I mi skupa s njima prikazujemo plodove svoga truda i rada, hodočasteći u njegov Dom gdje nas čeka ruku raširenih i srca puna milosti. Isus je naše hodočašće k Ocu i on nam se spremno nudi kao pratnja, kao svjetlo da ne zalutamo i ne zabludimo. Njegovo milosrđe nas potiče da postanemo bolji i ulijeva u naša srca nadu. „Ne zaboravite da ste putnici na putu prema vječnosti”, podsjeća Gospa u svojoj poruci od 25. studenoga 2006. godine.

Sveti Augustin oslikava vjernike kao „hodočasnike u ovoj smrtnosti”, one koji hodočaste u ovom životu, kako bi, pročišćeni, pristigli na krajnje odredište, u krilo očevo. Ljudi hrle na mjesta svojih susreta s Marijom kako bi izmolili njezin zagovor za oprost grijeha i spas za svoje duše. „Ono što su kritički um i filozofija razorili, katolička teologija u mnogome propustila, ono na što se pastiri u Crkvi ne usuđuju, pokušava učiniti Duh Sveti preko Marijina ukazanja i njezinih poruka svijetu. Obraćenja i oživljavanje organizma i njezinih poruka svijetu. Oživljavanje i obraćenje organizma Crkve koja je u mnogima zamrla. Maleni svijet razumije Gospin govor i prihvaća ga. Oživljuje nadu u beznađu. Bog je uz svoj narod. Biblijska vjera i biblijska iskustva ponovno postaju nazočna i živa…”, ističe fra Tomislav Pervan.

Potraga za spokojem

Putem hodočašća, osoba nastoji napuniti svoju dušu svetim i blagorodnim, mirom i ljubavlju u vremenima koja sve čine da čovjeka ispune prazninom i brigama, sumnjama i užicima koji traže svoj danak u neprospavanim noćima i stalnim traganjem za puninom života i smisla koju ne nalaze jer tragaju na pogrešnim mjestima. Otuda i ova pošast nesretnih i neispunjenih mladih bića koja se olako predaju jeftinim izazovima influencera koji i sami strepe nad svojim bezdanom nastojeći ga ispuniti materijalnim vidovima koji ih opet ostavljaju nijeme i nezadovoljne. „Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide” (Mt 23,5). Ekrani kojima hodočaste mladi ljudi puni su ispraznosti koju oni dalje prenose u sve svoje aktivnosti slijedeći gore navedene gurue. Hodočašća pred svjetlima ekrana koja oduzimaju vrijeme za korisne aktivnosti i susrete s drugima postaju mjesta tame i nemira. Koliko god se trudili učiniti svoj život smislenim, nešto ih priječi i tjera u nove potrage koje ih ne uspokojuju, naprotiv. Otuda različite pojavnosti i neobičnosti u ponašanju i izgledu mladih ljudi. Odrasli ih zbunjeno gledaju, a oni se buntovno okreću i izazivaju kako bi i na njih prenijeli nešto od svoga nemira koji ih goni biti drukčijima i neposlušnima. Koliko god mladi bili nespokojni toliko i odrasli pridonose tomu, upravo zbog svih izazova današnjice koji gutaju zajedništvo, tjeraju ljude na gubljenje vremena koje bi trebali provesti jedni s drugima. „Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati a bajkama se priklanjati” (2 Tim 4,3). Zlo današnjega doba jest nesvjesnost i potpadanje pod različite utjecaje bez mnogo razmišljanja i propitivanja te predavanja samih sebe nekim trendovima koji su kratkotrajni i nepotrebni. Tek što završi jedna buntovna faza slijedi druga, potaknuta nekom emisijom, serijom, pjesmom, slikom ili porukom koju njihovi idoli postavljaju i traže od svojih podanika da ih slijede. „U ovo vrijeme želim posebno da se odričete stvari na koje ste se navezali, a štete vašem duhovnom životu”, poziva Gospa svoju djecu u poruci od 25. veljače 1990. godine.

Moderni „beskućnici”

Peregrinari u latinskom jeziku znači otići daleko od svoga zavičaja, pa je tako peregrinus stranac koji je otišao daleko od svoje kuće, beskućnik, onaj koji hoda uokolo, izvan grada, prolazi poljima, prelazi različite granice te mora istraživati i propitivati put na kojem se našao jer ne poznaje kraj u kojem se zatekao. Upravo su ovo pojavnosti lutanja koja iscrpljuju i uzimaju svoj danak svakodnevno. Poganstvo novoga doba traži svoje sljedbenike i nalazi ih u slabima, neiskušanima, tek stasajućima kojima se misao još nije izgradila i koju je lako ukrasti. Potpadajući pod različite utjecaje, ovi mladi ali i stariji, zaboravljaju svoju vjeru, svoje korijene i kaleme se na neke umjetno stvorene izdanke koji ih osvajaju novinom i bljeskom dosad neiskušanoga. „… Ne smijemo živjeti samo od svojih dojmova, osjećaja, mašte, razmišljanja. Sve je to pozitivno, ali nije dostatno i može nas zavarati. Treba nam jasnoća i snaga Božje riječi, inače ćemo se izgubiti u svijetu”, upozorava Jacques Philippe. Ovi beskućnici tako lutaju zaboravljajući na svoj dom i one koje su ostavili. Predaju svoj duh nečemu što ne poznaju tražeći smisao tamo gdje ga ne mogu naći. Usahla je to ideja, ideja kratkoga trajanja a bolnih posljedica koje se često provlače dugo, dugo kroz život. Moderni peregrinus bez cilja i pravoga puta iskušava nove izazove i slijedi nove putove bez prave svrhe, ne znajući čemu stremi i što želi. Sve čega se dotakne je varka, sve što ga privlači je obmana. Hvata rukama zrak nesvjestan svoje propasti. Oni koji bi ga trebali usmjeravati daleko su od te misije. Ne žele ometati njegovu slobodu ili ugroziti njegova prava. Tako da lutalac istražuje kraj u kojem se obreo bez duhovne potpore, sam u svjetlu ekrana, vođen nekim nagonima kojima se predaje bez puno razmišljanja. Sastaje se sa sebi sličnima i udara o prozirac mutnih kontura bez izgleda da nešto ugleda ili da mu se snovi ostvare. Kroz prizmu raspuknute stvarnosti nazire prizore kojih se cjelina stalno dijeli i nikako uhvatiti lik, obzor, sliku, sve je u nekim djelićima bljeska kojima nema kraja. I tako duša luta, traži, diše, bježi. „Kada su ljudi samo uronjeni u masu bezličnih ljudskih bića, guranih uokolo nesvjesnim silama, gube svoju istinsku ljudskost i integritet, sposobnost da ljube i sposobnost samoopredjeljenja”, podsjeća Thomas Merton. Tako ovaj peregrinus nikad ne stigne na svoj cilj jer nema zvijezdu vodilju, istinsku i pravu smjernicu koja ga zasigurno ne bi ostavila na cjedilu. „Duha ne trnite, proroštava ne prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!” (1 Sol 5,19-22) U poruci od 25. siječnja 1997. godine Gospa je, između ostaloga, kazala: „Draga djeco! Pozivam vas da razmišljate o svojoj budućnosti. Vi stvarate novi svijet bez Boga samo svojim snagama i zato ste nezadovoljni i bez radosti u srcu.” „I zato vas pozivam: vi budite ljubav i svjetlo gdje je tama i grijeh.” (poruka od 25. listopada 2007. godine). „… jer – prolazi obličje ovoga svijeta” (1 Kor 7,31).

Objava Hod prema slobodi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.