Koliko god neki okretali glavu i ne htjeli prepoznati znakove vremena, oni su tu. Svaki korak koji napravimo ili djelo učinimo negdje je zabilježen. Klikom miševa rješavaju se ljudske sudbine, a odjeci takvih postupaka prikazuju se u različitom, pozitivnom ili negativnom svjetlu, ovisno tko govori i što želi istaknuti. Čovjek se nalazi na rascjepu i ne zna kamo krenuti. Ako ne želi nasjedati reklamnoj industriji i medijskim utjecajima koji jednoobrazno prikazuju ili iskrivljuju zbivanja na svjetskoj sceni, postaje žrtva, biva ismijavan pa i javno obeščašćen. Preživjeli komunističkoga režima žalosno i sa strahom primjećuju znakove toga doba i njegove opasne utjecaje na današnje generacije koje, zaslijepljene ekranima, ne ulaze dublje u razloge takve svoje okupiranosti. Javlja se nova vrsta totalitarizma odjevenoga u baršunasto ruho koja pojedinca tjera da se odriče vlastitih sloboda zarad stalne prisutnosti na mrežama i dijeljenja svega što ne treba s drugima. Uvjeren je da donosi vlastite odluke i da je zaštićen u svojoj (ne)sigurnosti, a zapravo je ranjiv i lako osvojiv. Hana Arendt ističe: „Totalitarizam na vlasti uvijek zamjenjuje sve prvorazredne talente, neovisno o njihovim simpatijama, onim čudacima i budalama čiji je manjak inteligencije i kreativnosti još uvijek najbolje jamstvo njihove lojalnosti.”
Nadzor nad čovjekom
U današnjem individualističkom vremenu gubi se smisao razgovora, dijaloga, a postavlja se pojedinac kao mjerilo svega. Iako ljudi i dalje čeznu jedni za drugima, osjećaju potrebu za dijeljenjem i zajedništvom, ipak kao da ne znaju prepoznati što je to što im nedostaje, što ih osamljuje. Švedski kardinal Anders Arborrelius u predgovoru knjige Veliko otkriće podsjeća da je upravo „zajednička potraga za istinom u dijalogu s drugom osobom klasična pojava u kršćanskoj tradiciji”. Je li moguće da čovjek ne vidi koliko mu nedostaje drugo ljudsko biće? Prepustiti slijepo nekim automatima da određuju što je dobro za pojedinca i što mu treba, a što nikako ne smije uzimati, suludo je i zaglupljuje čovjeka stvorena na sliku Božju. „Distopijsko sjedinjenje trgovine i političkog autoritarizma u državi totalnog nadzora ne moramo zamišljati. Ono već postoji, u Narodnoj Republici Kini”, ističe Rod Dreher u svojoj knjizi Oduprite se laži: priručnik za kršćanske disidente. Kina postaje velesila, bogata i moćna, s totalitarnim režimom koji prikuplja podatke o svojim podanicima i njihovim navikama putem različitih tehnologija kako bi ih ometala u bilo kakvim razmišljanjima ili nakanama koje država proglasi štetnima ili nekorisnima. Novinar John Lanchester primjećuje: „Kina je na putu da postane nešto novo: tehnokratska država koju pokreće umjetna inteligencija. Cilj je toga projekta stvaranje ne samo novog tipa države već i nove vrste ljudskoga bića koje je do kraja internaliziralo zahtjeve države i sveobuhvatnost njezina nadzora i kontrole. Ta je internalizacija glavni cilj: državna tijela neće morati intervenirati u ponašanje građana jer će građani to unaprijed obaviti za njih.” Dakle, umjesto reperkusija, prijetnji i fizičkoga razračunavanja i trpanja u tamnice, sada se radi sofisticiranije. Ljudi sami pristaju da im njihovo lice bude ulaznica u svijet potrošnje i konzumiranja određenih usluga, opravdavajući to uštedom vremena i novca, ne uviđajući da su postali zamorčad. „Kineski sustav socijalnog kreditiranja automatski prati riječi i postupke svakog kineskog građanina, na internetu i izvan njega, te mu, prema kriteriju poslušnosti, dodjeljuje nagrade ili kazne.” Ukoliko učine nešto što ne odgovara postavljenim smjernicama države, odnosno ako se kreću u smjeru suprotnom od ostalih, sustav to bilježi i upozorava policiju. Ako se javno kazalo nešto nepodobno ili se npr. ušlo u crkvu, smanjuje se kreditni rejting pojedinaca. Uskraćuju im se povlastice, ne mogu putovati, ulaziti u određene restorane, djeci se zabranjuje studiranje, ostaju bez posla, odbačeni i izolirani od svih. Ako im netko pokuša pomoći, prolazi iste faze ucjene i gubljenja osnovnih prava na život. Država od svakoga može napraviti izopćenika jer su svi digitalno uvezani i ukoliko algoritamski sustav ukaže na prijestupe, biva odbačen od svih, nepoželjan čak i u obitelji. „Kineski dužnosnici na prikupljene podatke primjenjuju softver za predviđanje kako bi otkrili potencijalne buduće vođe i moguće neprijatelje države prije nego što ti pojedinci postanu svjesni vlastitog potencijala”, izvješćuje Dreher. Vratiti u sklad znači neutralizirati građanina koji predstavlja prijetnju društvu i državi. Sve je ovo donekle poznato nama koji smo odrastali u komunističkom režimu, čija indoktrinacija je trajala sve vrijeme i pokrivala sve sfere čovjekova života. Država je sve bila propisala i samo je postojala jedna istina, ona službena. Mislili smo da smo se riješili takvih viđenja stvarnosti a ovo što nam budućnost donosi, zapravo je strašnija slika istoga scenarija.
Zatočenici virtualnoga svijeta
Orwell se, toliko često spominjan u ovim vremenima, bojao da će doći vrijeme u kojemu će biti zabranjeno čitati knjige. Danas smo svjedoci da mladi sve manje čitaju i da zaziru od knjiga. Do svega dolaze nekim kraćim putem jer im čitanje predstavlja tlaku. S druge strane konzumerizam i društvene mreže ih toliko okupiraju da to već počinje prerastati u prijetnju. Svjedoci smo danas da se mladi na fakultetima nakon pandemije ne znaju nositi sa stvarnim zahtjevima studiranja, nesvjesni da je to proces nego sve žele postići isti tren. Nemaju razvijeno kritičko mišljenje i stvarnost ignoriraju fokusirajući se na tehnologiju i njezine zamamne ponude te su izgubljeni za stvarne potrebe i nesvjesni vlastitih mogućnosti. Zasjenjeni su nekim idolima i utjecajima koji nemaju doticaja s kulturom iz koje oni dolaze i zemljom u kojoj jesu, a možda upravo zato i teže nečemu što je izvan njih, što ih omamljuje poput sirenskoga zova. Kako objasniti ovu težnju djevojaka i mladića da izgledaju umjetno i poput lutaka? Kako objasniti da je originalnost nešto što pripada svakom pojedincu i da izgledati isto i ponašati se isto utječe na razmišljanje i poimanje svijeta?! Čak i pokreti postaju umjetni jer nije lako kandžama/noktima koji su dužinom sve izazovniji i šarolikiji tipkati ili raditi neki drugi posao. Valja ruku postaviti tako da jagodicama dodiruju površinu a da pri tom obave posao. Čovjek sam sebe osakaćuje i pri tome uživa ne postavljajući pitanja o svrhovitosti ali i praktičnosti svega. Tolika izloženost vlastite privatnosti javnosti nepoznata je njihovim roditeljima i oni se najčešće ne znaju nositi s ovim izazovima. Otkako postoje pametni telefoni, mladi oblikuju svoje živote u skladu s instagramskim pravilima a ne vlastitim potrebama. Nastoje se svidjeti svojim vršnjacima, vjerujući da oni žive aktivnijim životom, zanimljivijim, a zapravo su svi zatočenici društvenih mreža i onoga što one nameću. Kako drukčije razumjeti da mladi dijele osobne podatke, čak i najintimnije, nepromišljeno a sve da bi ostavili dojam koji će popraviti brojem lajkanja. Prate jedni druge i žele biti jedni s drugima, a unutar samih sebe osjećaju stalnu prazninu i nezadovoljstvo. Otuda i toliki postotak depresije i samoubojstava mladih ljudi odraslih uz pametne telefone. Psihologinja Jean Twenge za ove mlade ljude kaže da se nalaze „pred najgorom krizom mentalnog zdravlja posljednjih desetljeća” koja se može pripisati njihovoj ovisnosti o društvenim mrežama. Osjećaju se izoliranima iako imaju više prijatelja/pratitelja nego u stvarnom životu. Njihova ranjivost čini ih lakom metom oglašivača i tako ih uvodi u moderno ropstvo. Kako Kundera veli: „U trenutku kad netko počne pratiti ono što radimo, počinjemo se, htjeli ili ne htjeli, prilagođavati očima koje nas gledaju i ništa od onog što radimo nije više istinsko. Imati publiku, znači živjeti u laži.”
