Rani razvoj djece zahtjeva posebnu pažnju roditelja. U suradnji i odnosima s drugima dijete uči kako prilagoditi emocije, i pozitivne i negativne, kako se nositi sa stresom, a sve u cilju uspješnog funkcioniranja s drugima. Djeca koja u ranom dobu nisu primila dovoljno ljubavi od roditelja koji nisu znali prepoznali unutarnja stanja djeteta, često se ili povlače u sebe ili pokazuju agresivnost prema drugima. Kako smo već pisali u Svjetlu riječi, dijete od roditelja spoznaje prva iskustva, znanja, ponašanja, osjećaje. Ono oponaša svoje roditelje i tako razvija i svoj identitet. Ako roditelj ne odgovara na dječje potrebe i signale koje mu ono šalje, time otkriva da ne razumije dijete i njegove osjećaje, niti njegova unutarnja stanja i potrebe. Samim tim dijete nije u stanju razviti vlastitu sposobnost shvaćanja, a ne može razviti ni osjećaj za druge i njihova stanja. Ako se dijete ogleda u ponašanjima svojih roditelja, koji ne smatraju dijete vrijednim pažnje i brige, ono će i sebe i druge doživljavati na isti način. Postat će neosjetljivo za tuđe patnje i boli i neće razviti empatiju.
Nepovjerenje u odrasle
Zlostavljana i zanemarivana djeca osjećaju se neželjeno i bezvrijedno te smatraju sebe odgovornima za svoje ponašanje. Ne krive roditelje za svoje postupke. Osjećaju se manje ugroženima ako odgovornost za svoje postupke prihvate sama, jer tako mogu kontrolirati situaciju. To im daje osjećaj važnosti. Zbog zanemarivanja ili pak mogućeg zlostavljanja od strane roditelja u ranom djetinjstvu svaku namjeru ili dobronamjerno ponašanje drugih, ova djeca vide kao još jedan način povređivanja, jer nisu uspjela razviti iskustva putem kojih bi razvila osjećaj sigurnosti, zaštite i povjerenja u odrasle. Stoga se često ponašaju agresivno doživljavajući druge kao neprijatelje. Djeci su potrebni bezuvjetna ljubav, sigurnost i pažnja roditelja u prvim godinama života. Potom se sve više osamostaljuju i ne ovise više toliko o roditeljima. Počinje im se razvijati volja koju s godinama sve više iskazuju. Kako odrastaju mijenja se i zadaća roditelja. Sada, osim ljubavi, pažnje i brige, potrebno je postaviti i granice radi discipliniranja djeteta, kako bi ga se putem odgoja vodilo kroz život.
Danas roditelji uglavnom pružaju djeci razumijevanje i ljubav, ali ne znaju kako im jasno postaviti granice, pokazujući za svako ponašanje djeteta, pa i ono problematično, bezgranično razumijevanje i povjerenje. Tako da roditelji često umanjuju i opravdaju agresivne ispade djeteta i neprihvatljivo ponašanje. Čineći tako, ne uspijevaju uputiti djecu da i ona trebaju razumijevati druge, drugu djecu, blisku rodbinu pa i same sebe. Takvim postupcima kao da djeci potvrđuju da su samo ona važna i da ne moraju druge poštivati niti cijeniti njihove napore. Ovakva djeca odrastaju u uvjerenju da su samo ona bitna i da samo njihove potrebe trebaju biti zadovoljene, bez obzira na žrtve drugih. Pri tome, iskorištavanje drugih, a prvenstveno roditelja, smatraju ispravnim postupkom kako bi njihove želje bile ispunjene, a ciljevi ostvareni. Zato se kasnije ne mogu priviknuti na pravila ponašanja u školi, a u adolescenciji se ova situacija dodatno pogoršava, jer nisu naviknuti poštivati autoritet. Znakovi nasilničkog ponašanja kojemu danas svjedočimo sve češće jesu neosjećajnost za patnje drugih, rješavanja problema nasilnim putem, loš školski uspjeh i negativan utjecaj na druge. Tu je još i konzumiranje droge, alkohola, snimanje nasilnog ponašanja prema drugima i objavljivanje na Facebooku, tučnjave, krađe i uništavanje imovine.
Odrediti jasne granice
Kako pomoći nesigurnom djetetu da ne postane nasilan adolescent? Fizičko kažnjavanje nije nikakvo rješenje. Dobar postupak je ukidanje privilegija za neželjena ponašanja i davanje prednosti za poželjno ponašanje. Pri tom treba voditi računa o dobi djeteta. Npr. ako pospremiš svoju sobu ići ćemo na koncert. Također je potrebno uspostaviti jasne granice, utvrditi pravila i očekivanja te odrediti posljedice njihova nepoštivanja kako bi ih se naučilo preuzeti odgovornost za vlastita ponašanja. Potrebno je izbjegavati okrivljavanje i osuđivanje te naučiti slušati dijete i čuti njegove potrebe. Također je uputno pregovarati i praviti kompromise u svrhu postizanja željenog ponašanja kroz stalno motrenje ponašanje djeteta i aktivnosti. Ponekad je korisno čuti i druge roditelje koji imaju slične probleme s djecom kako bi uvidjeli da nisu sami na svijetu. Iako se djeca ponašaju agresivno i nasilno ona zapravo dozivaju u pomoć, šalju poruku suprotnu svome ponašanju i nikako im se ne bi smjela uskratiti ljubav, razumijevanje i sigurnost. Sve što ponudimo djetetu u sličnim situacijama zapravo mu otkrivamo model ponašanja i učimo ga kako riješiti problem i kako se nositi s vlastitim emocijama. Dijete promatra roditelja, oponaša ga i reagira na isti način. Ako ne želimo vidjeti u lošem ponašanju djeteta svoju sliku, onda stalno moramo imati na umu da smo uzor drugima i da smo odgovorni za svoje postupke. Stoga je potrebno kontrolirati ljutnju i izražavati je konstruktivno, a ne u naletu emocija razbiti sve oko sebe. Time se i djetetu šalje jasna poruka što se očekuje od njega i kakve su posljedice nepoštivanja dogovora. Savjet je, dakle, ne usmjeravati se ljutnjom na dijete nego pokazati nezadovoljstvo njegovim postupkom i podsjećati ga na dio njegove odgovornosti. Stalno treba voditi računa o balansiranju između empatije, ljubavi i postavljenih granica.
Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!
