Početna stranica » Vječnost suvremenoga doba

Vječnost suvremenoga doba

357 pregleda

Postoje ljudi koji se bore, koji svojim životima svjedoče pozitivnost i vrijednost življenja na pošten i iskren način. A postoje i oni koji sve rješavaju na način koji druge obvezuje i koji su često na granici dopuštenoga, u novim pravovjernostima i nametanju bezvrijednih i ispraznih postavki

U našoj kulturi, u moderno doba, gube se dosadašnje vrednote i pravila življenja. Svakodnevno smo svjedoci brzih promjena i nestalnosti koje zbunjuju mlade a osobito starije. Gubi se osjećaj zajedništva, a sve se više potiče individualizam, uspjeh po svaku cijenu. Izvrsnost se nameće na svakom koraku bez obzira na mogućnosti i prilike. Kao da će živjeti vječno, ljudi se trude jačati svoje tijelo, hraniti se zdravo, ili jesti malo, očekivati divljenje drugih, zaboravljajući da nisu stvoreni kako bi se sve oko njih okretalo. Okupirani sobom ne vide potrebe drugih.

Ne biti rob okolnosti

U ovom virtualnom svijetu koji otuđuje, prepoznavanje potreba drugoga i poniznost postaju nešto o čemu se ne govori ili se na njih gleda s čuđenjem pa čak i ismijavanjem. „Poniznost nam pomaže da se oslobodimo potrebe da budemo izvrsni”, ističe Jennie Allen – autorica knjige Izbaci to iz glave. Nažalost, mediji nas zasipaju poluvijestima i bombastičnim naslovima šireći paniku i priklanjajući se jednoumlju ne propitujući doista koliko su informacije koje prenose kvalitetne i koliko štete nanose onima koje navodno zastupaju i štite. Stoga se moramo jačati i odbijati postati robovima okolnostima. Loši postupci drugih, neodgovorni i huškački nastrojeni često pojedinca zbune, oslabe i tjeraju na uzmak. Ljudi postaju pesimistični, nevoljki i nesretni. Postaju robovi svojih strahova i vjerovanja da su bespomoćni i prepušteni sami sebi. Možda se zato i događaju ovolike ovisnosti i nepoželjna ponašanja jer se zaboravlja otkuda smo došli i kamo idemo. Kako teolog D. A. Carson primjećuje: „Ljude ne nosi struja prema svetosti. Izuzevši napore koji su rezultat milosti, ljudi ne gravitiraju prema božanskosti, molitvi, vjernosti Pismu, vjeri i uživanju u Gospodinu. Struja nas nosi prema kompromisu, a mi ga nazivamo tolerancijom, nosi nas prema neposluhu, a mi ga nazivamo slobodom, nosi nas praznovjerju, a mi ga nazivamo vjerom. Cijenimo nedisciplinu izgubljene samokontrole i nazivamo je opuštanjem; udaljavamo se od molitve i zavaravamo se time da smo izbjegli legalizam; klizimo prema bezboštvu i uvjeravamo se kako smo slobodni.” Olako prihvaćamo nametnute trendove bez propitivanja i ikakvoga kritičkog osvrta. Pristajemo na neke samozvane stručnjake i njihova učenja, a udaljavamo se od Onoga koji je za nas život dao. „Mit o napretku poučava kako će znanost i tehnologija osnažiti pojedince da, neopterećeni ograničenjima koja im postavljaju vjera i običaji, ostvare svoje želje”, upozorava Rod Dreher u svojoj knjizi Oduprite se laži. Otpadništvo od vjere sve je prisutnije pa čak i među onima koji sebe nazivaju vjernicima. Cijela njihova pojava oslikava čemu se odaju i u što vjeruju, ovozemnom od kojega se uzalud nadamo sreći i zadovoljstvu. Za onim gore težite, ne za zemaljskim! (Kol 3,2)

Zamke modernoga života

Današnji čovjek je nezadovoljan ako ne dobije sve odmah i sad. Ako svoj uspjeh ne može ostvariti u kratkom roku i ne podnosi poraz ni slabost. Često u tim svojim nastojanjima za vlastitim probitkom povrjeđuje druge a da to i ne opazi. Zapitajmo se očekuje li suvremeni čovjek vječni život ili o tome nema vremena razmišljati. Tek kad ga snađu nevolje, stane propitivati mogućnosti i traži izlaz iz nevolje. Ponekad upravo te nepovoljne okolnosti učine da promijeni svoja gledišta. C. S. Lewis otvoreno priznaje u svojoj knjizi Kršćanstvo nije iluzija: „Moj dokaz protiv Boga svodio se na to da je svijet okrutan i nepravedan. Međutim, kako sam uopće došao do zamisli o pravdi i nepravdi? Čovjek nikada neće crtu nazvati svinutom ukoliko nema predodžbu o tome kako izgleda ravna crta. S čime sam uspoređivao svijet kada sam ga nazvao nepravednim?” Čovjek vjernik zbunjuje vrijeme u kojemu živi. Raduje se, moli, sretan je sa svojim bližnjima i sjeća se svojih predaka s ponosom i zahvalno zbog odgoja koji ih je zadojio vjerom i učvrstio da nastave slijediti taj put. „Možemo priznati svoju bol a da se ne odreknemo radosti. Možemo se boriti za pravdu, ali iz pozicije mira. Jer mi se ne poistovjećujemo sa svojom borbom, sigurni smo u to tko smo u Isusu”, ističe Jennie Allen.

Prestati biti žrtva i hrabro podnositi kušnje i nevolje, zahvaljivati Bogu na ljubavi, jer sve što nam se događa ima svoju svrhu, važno je i vrijedi. Samo kroz oganj postajemo jači i svjesniji sebe i drugih. Sv. Pavao je rekao: „Hoću da znate, braćo: ovaj se moj udes pače okrenuo u napredovanje evanđelja tako da se moji okovi u Kristu razglasiše u svem pretoriju i među svima drugima, a većina braće u Gospodinu, ohrabrena mojim okovima, još se više usuđuje neustrašivo zboriti Riječ…” (Fil 1,12-14). Upravo je ovo Pavlovo svjedočenje uputa koja razotkriva zamke našega vremena koje obiluje usamljenošću i izolacijom a sve pod krinkom zajedništva u virtualnom svijetu. Isto je i s ponudama koje nam se nude kao nove a zapravo je sve davno otkriveno i kazano. Moderni čovjek je tjeskoban, ranjiv, udaljen od drugih. Ne razumije zbivanja oko sebe i osjeća da gubi kontrolu i tlo pod nogama. „Oslobođen” spona religije ne osjeća se ništa sretniji. Dapače, izgubio je svrhu i smisao te osjećaj zajedništva što ga je dijelio s drugima, ističe sociolog Emile Durkheim. Kako primjećuje fra Ante Vučković: „Mi sve teže razlikujemo što spada na nas, a što ne. Sve manje ostavljamo stvoritelju, sve više pripisujemo sebi. Tako naše brige rastu. A s njima i tereti.”

Opiranje nametnutim trendovima

Stalno smo izloženi nekim neprirodnim zahtjevima i nametanjima uvrnutih ideja postavljenima od nekih „woke” pojedinaca koji sve „nemislećeisto” kao oni trpaju u koš neprijateljstva, zaostalosti, ogorčenih i nepotrebnih. Međutim, postoje i anti-woke pojedinci, ali njih se ne spominje jer kazuju jasno, realno i ne buncaju o odlasku u budućnost kad je stvarnost daleko zanimljivija i korisnija od pustih tlapnji. Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! (1 Sol 5,16-18). Postoje ljudi koji se bore, koji svojim životima svjedoče pozitivnost i vrijednost življenja na pošten i iskren način. A postoje i oni koji sve rješavaju na način koji druge obvezuje i koji su često na granici dopuštenoga, u novim pravovjernostima i nametanju bezvrijednih i ispraznih postavki, iz kojih, kad se samo zagrebe po površini, iskoči tama i prezir prema dostojanstvu i podrijetlu čovjeka. Ako nismo u stanju oduprijeti se nametnutim trendovima, sigurni smo gubitnici koji se nemaju čemu nadati. Naravno da ne možemo sami protiv zla i podvala ovosvjetskih, „no trajna radost nastupa tek kada je Bog u središtu; ne kada sam ja osnažen, već kada se oslanjam na njegovu snagu”, zaključuje Jennie Allen. George Orwell, kojega mnogi danas spominju zbog njegovih romana u kojima prepoznajemo današnja događanja, podsjeća: „Ako sloboda uopće nešto znači, ona je pravo da ljudima kažeš jasno ono što ne žele čuti.” On je vlastitim primjerom svjedočio život prezrenoga čovjeka, odbacivši dobro plaćen posao i živeći sa siromašnima i obespravljenima u Burmi, o čemu je kasnije pisao u svojim romanima. Kako dalje pita se običan čovjek? Anselm Grün u svojoj knjizi Knjiga o umijeću življenja nudi rješenje: „Spoznaja samoga sebe oslobađa nas od vlastitih iluzija i time nam omogućava jasan i nepristran pogled u sasvim drukčiju stvarnost. Bog tada više ne ostaje slika duše, nego se pojavljuje kao onaj pravi koji nam stoji nasuprot.”


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!