U odnosu društva prema obrazovanju nešto je silno krenulo nizbrdo. Profesori ne razumiju u što se visoko obrazovanje pretvara. Iz dana u dan svjedoče ignoranciji i nejasnoći prisutnosti mladih bića koja se zbunjeno osvrću oko sebe, ne razumijevajući što im to profesori govore i zašto to oni moraju slušati. Nije im jasno što fakultet jest. Kazuju da je dobro da su nešto upisali jer što bi inače radili. Knjige su postale čudni izumi kojima se mlade umara i obeshrabruje. Traže se skraćene verzije sadržaja. Kad prosvjetni radnici, svjesni onoga što su tijekom godine radili s učenicima, uvide da do njih skoro ništa nije doprlo niti ih motiviralo na istraživanje, ne znaju što činiti. Što je još neobičnije, učenici/studenti pokazuju nestrpljenje, reagiraju burno na svaku primjedbu i to na način koji jezično nije prilagođen sredini u kojoj se komunikacija odvija. Jesu li tome uzroci stalni boravak na društvenim mrežama putem kojih influenceri i drugi idoli usađuju različite ideje i poticaje u njihove mozgove? Kako Stjepan Lice primjećuje „No, čini se da nikad nije bilo toliko u sebe zatvorenih, iz sebe odsutnih studenata.” Roditelji nemoćno sliježu ramenima i ne mogu svoga potomka izvući iz sobe i udaljiti od ekrana, pa se nedostatak odgoja i odsutnost uzajamne komunikacije osjeća u svakoj situaciji. Empatija o kojoj se poučava i nastoji ju se primijeniti u međusobnim odnosima gubi svoju svrhu jer se individualnost i sebičnost nameću kao prioriteti u odnosima mladih. Mladi ne osmišljavaju kvalitetno i sadržajno bogato svoj društveni život i zabave, ne trude se sami učiniti nešto od svoga života. Stalnim uspoređivanjem s drugima (često pogrešnim uzorima) gube vlastitost i propuštaju priliku upoznati sebe, postati odgovorni za svoje postupke i otkrivati svoje snage i važnost suradnjom s drugima. „Privid nam krade ono što uistinu jest. A mi olako na to pristajemo”, zaključuje Lice.
Tko upravlja našim životima?
Kako preživjeli iz totalitarnih režima kazuju, putem televizije se mijenjalo ljude, utjecalo na njihova razmišljanja i obiteljske vrijednosti. Danas je ovaj trend opet prisutan, ali televizija više nije jedini ekran kojim se nadgleda i utječe i treba dobro propitivati informacije koje se nameću i iskaču iz svake pojedine naprave. Puno je propagande s različitom svrhom i mladi umovi to jednostavno ne znaju razlikovati. „Budite oprezni u duhovnome boju, jer zvijer može biti varljiva. Ona može izgledati poput savršenstva, čak i onda kad mu se zapravo izruguje”, upozorava Rene Girard, francuski antropolog. Vaclav Benda, koji je živio u Čehoslovačkoj u vrijeme SSSR-a i radio kao profesor, nije se htio predati i prepustiti da mediji, politika i drugi utjecaji države upravljaju njegovim životom. Stoga je osmislio paralelni polis u kojemu se odvijao društveni i intelektualni život izvan službeno odobrenoga. Bio je to pokušaj odupiranja totalitarizmu koji je po Bendi propisivao „odricanje od razuma i učenja (i) gubitak tradicija i sjećanja”. U njegovo vrijeme totalitarnost se prenosila na sve sfere ljudskoga življenja, utječući na osobnost ljudi, njihovo razmišljanje, potrebe, savjest, čak i vjeru. „Komunizam je pokušao razoriti obitelj, monopolom nad obrazovanjem i poučavanjem mladih da budu ovisni o državi. Mlade je također nastojao odvući od Crkve uvjeravajući ih u to da im država jamči seksualnu slobodu.” Takve tendencije se opet podmuklo podmeću, ali ovaj put dolaze sa Zapada u kojemu se vrijednosti mijenjaju i koji sve više tone u poganstvo. Ovo što liberalizam danas nudi preslika je onoga što se događalo u komunizmu. Rod Dreher u svojoj knjizi Oduprite se laži primjećuje „…kako se današnji liberali služe naoko neutralnim, pa čak i pozitivnim riječima poput dijaloga ili tolerancije da razoružaju i naposljetku poraze nesvjesne konzervativce, a da drugim riječima ili frazama – hijerarhiji, primjerice, ili tradicionalnoj obitelji – pripisuju negativne konotacije”.
Važnost obitelji i tradicije
Današnji mladi nisu naviknuti na ideološku zloupotrebu jezika, nemaju iskustvo prepoznati uljeza i djelovati suprotno. Ljudima koji znaju tko su, čija tradicija i kultura jesu prisutne u obiteljima, koji su upoznati s prošlošću koja je njihove roditelje tjerala u progonstvo ili im oduzimala zajamčena prava samo zato što su otvoreno kazivali što misle, znaju kako se oduprijeti navalama manipuliranja i razorne moći države koja nastoji uništiti sjećanja i usaditi neke nove trendove i utjecaje, koji se kose s moralnim, etičkim, estetskim i svim drugim vrednotama koje se prenose preko tradicije u obitelj. „Osobita ideološka vizija komunizma zahtijevala je uništenje tradicija, pa i tradicionalnog kršćanstva. Izvan komunističkog poretka nije smjelo biti ničega. Slično tomu, u današnjem kapitalizmu kulturno sjećanje podređeno je logici slobodnog tržišta, čiji se mehanizmi podudaraju s oslobođenjem individualne želje”, pojašnjava Dreher. Diktatura koja se nastavlja i koja ne skriva svoju mržnju i odbojnost prema svima koji ne slijede ideje koje se nastoje nametnuti ne libi se primijeniti različite mjere protiv takvih pojedinaca. Dreher navodi: „Diktatura misli i govora koju spremaju progresivci, režim je utemeljen na lažima i propagandi. Većina konzervativaca, kršćana i nekršćana, shvaća to do neke mjere, no rijetki među njima uviđaju dublje posljedice prihvaćanja tih laži. ‘Politička korektnost’ je gnjavaža; to su laži koje nagrizaju sposobnost jasnog promišljanja o stvarnosti…” Uskoro se ni master studij neće više tako zvati jer se jedno od značenja riječi master vezuje za robovlasništvo. Iako se glagol ‘to master’ koristio u engleskom jeziku u kontekstu stjecanja novih znanja i vještina, „osjetljivi mladi ljudi kojima riječi ranjavaju dušu iako ih slabo poznaju – a možda baš zato – tu riječ povezuju samo s robovlasništvom i kolonijalizmom i ne žele je čuti”, zaključuje novinarka Nada Mirković.
Neznanjem do totalitarizma
Svijet laži je zauzeo svoje pozicije. Na nama je da pristanemo slijediti ga ili mu se oduprijeti i spriječiti njegovo širenje. Ne smijemo popustiti dvomišljenju zbog straha od odbacivanja ili etiketiranja. „Trenutni proces duhovne demagogije i krajnjeg retoričkoga pretjerivanja preobrazio je zabrinutost za žrtve u totalitarnu zapovijed i neprestanu inkviziciju”, upozorava Rene Girard. Memorijalna zaklada za žrtve komunizma koju je osnovao američki Kongres svake godine provodi istraživanje kako bi utvrdila odnos američkih građana prema komunizmu, socijalizmu i marksizmu. Rezultati istraživanja iz 2019. godine pokazali su da ogroman broj Amerikanaca odraslih nakon hladnog rata gleda pozitivno na lijevi radikalizam, a tek 57 % milenijalaca, generacija odraslih s novim tehnologijama, vjeruje da je Deklaracija o nezavisnosti bolje jamstvo ‘slobode i jednakosti’ od Komunističkoga manifesta. Mladi tu ideologiju smatraju romantičnom jer im nitko nije kazivao drukčije ili im se nudila neka pročišćena verzija koja im je zvučala privlačno, a nije ih pozivala na dublje istraživanje. „Ne znati što se dogodilo prije tvog rođenja znači zauvijek ostati dijete”, upozorava Ciceron. Stoga Dreher zaključuje: „Kolektivni gubitak povijesnoga sjećanja na Zapadu – ne samo sjećanja na komunizam već i na zajedničku kulturnu prošlost – nesumnjivo će razorno djelovati na našu budućnost. I nije stvar u tome da se, zaboravljajući zla komunizma, izlažemo opasnosti obnove upravo toga oblika totalitarizma, već u tome da se i samim činom zaborava izlažemo opasnosti totalitarizma općenito. Drugim riječima, totalitarizam moramo pamtiti ne samo da bismo mu se mogli oduprijeti; moramo ga pamtiti da bismo znali pamtiti uopće.”
