Jezero je veoma živopisno, a nalazi se na 1058 m nadmorske visine, te je nepravilnog elipsastog oblika, jer kos seoceta pravi jednu krivinu ka sjeveroistoku. Sama dužina jezera je oko 500 metara, širina oko 200 metara u ovisnosti o razini vode u jezeru. Oko dubine postoje dvoumljenja, te postoje podatci da je jezero duboko 20 m, dok drugi ukazuju na dubinu oko 25 metara. Ta dubina jezera je pomaknuta na stranu planine Crvanj odnosno na zapad, dok se prema istoku postupno smanjuje. Jezero je okruženo strmim padinama, te se od strane Crvnja nad jezerom nadvija vrh poznat kao Mali Vrh s visinom od 1274 m, a sa sjeverne strane imamo manji prijevoj ka selu Bak, te je prilično obraslo u bukovu šumu. Prema jugu imamo mali prijevoj na kojem se nalazi i cesta koja iz Uloga vodi za Nevesinje, te se tu ova jezerska dolina veže na visoravan Morine. Prema istoku se nalazi Neretva, te se od jezera uskom sutjeskom reljef spušta ka Neretvi.

Jezero sa svoje Crvanjske strane ima nekoliko manjih izvora ispod guste bukove šume, mada postoje tvrdnje da i u jezeru postoje brojni podvodni izvori. Kako voda redovito dotječe u jezero, tako i redovito istječe, kao rječica Jezernica. Jezernica pravi veliki broj kaskada i slapova jer svojim kratkim tokom savladava veliku nadmorsku visinu od jezera do Neretve. Za dugih i suhih ljeta uz visoke temperature, rječica zna i presušiti, što je evidentno zadnjih godina.

Ovaj utok vode i istok vode u jezero garantiraju opstanak jezerske ihtiofaune. Ona se sastoji od jezerske pastrve, poznate kao zlatovčica, te introduciranih šarana. Kako ribe obitavaju u optimalnim uvjetima, čistoj i relativno toploj vodi sa obiljem hrane dostižu i veće dimenzije. Tako su ulovljeni šarani od 7 kg, a pastrve od 2 kg. Jezero se u zimskom periodu zaleđuje, ali zbog dotoka svježe vode i redovitog istoka to nema utjecaja na ihtiofaunu.

Sama zona jezera je sa planinskom mediteranskom klimom, te nešto niže od jezera prema Ulogu nalazimo tipične termofine šume, sa crnim i bijelim grabom, crnim jasenom, kao i hrastom meduncem i cerom. Ljetne temperature su visoke i kreću se do 35 °C, dok su zimske i do -25°C, kada se hladne mase zraka spuštaju sa Crvnja i Morina. Prosječna godišnja temperatura je oko 8 °C. Ipak oko jezera vlada bukva, kao indikator umjerene i blaže klime. Količina padalina je relativno visoka i iznosi više od 1500 mm.

Kada je u pitanju fauna, ona je brojna i raznolika, te se ne razlikuje od one koju nalazimo na Crvnju ili Morinama. Veliki predatori su redoviti oko jezera – medvjedi i vukovi – dok se danas primjećuju i čagljevi. Srne su redoviti stanovnici okolnih šuma, kao i divlje svinje, dok na livadama oko jezera možemo naći i divljeg zeca. Samo jezero je bogato sitnom faunom – beskičmenjaci koji predstavljaju osnovnu hranu za ribe, među kojima dominiraju brojne vrste vodenih konjica.

Gmazovi oko jezera su brojni, od guštera do zmija otrovnica među kojima nalazimo poskoka i šarku. U jezeru možemo naći vodene zmije koje često plivajući po jezeru remete njegovu kao staklo ravnu površinu.

Ornito fauna vezana za jezero je skromna. Imamo na jezeru redovito divlje patke i čaplje, a uz Neretvu povremeno do jezera dolete i galebovi ali se ne zadržavaju dugo. Također pored jezera možemo primjetiti vodomare, čije se šareno perje presijava u bistroj vodi.

Flora jezera je interesantna, a dominiraju šaševi i site, dok u samoj vodi uz rub jezera nalazimo i žute lokvanje kao lijepe ukrase ove čiste vode, te mrijesnjak, site, trsku i šaš. Oko jezera nalazimo zeljaste biljke koje su svojstvene za okolna područja, odnosno planinu Crvanj i visoravan Morine.

Jezeru danas prijeti divlja gradnja jer su oko jezera privatni placevi, te se gradnja bliži jezeru sa sjevera i sjeveroistoka, dok je staro selo na jugoistoku i ne predstavlja prijetnju. Divljom gradnjom će u jezero dospjeti fekalne vode i definitivno ugroziti ihtiofaunu jezera, ali ne samo ihtiofaunu već i sav živi svijet jezera.

Objava Uloško jezero: Živopisna ljepota pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Danas grad ima oko 93 000 stanovnika od kojih oko 16 000 živi u starom središtu grada još i danas okruženom srednjovjekovnim zidinama koje su u jako dobrom stanju. Kada se tome dodaju i prigradske komune koje administrativno pripadaju gradu, broj stanovnika se penje na oko 459 000.

Područje grada u geološkom pogledu leži na vapnencima koji se koriste kao građevinski materijal. Tako su i stare gradske zidine izgrađene od mekoga vapnenca kojega ima u izobilju. Oko grada, ali i u sjeverozapadnom dijelu staroga grada, ima vapnenačko uzvišenje. To gradsko uzvišenje poznato je kao Rocher des Doms. Visoko je 35 metara i izvorna je jezgra grada. Kako je grad ipak u širokoj dolini rijeke Rhone, okolinu, kao i južne dijelove grada, predstavlja stara aluvijalna zona s plodnim tlom. Taj dio izgrađen je od pješčanih nanosa manje ili više obojenih šljunkom koji se uglavnom sastoji od silikatnih stijena. U tom području su i brojna nalazišta gline, mulja i pijeska koji su igrali značajnu ulogu u razvoju grada. Takva tla pogodovala su razvoju poljoprivrede oko grada, a dominirali su vinogradi, maslinici te polja lavande. Oni su donosili najveće prihode gradu, ali ne može se reći da su druge kulture bile zapostavljene.

Kako grad leži na obali rijeke, voda je imala veoma bitnu ulogu u njegovu oblikovanju. Već dosta rano u razvoju grada voda je preusmjeravana u cilju bolje zaštite grada, transporta i navodnjavanja plodnih polja. Zanimljivo je da je grad imao i podzemne tokove okolnih potoka koji su usmjeravani ispod grada i koji su osiguravali tekuću vodu u cijelom gradu. Inače, grad je tijekom svoje povijesti više puta stradavao od poplava, a zadnja velika je bila tijekom Drugoga svjetskog rata kada je nabujala voda Rhone srušila i dio gradskih zidina. Nije samo poplava ugrožavala grad, već su tu bili i zemljotresi. Tako je grad nekoliko puta bio žrtva razornih zemljotresa, ali se uspješno oporavljao.

U klimatskom pogledu grad pripada submediteranu jer je otvoren ka Sredozemnom moru, ali na njegovu klimu imaju utjecaja i Alpe koje su u zaleđu. Ljeta u gradu su vruća te kolovoska srednja temperatura iznosi 28 °C, a zime relativno blage s prosječnom siječanjskom temperaturom od 9 °C. Ponekad zimski dani budu još hladniji kada se s Alpa spuste hladni zimski vjetrovi. Kako je cijela Francuska pod utjecajem Atlantskoga oceana, grad krasi i veća količina padalina, a najviše ih ima u rujnu kada prelaze 100 mm.

Područje grada bilo je naseljeno još u predrimsko vrijeme, ali s rimskim osvajanjem počinje i urbanizacija ovoga dijela Francuske. Cijelo to područje bilo je dijeljeno umirovljenim legionarima koji su tu podizali svoje vile i obrađivali zemlju. Nakon propasti Rimskoga Carstva ubrzano se mijenjaju vladari, da bi na kraju pripalo francuskim kraljevima te se podiže jaki gradski centar s fortifikacijama. Zanimljivo je da Avignon tijekom 14. stoljeća postaje sjedište papa kada je došlo do političkoga raskola u Vatikanu, te tada nastupa razdoblje s dvije papske stolice. Tako ovaj grad između 1309. i 1377. godine ima svoga papu. U tom razdoblju tu stoluje sedam papa. Danas o tome svjedoči i stara papinska palača koja je pretvorena u muzej. Kako bi papa imao i dio svjetovne vlasti, 1348. godine papa Klement VI. otkupio je grad od Ivane I. Napuljske. Tako se papinska kontrola nad gradom zadržala sve do 1791. kada tijekom Francuske revolucije grad prelazi u nadležnost Francuske.

Danas je stari dio grada pretvoren u turističku atrakciju te ga godišnje obiđe preko 4 milijuna turista. Tu su brojni hoteli i hosteli, restorani i bistroi. Također, u starom dijelu grada nalazimo i brojne prodavaonice, ali dominiraju one s luksuznom robom, kao i one koje nude suvenire. Još jedan osobitost toga dijela Avignona jest da je tu smješteno sveučilište. Za tu priliku je restaurirana stara bolnica, kasarna i nekoliko okolnih zgrada te napravljen veoma respektabilan kompleks fakulteta. Kada se pak govori o stanovnicima toga dijela grada, većinom dominira mlada populacija, studenti koji studiraju na Sveučilištu. Tu je i mali dio starosjedilaca koji žive u svojim starim, ali restauriranim i moderniziranim palačama. U gradu nalazimo desetak crkava i samostana, a najveće i najznačajnije crkve nalazimo uz papinsku palaču koju godišnje posjeti više od pola milijuna posjetitelja. Pored crkava grad ima i sinagogu koja svoje korijene vuče iz šesnaestoga stoljeća.

Najstarija crkva u Avignonu je Notre-Dame des Doms koja je izgrađena u 12. stoljeću. To je romanička katedrala uglavnom građena tijekom 12. stoljeća; najistaknutija značajka katedrale je pozlaćeni kip Djevice iz 19. stoljeća koji nadvisuje zapadni toranj. U katedrali je i mauzolej pape Ivana XXII. (†1334.).

Papinska palača („Palais des Papes”) izgrađena je u 14. stoljeću uz katedralu. Palača je impresivan spomenik i nalazi se unutar istoimenoga trga. Gradnju palače započeo je 1316. papa Ivan XXII., a nastavile su je pape koje su dolazile tijekom 14. stoljeća, sve do 1370. kada je dovršena. Inače povijesno središte, koje uključuje Papinsku palaču, katedralu i Pont d’Avignon, postalo je mjestom svjetske baštine UNESCO-a 1995. godine zbog svoje arhitekture i važnosti koju je imalo tijekom 14. i 15. stoljeća.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Avignon, Francuska: Duša Provanse pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pozicija jezera

Veleško jezero spada u skupinu naših glacijalnih ili ledenjačkih jezera, što se može vidjeti pri posjetu pogledom na pozicioniranje jezera iz maloga cirka. Zapadno iznad jezera na dva kilometra vide se veoma strme i kamenite litice planine koje se penju do 1900 m, s kojih su se za zadnje glacijacije ledenjaci spuštali k Nevesinjskom polju. Inače, jezero se nalazi na 1041 m nadmorske visine. Stijene zapadno od jezera izrazito su bijele boje, a to su boje jedrih jurskih vapnenca. Također oko jezera nalazimo mnoštvo podzemnih krških oblika, manjih pećina i jama. Tla oko jezera su plitka, većinom crnice i crvenice te su prilično siromašna hranjivim tvarima, s nešto bujnijom vegetacijom koja se javlja na mjestima gdje su vapnenačke stijene raspucane. Tu je tlo dublje i vlaga se u tlu duže zadrži, kao i uz izvore i samu obalu jezera.

Jezero je smješteno na sjeveroistočnoj strani planine, a pruža se pravcem sjeveroistok – jugozapad. Jezeru se prilazi iz pravca sjeveroistoka, kada je za potrebe eksploatacije šume „Šipad” 60-ih godina izgradio cestu do jezera. Danas put obilazi jezero s dvije strane. Do jezera dolazimo kada skrenemo s puta Nevesinje – Zimlje, nedaleko od sela Hrušta i Lakat. Skretanje je na livadi i prilično je neugledno, a potom put ide okružen bukovom šumom do samoga jezera. Jezero je smješteno u velikoj kraškoj dolini, na njezinu najnižem dijelu. Ovo jezero dugo je oko 190 m, a široko oko 118 m, dok mu se dubina kreće do 3 m na najdubljem mjestu u sredini. Kada je puno, jezero zauzima površinu od 1,8 ha. Jezero se puni iz više malih izvora, a suvišak vode gubi se u ponoru na jugozapadnom dijelu jezera.

Klima oko jezera

Već je spomenuto da su šume oko jezera bukove jer u toj ekološkoj niši bukva dominira, ali se primiješano može naći poneka jela, tisa, javor i lipa. Inače cijela šumska vegetacija je ovdje uvjetovana klimatskim prilikama. Tako je u zoni jezera prosječna godišnja temperatura oko 8,5 °C, dok maksimumi idu i preko 30 °C, a minimumi i do –20 °C. Zbog toga je temperatura jezera ljeti ugodna za kupanje, dok se jezero zimi zamrzava i ostaje zamrznuto nekoliko mjeseci. U pogledu oborina u zoni jezera imamo preko 1700 mm, ali većina pada u zimskom razdoblju kada dominiraju krute padaline u vidu snijega. Padalinama jezero dobiva najveću količinu vode.

Zanimljiv je i floristički sastav koji imamo na livadama oko jezera jer livade cvjetaju tijekom cijele godine. U proljeće se javljaju proljetnice, od visibaba i kukurijeka te kaćuna do jaglaca. Ljeti su tu brojne ljekovite biljke, da bi se u jesen livade rascvjetale raznim vrstama brestine. Inače livade oko jezera lagano zarastaju kroz sukcesiju koju su nekada pod kontrolom držale krave i ovce kojih je sve manje u tom području. Kao glavni sukcesori javljaju se borovice, kao i neke vrste lišćarskoga grmlja. Uz samo jezero nalazimo i manji broj grmova vrbe čije je sjeme doletjelo iz obližnjega Nevesinjskog polja. Inače jugozapadni dio polja je nekada pošumljen, vjerojatno osamdesetih godina, a sađen je bor. Sama flora jezera je skromna, nešto malo hidrofilnih vrsta okružuje jezero uz neizbježni vodeni orašac, a u jezeru većinom dominiraju alge, kako zelene tako i smeđe uz rub jezera.

Jezero nema ribljega fonda, iako postoji redovito kretanje vodenih masa u jezeru. Ipak jezero to kompenzira na drugi način te je voda iznimno bogata beskičmenjacima i rijetkim školjkašima. Također oko jezera i nad samim jezerom može se primijetiti nekoliko vrsta vilinskih konjica.

Na planini i u njezinoj okolici živi više vrsta visoke divljači, među kojima dominiraju medvjed, lisica, vuk, čagalj, srndać, divlja svinja i u zadnje vrijeme vrlo rijetka divokoza. Ornitofauna jezera je skromna jer se samo ponekad na jezero spuštaju divlje patke, ali je zato ornitofauna okoline jezera bogata brojnim pticama pjevicama i sokolovkama te sovama.

Veleško jezero danas nije ugroženo jer na njega dolaze samo rijetki poznavatelji ove ljepote, ali i ti rijetki posjetitelji mogu svojim nesavjesnim ponašanjem ugroziti ovaj krhki ekosustav. Najčešći posjetitelji su šumari i lovci jer pored jezera postoji lovačka kuća. Pažnju bi trebali posvetiti okolišu objekata, ali se oni ipak većinom ne ponašaju po ekološkim principima.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Veleško jezero pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Arhitektura grada

Povijest je ovoga gradića zanimljiva. Ime nosi po svome utemeljitelju Dominicu de la Calzadu. On je ovdje na rijeci sagradio most, bolnicu i smještaj za hodočasnike koji stižu preko Pirineja iz Francuske na hodočasničkom putu, poznatom Putu svetoga Jakova, a koji završava u gradu Santiago de Compostela. Tada je započeta i izgradnja gradske katedrale koja do danas nije u potpunosti završena. Poznata je po tome što je u njoj pokopan Santo Domingo de la Calzada kojem je i posvećena. Katedrala je zanimljiva po svom kićenom tornju te iako je gotička, ima primjese španjolske raskošnosti. Za razliku od drugih gotičkih katedrala ova je građena od poroznoga materijala, pješčara, koji se lako obrađuje i dostupan je jer tada u okolini nije bilo vapnenačkih kamenoloma. Pored katedrale tu su i brojne crkve uz nekada stare samostane, dok samostalne crkve nalazimo u skoro svakoj ulici. Gradić pak svoj uspon duguje ranom srednjem vijeku kada kraljevstvo Castile vodi stalne ratove s Mavarima koji su jednu od prijestolnica imali u Segoviji. Tada se dodatno utvrđuje i širi oko katedrale, a stanovništvo se povećava. Ipak, gradić je nastao u području kojim su nekada upravljali stari Rimljani koji su ostavili neizbrisiv trag tijekom 5 stoljeća. O tome svjedoče i brojni arheološki nalazi u okolini grada.

Da bi se razumjelo o kakvom je gradu riječ, treba ga posjetiti i osjetiti njegov duh. Čak ni danas grad ne izlazi mnogo iz svojih starih zidina koje ga djelomično okružuju, iako neki njihovi dijelovi danas predstavljaju zidove stambenih objekata, starih i novih. Time grad ne gubi svoju fizionomiju. U kulama starih zidina danas gospodare rode koje se tu gnijezde, a nekada davno je na kulama stražarila poznata španjolska pješadija. U centru grada nalazi se pravokutni trg koji okružuju dvokatne građevine u kojima je smještena gradska uprava. Na tim objektima ocrtava se stari stil masivne španjolske gradnje koja svoje korijene ima u romanici. Kasnije se razvija gotski stil, sa značajnim španjolskim kitnjastim utjecajem. Inače, u starom dijelu grada je vrlo malo višekatnica, a ako ih i nađemo u pitanju su objekti novije gradnje. Stari objekti građeni su od smeđega pješčara koji je dosta porozan te ta boja i poroznost daje malo sumornu sliku grada. Od te smeđe boje odudaraju crveni krovovi na kojima dominira stara kanalica koja upotpunjuje sliku grada te mu daje specifičnu patinu. Odmah u blizini gradskoga trga nalazi se i nekoliko samostana koji su danas izgubili svoju prvotnu namjenu. Danas su to objekti koji su preuređeni za smještaj sve brojnijih hodočasnika. Ranije je za tu namjenu bila predviđena samo jedna velika građevina u glavnoj ulici, gdje su i danas kreveti na kat. Unutar nje nalaze se velika zajednička spavaonica i blagovaonica, a izgrađena je za vrijeme Dominica de la Calzade.

Prilagođen za hodočasnike

Do gradskoga trga vode pravolinijske gradske prometnice koje su danas pješačke zone prilagođene velikom broju pješaka, posebice tijekom sezone hodočašćenja. Inače, sve su ulice popločane kamenom, danas većinom vapnencem koji pristiže s udaljenih planina. Na kamenim pločama su urezane slike školjke koje pokazuju pravce kretanja hodočasnika. Nekada su ulice bile pokrivene sitnim kamenom s mozaičkom strukturom, ali se to još može vidjeti samo na nekoliko mjesta u gradu. Također, danas se ulice pokušavaju dendrološki urediti, sade se i oblikuju platane koje trebaju dati što više hlada za prolaznike.

Spomenute prometnice dijele gradsku cjelinu na kvartove, a prema ulicama su samo mali prozorski otvori i velika drvena vrata koja zatvaraju i štite mir unutrašnjih dvorišta. U dvorištima se odvija najviše aktivnosti, posebno za ljetnih vrućina. Dvorišta su uređena, a dodatnu hladovinu im daje zasađeno drveće ili vinova loza. Ipak, u mnogim prizemljima tih starih, a posebno novih objekata otvorene su prodavaonice koje nude raznovrsnu robu, a brojne su one sa suvenirima koji pokazuju hodočasnički put. Pored ovih, tu su i prodavaonice prehrambenih artikala. Kavane u gradu su veoma zanimljive, a u njima će se prije popiti čaša dobroga vina i pojesti pršuta nego popiti kava jer u ovom mjestu nema tradicije ispijanja kave.

Objava Odmorište na stazi Puta svetoga Jakova pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Vrlo često se pojam Kamešnica upotrebljava i za jedan od njenih vrhova, Kurljaj, visok 1.809 m. Ipak, najviši vrh je Konj, s nadmorskom visinom od 1.856 m. Pored pobrojanih vrhova tu su još tri koje je važno spomenuti: Kruge, s visinom od 1.606 m, Gareta (1.773 m) i Burnjača (1.770 m).

Pogled s Konja na more

Sa najvišeg vrha, Konja, pruža se za lijepa vremena predivan pogled k otocima Jadranskog mora te prema Sinjskom i Livanjskom polju. Konj se nalazi na području BiH pa se prilikom uspona s južne strane prelazi državna granica.

Vrh Kurljaj je drugi po visini vrh Kamešnice. Njegova visina iznosi 1.809 m. Nalazi se na bh. strani granice. Do vrha Kurljaj se može doći hodajući od vrha Konja grebenom markiranom stazom ili od vrha Kruga najprije pravo na sjever, bez markacije do grebena i staze Konj – Kamešnica (vrh). Zatim lijevo markiranom stazom. Vrh Gareta je četvrti vrh Kamešnice i nalazi na bh. strani.

Dio Kamešnice neposredno iznad sela Podgradine lokalno stanovništvo još od davnina dijeli na dvije velike cjeline, „Dragu” i „Brljušu”.

Tako u Brljušu pridolazi Potajnica koja je možda najpoznatije i najviše posjećeno mjesto na Kamešnici, a nalazi se na 1.180 metara. Nekada se tu nalazila planinarska kućica, a nedaleko od nje nalazi se izvor vrlo kvalitetne vode. Okolo mjesta Potajnice raste gusta i visoka bukova šuma. Tu je i Fiskija, koja se nalazi na oko 1.350 metara. Mjesto je okruženo prvenstveno bukovom, ali i jelovom šumom. Kao i druga mjesta na Kamešnici tako i Fiskija ima svoj izvor pitke vode. Danas se Fiskija rijetko posjećuje osim kada se ide na hodošaš­će u Sinj preko Kamešnice za Veliku Gospu.

Kada je u pitanju Draga u nju pridolazi Studeno vrilo koje je blizu sela Podgradine. To mjesto simboličnog imena krasi izuzetno hladna i pitka voda po kojoj mjesto i dobiva ime. Oko izvora je gusta degradirana bukova šuma i u blizini izvora je uvijek hladnije nego na bilo kojem mjestu na Kamešnici čak i za vrijeme ljetnih mjeseci. Tu je i Pešino vrilo, još jedno u nizu vrela koje se nalazi se na 1.350 metara. Još jedno zanimljivo mjesto na Kamešnici je svakako Gola Kosa. Jednostavno nikoga tko je bio na njoj ne ostavlja ravnodušnim. U ovom slučaju naziv Gola Kosa doslovno predstavlja jednu veliku kosinu na kojoj nema ničega osim travnatih biljnih formacija floristički veoma zanimljivih.

Na strminama Pola nalazimo gnijezda ptica grabljivica kao što su sokolovi i jastrebovi. Na tim istim strminama raste i poznata lincura ili srčanik koja je zadnjih godina zbog prekomjerne eksploatacije prilično rijetka. Rovanje je vjerojatno po nadmorskoj visini najviši izvor na Kamešnici, na oko 1.700 metara na putu između Gole kose i vrha Konj. Kako je zarastao u travu, neprimjetan je i rijetko se koristi.

Zavičaj lincure i čemerike

Mračna pećina je samo jedna od mnogih pećina koje se mogu pronaći na Kamešnici. To je najveća, najljepša i najviše posjećena pećina prvenstveno zbog svoje dostupnosti i pristupačnosti. Iako nije uređena, može se lagano obići i bez posebne opreme, a svojevremeno je korištena kao nepresušni izvor vode te je u njoj bilo i drveno pojilo. Sastoji se od dvije dvorane, gornje i donje. Obje dvorane koristile su se u povijesti za prikupljanje vode.

Kada je u pitanju flora Kamešnice možemo reći da je bukva najviše zastupljeno drvo. Raste odmah iznad izvora Ozrne pa sve do Pola i Fiskije. Jelu također nalazimo na Kamešnici. Uspijeva na višim predjelima oko Fiskije, Pešinog vrila, Gole kose. Bor krivulj na Kamešnici raste na predjelima iznad 1.000 metara, kao rubna vrsta gornje granice šume. Susreće se iznad Fiskije, Pešinog vrila, Gole kose.

Srčanik ili lincura se može naći na većim nadmorskim visinama, a Zakonom o zaštiti prirode je zaštićena. Nalazimo je na planinskoj goleti, napose na kamenitim površinama koje su obrasle travom, na umirenim točilima, a česta je i uz rub klekovine. Kadulja se na Kamešnici javlja na mjestima gdje ima mnogo sunca, obično na predjelima kamenjara, većinom na nižim visinama. Ovdje treba spomenuti i čemeriku kao otrovnu višegodišnju biljku koja se u velikom broju može naći na provalama šuma bukve i vlažnijim livadama. Na većim visinama nalazimo obilje majčine dušice, a tu je divlji bosiljak. Pored pobrojanih vrsta tu su i brojne endemske vrste kao što je hrvatska žutika, jetrenka, mlađa, žućkasta grahorica, alpski ranjenik i brojne druge.

Fauna Kamešnice je veoma brojna, a od zvijeri je najznačajniji mrki medvjed, koji u zadnje vrijeme nije čest na planini zbog krivolova. Vuk je zasigurno jedna od najbrojnijih zvijeri na Kamešnici, jer se često viđa, a spusti se i do naselja, gdje napada domaće životinje. U zadnje vrijeme na Kamešnici se može primijetiti i ris, vrsta koje davno iščezla iz BiH, ali se lagano širi sa zapada k jugu. Tu su još i lisice kao stalni stanovnik naših planina, te jazavci. Kada su u pitanju divlje svinje, njih na Kamešnici ima u velikom broju, dok su srne prilično rijetke.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Kamešnica: Livanjski gorostas pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Geologija jezera

Samo jezero na Konjuhu je geomorfološki spomenik prirode jer je nastalo gdje se lome dvije geološke formacije, vapnenačka i ofolitska, odnosno vapnence smjenjuju peridotiti i serpentini, ali tu ima i drugih metamorfnih stijena koje inače nalazimo na Majevici i oko obližnjih rudnika u Đurđeviku i Banovićima. Ta kontaktna zona geoloških podloga je osigurala da se na širem području jezera razvija specifična serpetinska vegetacija.

Oko jezera nalazimo šume koje su svojstvene za vapnenačko dolomitne planine naše zemlje iako je planina na kojoj se jezero nalazi poznata po svojim peridotitima i serpentinima. Gusta šuma oko jezera izgrađena je od jele i bukve uz obaveznu smreku, a tu su još pojedinačno crni bor, obični bor i hrast kitnjak.

Flora i fauna

Klima oko jezera je planinska, iako je ovo područje veoma zanimljivo jer se nalazi pod utjecajem izmijenjene umjereno kontinentalne klime, s jačim utjecajem kontinentalne klime tijekom ljeta. Zime su hladne, s temperaturom i do -20 °C, a ponekad i niže, dok su ljeta jako topla i suha. Zimi oko jezera napada i visoki snijeg te se pod njim zaleđeno jezero izgubi. Tako ostaje zaleđeno najčešće do kraja ožujka, a ponekad i do sredine travnja. Zbog toga je floristički sastav šuma oko jezera veoma bogat i isti je uvjetovan različitim tipovima šuma koji egzistiraju na ovom prostoru šuma bukve i jele sa smrekom, zatim šume bukve i jele, dok uz obližnje vodotokove dominira siva joha.

Već smo spomenuli floru, ali trebamo pobrojiti bar mali dio značajnih vrsta koje nalazimo oko jezera i u okolini kao što bosanski ljiljan, bosanska perunika, sunovrat, zimska preslica kao veoma rijetka vrsta, te brojne kaljužnice. Samo jezero je bogato brojnim barskim vrstama, posebno šaševima, rogozinom, a u vodi sočivicama i mrijesnjakom.

Okolno bogatstvo flore koje osigurava hranidbenu osnovu brojnim životinjskim vrstama te dostupnost pitke vode, uvjetovalo je i egzistenciju za brojne životinjske vrste. Tako na tom području nalazimo veliki broj različitih životinjskih vrsta. Kao posebnu značajku ovoga prostora treba spomenuti tetrijeba gluhana i lještarke koji su našli dom u okolnim šumama. Uz tetrijeba ovo područje naseljavaju i naše velike zvijeri, kao što su mrki medvjed i vuk. Ovdje treba spomenuti i divlje svinje koje su redoviti posjetitelji jezera za vrijeme ljetnih suša, kao i srne. Tu su brojni manji predatori kao lisica, divlja mačka i jazavac. Ovim se popis faune ne završava jer oko jezera nalazimo i zeca ali i kune zlatice, vjeverice, tvorove, lasice, krtice, puhove, miševe, voluharice i dr.

Uz jezero, a i u samom jezeru, su brojni gmizavci. U zoni jezera nalazimo poskoka, šarku i neotrovne smukove, ali i vodene zmije koje žive u jezeru. Od drugih gmizavaca zanimljivi su zelembać, živorodni gušter i sljepić. Ovdje treba spomenuti i vodozemce koje nalazimo u brojnim potocima, a to su šareni daždevnjak, kreketuša, šumska žaba i krastava žaba. Ihtiofauna jezera je također zanimljiva, ali se značajno izmijenila jer je čovjek introducirao neke vrste. Autohtona bi uključivala potočnu pastrvu i potočnu mrenicu, dok danas u jezeru nalazimo šarana, linjaka, štuku, amur, klen i babušku.

Od beskičmenjaka u jezeru nalazimo potočnoga raka, ali i brojne vodene insekte, među kojima su i brojni vilinski konjici.

Zaštićeni pejzaž

Zbog iznimne ljepote Vlada županije usvojila je Zakon o proglašenju dijela planine Konjuh zaštićenim pejzažom „Konjuh”, kojim se ovo područje stavlja na listu kulturne baštine Bosne i Hercegovine, pa se tako i jezero našlo u zaštićenom području. Sama površina zaštićenoga pejzaža iznosi 8016,61 ha. U okviru zaštićenoga područja utvrđene su zaštićene zone koje moraju ostati u potpunosti očuvane, zone u kojima se ostvaruje zaštita izvornoga stanja prirode i zone namijenjene za turizam, sport i rekreaciju. Tako je jezero postalo jedan od potencijala ovoga zaštićenog pejzaža za koje vladaju posebna pravila.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Paučko jezero pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jezero je protočnoga tipa te dobiva vodu iz brojnih trajnih i povremenih izvora od kojih su neki i na dnu jezera. Voda pak iz jezera istječe rječicom Šišticom koja se u kanjonu Neretve visokim slapom od 30 m spušta u Neretvu. Da bi se spriječilo naglo opadanje razine jezera, na istoku rječice iz jezera urađena je betonska pregrada. Njezinom izgradnjom krajem sedamdesetih godina usporilo se opadanje razine jezera.

Centar biološke raznolikosti BiH

Jezero predstavlja i jedan od naših centara biološke raznolikosti. U samom jezeru trenutno žive razne vrste riba, poput šarana, smuđa i klena, koje su introducirane. Njihovo unošenje ugrozilo je autohtone vrste pastrve i zlatovčice koje, iz godine u godinu, postaju sve rjeđe, uglavnom zbog konkurencije i nekompatibilnosti s drugim vrstama. Inače zbog optimalnih uvjeta koji vladaju u jezeru introducirani šarani su veoma krupni.

Oko jezera i u jezeru su brojni gmazovi, a može se pronaći i nekoliko vrsta vodenih zmija neotrovnica, dok na obalama nalazimo i otrovnice – poznate poskoke, ali i velike neotrovne smukove. Od gmazova tu su još i brojni gušteri, među kojima su gušterice i zelembaći najbrojniji.

Ornitofauna je brojna, a na jezeru nalazimo veliki broj raznih močvarica, posebno različitih divljih patki i čaplji. U šumama oko jezera, ali i na drveću oko jezera, možemo primijetiti brojne grabljivice koje na jezeru i oko jezera vrebaju svoj plijen. Dominiraju jastrebovi i sokolovi, a na visinama iznad jezera se mogu primijetiti i orlovi u preletu. Uz vodu jezera nalazimo i prelijepe vodomare koji se gnijezde s močvaricama u jezerskim trsticima.

Flora je veoma specifična, prelijepa i raznolika, posebno oko samoga jezera. Na rubovima jezera su nekada rasli poljski jaseni i hrastovi lužnjaci – dvije vrste koje su se tu pojavile kao otok u nekom oceanu jer nemaju svojih srodnika nigdje u blizini. Također tu su i njihove prateće vrste grmlja, hudike, frangule, ali i brojne druge vrste koje su se s Prenja spustile do jezera. Na samom Prenju iznad jezera možemo naći čak 96 različitih vrsta drveća i grmlja, što se ne može naći ni na jednom mjestu u BiH i u regiji. Okolina jezera je posebno zanimljiva u ranu jesen kada se rascvjetaju ciklame, a na poljima pojave brojne gljive sunčanice. Inače i u jezeru obitava više vrsta vodenih biljaka koje pokrivaju veći dio jezera, dok su obale, izuzev manjih dijelova koji predstavljaju kupališta, obrasle trskom i šašem, s pojavom žute kaljužnice na malo ocjeditijim obalama jezera. U vodi nalazimo još žuti lopoč i mrijesnjak, a zadnjih godina se pojavljuje i vodeni orašac.

Prijetnje jezeru

Na obalama jezera, posebno u sjevernom i zapadnom dijelu, oduvijek je živjelo stanovništvo koje je živjelo u skladu s jezerom. Ipak, već nakon Prvoga svjetskog rata jezero dobiva i svoj turistički obol kada počinje privlačiti prve turiste. Početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća kreće turistička ekspanzija izgradnjom pansiona i bungalova te odmarališta. Tada se grade i prve vikendice. Završetkom Domovinskoga rata, počinje neplanska urbanizacija koja još uvijek traje iako nisu riješeni komunalni problemi, posebno oni s komunalnim otpadnim vodama koje završavaju u jezeru, bilo direktno ili procjeđivanjem kroz tlo. Uz sve navedeno i brojne turiste i kupače koji ostavljaju iza sebe mnogo otpadaka, jezero je izravno ugroženo.

Legenda o nastanku jezera kaže da je na mjestu današnjega jezera nekada postojao bogati gradić. Obogativši se, njegovi stanovnici su postali bezbožni i obijesni toliko da Božji svetac, koji je prerušen u siromaha putovao svijetom, nije mogao u tom mjestu dobiti hranu i prenoćište. Jedina osoba koja ga je ugostila bila je siromašna udovica koja je imala mnogo djece. Od imanja je imala samo konja i nešto pokućstva. Prije nego je svanulo, svetac je naredio udovici da svoju imovinu natovari na konja i bježi iz negostoljubivoga grada koji će biti kažnjen. Rekao joj je da ide za svojim konjem, prati gdje će se konj zaustaviti i triput udariti nogom o zemlju te da se na tom mjestu naseli i bit će sretna. Sirotica je učinila po svečevoj zapovijedi. Kada je došla do Stranina ispod sela Boraka osvrnula se, a na mjestu grada vidjela je samo vodu – jezero. Grad je sa svim svojim zgradama i stanovnicima bio potopljen. Tako je nastalo Boračko jezero. Udovica je nastavila put za svojim konjem i, prema svečevim uputama, naselila se na mjestu gdje se konj zaustavio i tri puta udario nogom o zemlju. Za uspomenu na udovičina konja, to mjesto se zove Konjic.

Objava Boračko jezero pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pored Zalomke, jezero napaja nekoliko manjih rječica kao što su Drežanjka koja se tijekom pojave jezera ulijeva direktno u njega te Bogodolka. Tu je i nekoliko manjih bujičnih tokova koji su tada aktivni. Ipak najveća količina vode dolazi Zalomkom, kao i direktnim padalinama.

U geološkom pogledu područje pripada zoni krša u kojoj dominiraju jurski vapnenci, dok dolomite nalazimo samo na malim dijelovima oko jezera, s brojnim kraškim fenomenima. U nekim dijelovima koje pokriva jezero nalazimo nanos morene i breče što je posljedica kretanja ledenjaka tijekom glacijacije kada je polje formirano. Svi tipovi tla koji se javljaju u i oko jezera su plitki, suhi i skeletni. Kako je ovo zona izrazitoga krša, u južnom dijelu polja nalazimo brojne ponore i spilje te duboke rasjekline, među kojima su i već spomenuti ponori Biograd i Ždrijelo kojima nestaje voda iz jezera.

Klima

Klima područja u kojem je jezero jest submediteranska planinska s jako hladnim i snježnim zimama te jako toplim ljetima kada se temperatura popne i preko 40 °C, a razlog je otvorenost jugozapadnoga dijela polja prema Jadranskom moru. Kada su u pitanju padaline, kiše su obilne, naročito u jesen i proljeće, a snijeg zna biti visok i do jednoga metra te putovi do sela u polju zatvoreni, a zimske temperature padnu ispod –15 °C. Iako obilne, padaline imaju nepovoljan raspored tijekom godine. Kasnu jesen i proljeće obilježava najveći udio padalina, dok su ljeta suha s rijetkim padalinama te se tada veoma rijetko pojavi jezero. Ipak, ovo je veoma stabilan hidrosustav s velikom količinom padalina – koja je oko 1700 mm – što uvjetuje nastanak jezera, posebno ako su padaline česte i velike nekoliko dana. U ovom području imamo dva glavna vjetra – jugo i buru koja nastaje na području Nevesinjskoga polja tijekom zime. Tako se zna za jakih hladnih bura na jezeru stvoriti led.

Fauna i flora

Fauna oko jezera je raznolika i brojna, ali se i ona povlači prilikom nagloga podizanja vode u jezeru. Ihtiofauna je u jezeru slabo zastupljena zbog vremenskoga razdoblja kada se pojavljuje. Inače, u proljeće bi se mogle u jezeru naći gaovice koje su u zimskom razdoblju u hibernaciji u podzemlju.

Ornitofauna je također rijetka jer jezero kratko traje pa iako je u blizini Hutova blata, jako je siromašna. Razlog treba tražiti u fizičkim karakteristikama jezera te vremenu kada nastaje. Rijetko se na jezeru mogu primijetiti močvarice koje su više vezane za rijeku Zalomku i jezero Alagovac. Kada su u pitanju zvijeri, u šikarama oko jezera se mogu susresti vukovi koji su stalni stanovnici okolnih planina, kao i čagljevi (šakali) i lisice, a povremeno se spuste i medvjedi. Na rubu polja nalazimo i jazavce i lasice. U šikarama se također mogu naći srne i divlje svinje koje su redovito posjetitelji ovoga slabo naseljenoga polja.

Flora je također skromna u usporedbi s tim što sve od flore nalazimo u Nevesinjskom polju. Tako oko jezera nema barskih trava, osim šaševa na malo izdignutijim mjestima uz Zalomku koji se pojave kada je jezero pred samim nestajanjem. Kada je dendroflora u pitanju, u polju nalazimo gajeve izgrađene od hrasta medunca i cera, a kada jezero nadođe oni su na obalama. Uz jezero tako nalazimo i sađene hibridne topole koje se nisu pokazale u ovim ekološkim uvjetima. Na rubnim dijelovima jezera, a najviše na južnim i jugozapadnim obalama, nalazimo termofilnu vegetaciju dok su oko jezera polja s travama za košenje, a mnoga se dok jezero traje nalaze pod vodom.

Prijetnje jezeru

Trenutno glavnu prijetnju ekosustavu ovoga jezera predstavlja izgradnja hidroakumulacijskoga sustava Gornji horizonti jer taj sustav predviđa gradnju kanala za preusmjeravanje voda u Dabarsko polje, ali i duže zadržavanje voda u Nevesinjskom polju. Time bi došlo do disbalansa voda u podzemlju te bi se živi svijet podzemlja ugrozio. Kako bi se vode preusmjerile iz sliva Neretve u sliv Trebišnjice, tako bi se smanjili kapaciteti izvora u dolini Neretve, a posebno izvor Bunice. Pored toga, jezeru su prijetnja i brojne divlje deponije koje su nastale u zadnjih 20 godina širom ovoga polja te kada se pojavi polje, to smeće pluta na vodi.

Objava Biogradsko jezero pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Blidinje jezero

Na geomorfologiju ove planine utječe i prelijepi kanjon i dolina Dive Grabovice, koji dijeli Čvrsnicu na dva masiva: sjeverni i južni. Na sjevernom masivu je područje Muharinice s prelijepim šumama jele i bukve, munike, i obiljem endemskih vrsta te vrhom Veliki Vilinac, oko kojega se mogu naći pojedinačni grmovi hrvatske sibireje, a tu je i njegov simbol Hajdučka vrata. Suprotni dio je Velika Čvrsnica s drugim po redu vrhom.

Sjeverni dio planine je građen od dolomitnih stijena, s jako izraženim površinskim i podzemnim kraškim oblicima i kroničnim nedostatkom vode što je svojstvo kraških planina. Inače vodotoci na Čvrsnici, naročito u zoni jugoistočnog podnožja većinom nastaju od izvora koji izbijaju na kontaktu vapnenačkih i škriljastih stijena. U glacijalnom diluviju su na Čvrsnici bili razvijeni veliki ledenjaci koji su stvorili glacijalne cirkove oko vrhova i nataložili morene u glacijalnim dolinama kao što je Dugo polje, a pretpostavlja se da je tu bio svojevremeno najveći ledenjak u Bosni i Hercegovini.

Specifičnost Dugog polja je i prelijepo Blidinje jezero koje je prilično plitko i godišnja razina vode u njemu oscilira. Nastalo je na umjetan način prije stotinjak godina zatrpavanjem proloma kroz koji je otjecala voda u kišnim periodima godine. Na taj način je riješeno napajanje stoke u sušnom dijelu godine, a ovo područje je bilo poznato po stočarstvu. Samo jezero se nalazi ispod vrha Jelinak i Mali Jelinak koji se ogledaju u njemu, a okruženo je plodnim poljima koja se redovito obrađuju.

Kako se na planini Čvrsnici sučeljavaju mediteranski i kontinentalni klimat, klima je veoma surova. Na ovom masivu nastaje poznata hercegovačka bura. Na samim vrhovima tijekom 6 mjeseci godišnje registriraju se temperature ispod 0°C, a snijeg se zadržava od studenog do travnja. Obično je snijeg prosječne debljine 2 do 3 m, ali zbog česte olujne bure u zavjetrini nastaju snježni nanosi do 15 m debljine.

Kako je planina na razmeđu klimatskih utjecaja, to je uvjetovalo i njenu biološku raznolikost.

Gorski endemi

U južnom dijelu nalazimo pojas s vegetacijom svojstvenom za submediteran, najviše u kanjonu Neretve i Drežnice. Kada je u pitanju umjereni srednjoeuropski dio odmah mislimo na područje Muharnice i njene prelijepe šume. Duž Dugog polja, a posebno u Masnoj luci izražen je hladni predplaninski (subalpski) pojas šuma četinjača na visini iznad 1200 m. Na većim visinama nalazimo šume bora krivulja, koje grade visoko planinski (alpinski) pojas te visoko planinske goleti.

Već je spomenuta Masna luka u kojoj imamo crk­vu sv. Ilije i fratarsku kuću, ali je nadasve poznata kao najveći prirodni rezervat naše endemske munike, na 76 ha. Pored munike u Masnoj luci nalazimo još bor krivulj, crni i bijeli bor. To je jedan raritet za Europu, da na jednom malom mjestu imamo četiri vrste bora.

Flora Čvrsnice se ističe svojom specifičnoš­ću, odnosno nizom od 25 gorskih endema koji rastu samo na toj planini. Neki od njih su: Sitna žestika, Krško zvonce, Hercegovački zvončić, Hercegovačka kamenjarka, Hercegovačka lazarkinja, Okruglasto devesilje, Hadnel-Macetijeva mišjakinjica, Retzdroffova pušina, itd. Kada je u pitanju hrvatska sibireja, za nju možemo reći da na Pešti brdima nalazimo njenu najveću i najljepšu populaciju ne samo u Bosni i Hercegovini nego i šire. Ipak, u zadnje vrijeme brojni su endemi pred nestajanjem jer je zabranjeno pašarenje, a te vrste bile su u jako dobroj interakciji sa pašarenjem, jer su ovce i krave održavale ta veoma osjetljiva staništa od nestanka, odnosno od pojave agresivne vegetacije.

Turizam opasna prijetnja

Fauna planine Čvrsnice također je veoma raznolika, a od zvijeri je najznačajniji mrki medvjed, koji nije baš čest gost na planini zbog krivolova. Vuk je zasigurno jedna od najbrojnih zvijeri, a u špiljama koje se mogu naći u liticama planine brojni su im brlozi. U zadnje vrijeme je često viđen, jer se spusti do naselja gdje napada domaće životinje, prije svega ovce. Tu su još i lisice kao stalni stanovnik naših planina te kune i drugi sitni predatori. Divljih svinja ima veoma malo, ali su koncentrirane na južnim padinama planine i nešto rjeđe na sjevernim. Poseban dragulj planine su divokoze, po čemu je ova planina nekada bila nadaleko poznata, pa je na Čvrsnici bilo organizirano državno lovište još od Austrougarskog perioda do posljednjeg rata. Ratna događanja su ovu plemenitu divljač dovela do ruba nestanka, a i poslijeratni krivolov. Danas je na prostranstvima Čvrsnice veoma teško primijetiti divokoze. Na ovu planinu tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća uneseni su mufloni, u zonu Dive Grabovice, ali su ih ratna zbivanja i krivolov, potpuno uništila. Ovdje treba spomenuti i srne, ali su one oduvijek na ovoj planini bile rijetke.

Danas se na ovoj planini razvija zimski turizam, ali bez prethodno stvorenih uvjeta, naročito kada se misli na infrastrukturu, to bi moglo na nju ostaviti neizbrisiv trag. Taj trag su divlje deponije smeća i fekalne vode koje se nekontrolirano izlijevaju u srce planine te uništavaju njezinu ljepotu.

Objava Čvrsnica: Hercegovačke Alpe pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Planina obiluje tragovima zadnje glacijacije, a evidentno je postojanje više glacijalnih cirkova odakle su kretali kratki dolinski ledenjaci i koji su oblikovali planinske platoe. Na sjeveroistočnom kraju je veliki cirk, a od njega nastaje dolina i kanjon rijeke Ugar. Također i iznad Travnika je djelovala glacijacija, te se lednik preko Galice spuštao u dolinu Lašve, što se može evidentirati pomoću glacijalnih nanosa u nižim područjima.

Pet mjeseci pod snijegom

Samu planinu Vlašić karakterizira planinska klima, a na nižim nadmorskim visinama umjereno kontinentalna. Prosječna zimska temperatura je 1 °C, dok je prosječna ljetna temperatura 14,2 °C. U zimskom periodu planina obiluje snježnim padalinama, a prosječno je snijegom pokrivena do pet mjeseci, uz snježni pokrivač koji povremeno dosegne 1,5-2 metra. Kako je ovo granična planina prema panonskom bazenu s tipičnom kontinentalnom klimom, klima Vlašića je veoma interesantna s iznenadnim ekstremnim promjenama, osobito tijekom proljeća.

U zadnje se vrijeme stanje divljači na Vlašiću popravlja. Životni su uvjeti na ovoj planini tako dobri da se razvijaju i žive različite vrste životinjskog svijeta. Tako od zaštićene dlakave divljači nalazimo medvjede u manjem broju, te srne i zečeve, dok je nepoznato stanje s divokozama koje su osamdesetih godina unesene u područje kanjona rijeke Ugar. Ovdje treba naglasiti da je prisutna i velika populacija jarebica kamenjarki. Od nezaštićene dlakave divljači nalazimo lisice, kune zlatice, kune bjelice, vjeverice i puhove. Od zvjeradi u ovom području srećemo vuka i u zadnje vrijeme risa, a medvjeda smo ranije spomenuli.

Botanička istraživanja na Vlašiću su bila brojna, uz brojne podatke o flori. Odmah se mora napomenuti da su osnovne šumske vrste drveća: jela, smreka i bukva. Na vlažnim staništima uz rijeke koje presjecaju planinu nalazimo bijele vrbe, crne johe i bijeli jasen. Nešto više nalazimo na toplim staništima hrast kitnjak i medunac, crni grab, grabić, crni jasen, klen i brojne druge vrste. Ovdje treba spomenuti i tise, posebno one iz sela Ugodnović koje su velikih dimenzija i starosti, o kojima postoje brojni zapisi.

Kada su u pitanju zeljaste vrste na Vlašiću, one su dugo već poznate, a najzaslužniji za njihovo poznavanje je Brandis, profesor botanike u Isusovačkoj gimnaziji u Travniku. On je cijelog radnog vijeka u Travniku botanizirao po Vlašiću i sakupio kapitalni herbarski materijal. S obzirom na to da je taj herbar bio ugrožen, zahvaljujući Čedomilu Šiliću prebačen je u herbar Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Na floru planine Vlašić je utjecao i veliki šumski požar početkom 20-tih godina prošlog stoljeća kada je izgorjelo oko 18 000 hektara šuma, ali su šume uspješno obnovljene u posljednjem stoljeću. Za sjeveroistočne padine Vlašića iznad sela Mehurić, odnosno iznad samog vodopada Kozice, nalazi se jedan dio šume koji ima prašumski karakter. U tom dijelu šume nalazimo sve stadije i faze koje karakteriziraju prašumu, te bi to trebalo hitno zaštititi da bi i generacije koje dolaze mogle vidjeti kako su nekada izgledale šume na Vlašiću.

Hidrocentrale prijetnja prirodi

Osnovne šumske zajednice su: sastojine bukve i jele, a autohtone sastojine smreke se javljaju u posebnim zajednicama vrtača i u mrazištima, ali i u sastojinama bukve i jele, dok je većina sadašnjih šuma smreke na Vlašiću umjetna. Tu su i zajednice bijelog i crnog bora u kanjonu Ugra koje su izravno ugrožene izgradnjom hidrocentrala na ovoj rijeci. Pored Ugra i druge rijeke i potoci planine Vlašić su pregrađeni hidrocentralama ili se planiraju pregraditi. Njihovom izgradnjom će se nepovratno uništiti prelijepa priroda koja krasi ovu planinu. Sama planina ima razvijenu turističku ponudu, a turizam zapošljava lokalnu radnu snagu te u selima nije primjetna depopulacija, kao što je slučaj na drugim planinama u Bosni i Hercegovini. Ipak to ima i negativnih posljedica za ovu prekrasnu planinu jer nesavjesni pojedinci ostavljaju po planini smeće koje kvari prirodni ugođaj. Također, u zadnjem desetljeću je primjetan problem sa invazivnom florom, naročito uz prometnice, koja polako ugrožava autohtonu vegetaciju u sve većem obimu te bi se trebalo o tome voditi računa u narednom periodu, da bi se sačuvala ova ljepota za buduće generacije.

Objava Vlašić: Ponos središnje Bosne pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.