Početna stranica » Apostolski vikar Paškal Vujčić

Apostolski vikar Paškal Vujčić

220 pregleda

Povijest bosanskih franjevaca zadnja dva desetljeća turskoga gospodstva u Bosni vezana je usko za ličnost posljednjeg apostolskog vikara u Bosni, biskupa fra Paškala Vujčića (G. Gavranić). Rođen je 1826. godine u selu Glavini kraj Imotskoga.

Fra Paškal je u novicijat stupio u Fojnici 1841. godine te postao član Bosne Srebrene. Teologiju je završio u Veneciji i postigao naslovc lector generalis. Predavao je na generalnom franjevačkom učilištu u Veneciji i postao članom venecijanske franjevačke provincije. Imenovan je 1858. godine pulatskim biskupom u Albaniji, a 1860. godine apostolskim vikarom za misijsko područje centralne Afrike sa sjedištem u Aleksandriji.

U to je vrijeme na izgradnji Sueskoga kanala sudjelovalo oko 3000 radnika iz Dalmacije. Vujčić se pobrinuo da im dovede svećenika, bosanskoga franjevca Iliju Tvrtkovića-Škorića. Bio je to prvi misionar među hrvatskim radnicima na privremenom radu u inozemstvu.

U Bosni Srebrenoj tada je vladala podvojenost između pristaša provincijala Josića i njegova nasljednika Gujića, za kojega je Josić tvrdio da nije zakonito izabran. Josić se zalagao za gradnju novih samostana, a Gujić se tome protivio. I fratri su podijeljeni, jedni priznaju za provincijala Josića, a drugi Gujića. Poslije smrti biskupa fra Sebastijana Frankovića 1864. godine, Sveta se stolica nadala da će taj problem riješiti postavljanjem novog apostolskog vikara u Bosni, asketski oblikovanoga biskupa Vujčića. On se najprije na ponuđenoj službi zahvalio, ali je ipak 1866. godine prihvatio, došao u Bosnu i preuzeo upravu Vikarijatom, a kasnije i Provincijom koja je svedena na kustodiju.

U Bosnu je došao s predrasudama o bosanskim fratrima. Nakon vizitacije i boljega uvida u stanje Bosne Srebrene, mišljenje je promijenio. U veljači 1869. godine poslao je izvještaj u Rim, u kojem predlaže da se povrati redovito stanje i dadne redovita uprava Bosni Srebrenoj. To je učinjeno apostolskim breveom. Otada će odnosi između biskupa Vujčića i Provincije postati bratski i prijateljski. Zatražio je 1872. godine da ga se ponovno primi za člana Bosne Srebrene. Provincija je to rado učinila.

Okolnosti djelovanja

Vrijeme njegovih 15 godina djelovanja u Bosni ispunjeno je ustancima, sukobima, diplomatskim intrigama i austrougarskom okupacijom. On kao i drugi franjevci s naklonošću su prihvatili uspostavu nove vlasti. Vujčić je pisao i molbu da Austrija okupira Bosnu. Međutim, postupci austrougarske vlasti nisu odgovarali onome što su franjevci očekivali. Franjevci su se razočarali kad su vidjeli da je poslije vojne uslijedila gospodarska, financijska i nacionalna okupacija. U Bosnu se dovode činovnici stranci, službeni je jezik njemački, odlučno se traži premještanje bosanskih bogoslova iz Đakova u Mađarsku. To su razlozi zbog kojih su odnosi između austrougarske vlasti i franjevaca postajali su sve hladniji. Stoljećima su se fratri borili protiv islamizacije, a sada to čine i protiv germanizacije, otvoreno govore protiv vladinih namjera. Vujčić je pisao da je nepovjerenje klera prema vladi prouzročeno životom činovništva, njegovim javnim postupcima i neurednostima.

Trapisti u Bosni služili su, također, vladinim ciljevima. Na upit apostolskoga nuncija iz Beča zašto ne dopušta trapistima dolazak u Busovaču, između ostalih razloga Vujčić je naveo „da imaju političku misiju i šire njemački utjecaj u Bosni” (B. Gavranović). Austrijska je vlada uskratila pomoć biskupu Vujčiću jer ne odgovara njezinim namjerama u Bosni i otvoreno govori protiv nje. Svi njezini kasniji postupci prema njemu imaju tu pozadinu. Iznenadilo je austrijsku diplomaciju i trapističkoga priora Pfannera da su franjevci i biskup tako složni.

Pastoralno djelovanje

Protivnici biskupa Vujčića prigovarali su mu da je neaktivan, hladan i povučen, da voli samoću, izbjegava razgovore s ljudima. Činjenice govore suprotno. Brinuo se za podizanje crkava i škola, tražio pomoć od kršćanskih vladara i sam davao priloge. U njegovo je vrijeme u Bosni podignuto 40 crkava, otvoreno je 20 novih škola. Biskup se pobrinuo da sve crkve dobiju i potrebnu opremu. Osnovao je 22 nove župe, a sedam ih pripremio za osnivanje. Doveo je stručno osposobljene učiteljice, časne sestre milosrdnice iz Zagreba u Sarajevo, Derventu, Banju Luku, Dolac i Livno. Ostavio je 32 700 forinti za gradnju sjemeništa u Visokom, a 90 000 forinti za gradnju katedrale u Sarajevu. Osjećao je tuđu nevolju, osnivao je sirotišta i uvijek bio spreman pomoći.

Bio je ljubitelj znanosti i kulture, proučavao je povijest i zemljopis BiH, napisao je Ljekarušu. Pripremao je osnivanje književnoga društva u Bosni. Od toga je odustao kad je osnovano u Zagrebu Društvo sv. Jeronima. Htio je ujediniti snage, pa je izdao naredbu da svaka župa u Bosni pretplaćuje sva izdanja toga društva. Brinuo se za duhovni život vjernika preko svojih poslanica, osnivanja raznih bratovština i pastoralnih pohoda. Jajački su fratri u pismu 25. svibnja 1873. godine istaknuli da je biskup Vujčić „stup Crkve, ures Reda, dobri pastir, ljubitelj svoga klera i promicatelj javnog dobra”, a njegov tajnik Ćorić napisao je da je „bio redovnik, velike i duboke naobrazbe, a još veće skromnosti i poniznosti”.

Odlazak iz Bosne

Posljednjih godina biskupske službe u Bosni Vujčić je mnogo pretrpio. Muslimani su mu zapalili rezidenciju u Brestovskom jer je sudjelovao u dovođenju austrougarske vlasti. Nakon privremenoga smještaja u Fojnici i Sutjesci, preselio je u Sarajevo u kuću sutješkoga samostana koju su obnovili i njemu ustupili za stanovanje. Kad je i ta kuća, zajedno s drugim kućama u Latinluku, izgorjela, nastanio se zajedno sa župnikom u jednoj staroj muslimanskoj kuću pod kiriju. Odatle je preselio u drveni čardak na Barama kraj Sarajeva i tu ostao do kraja službe.

Njemu iza leđa pripremalo se uvođenje redovite crkvene hijerarhije u BiH koje je inicirala Austrija. Đakovački se biskup Strossmayer neuspješno pokušavao nametnuti za bosanskoga nadbiskupa. Imao je svoje pristaše i među bosanskim fratrima. Upravo su oni, zbog svojih osobnih interesa, u zadarskom Narodnom listu klevetali Vujčića, provincijala i Provinciju, pozivali fratre na sekularizaciju. Biskupa se to teško dojmilo.

Po ugovoru između Svete Stolice i Austrije 8. lipnja 1881. godine austrijski car imenuje nadbiskupa i biskupe u Bosni. Iako je Sveta stolica željela da Vujčić preuzme biskupiju u Banjoj Luci ili da bude pomoćni biskup u Dubrovniku, austrijska je vlada bila odlučna da za njega nigdje nema mjesta. U svojoj oproštajnoj poslanici od 11. studenoga 1881. godine Vujčić moli svećenike i vjernike da novoga crkvenog poglavara prime kao odluku Božje providnosti. Želio se odmah povući u Imotski, ali na brojne molbe fratara odlučio je ostati u Bosni Srebrenoj. Nastanio se u samostanu u Livnu. Kad je teže obolio, zaželio je umrijeti u svom rodnom kraju. Preselio se 1886. u samostan u Imotskom gdje je i umro u noći između 17. i 18. ožujka 1888. godine.

Provincijal Bosne Srebrene fra Nikola Krilić u svom oproštajnom pismu od Vujčića 14. studenoga 1881. napisao je: „Bio je ures i dragulj naše Provincije (…) možemo bez sumnje ustvrditi da njegova uspomena i Ime prelazit će s koljena na koljeno dok bude ove Provincije.”