Početna stranica » Aplauz anđela

Aplauz anđela

115 pregleda

Iako se zemni ostatci „autora Vulgate”, prema kazivanju tradicije, nalaze u rimskoj crkvi Santa Maria Maggiore, za većinu Rimljana crkva sv. Jeronima je San Girolamo degli Schiavoni.

Francuski prevoditelj i teoretičar prevoditeljskoga umijeća Valery Larbaud, daje nam savjet: „Stoga, kada drugi put budete u Rimu, posjetite velikoga zaštitnika prevoditelja u njegovoj crkvi u San Girolamo dei Schiavoni. Crkva San Rocco, samo koja vrata dalje, u Via di Ripetta, vrlo je posjećena. U San Girolamo vas, međutim, dočeka neka aristokratska samoća ili neka udaljena smirenost.” Iako će nas kasnoantički kršćanski povjesničar Prosper Akvitanski († 455.) u svojoj kronici uvjeravati kako je sveti Jeronim iz Stridona bio „muž slavan u cijelome svijetu već za života”, treba ipak naglasiti da se tu radi o nekoj vrsti posthumnoga hommagea. Jeronim je uvijek ostao u „aristokratskoj samoći” o kojoj Larbaud govori! Jedna agnostička francuska enciklopedija iz vremena prosvjetiteljstva donosi riječ Abel-Francoisa Villemaina o svetome Jeronimu koja tu stvarnost sa simpatijom potvrđuje: „Udaljen od svih crkvenih počasti, uvijek u nemirnu traganju i u samoći, ostao je taj neobični svetac bez ikakve druge titule u Crkvi osim one Kristova svećenika.”

Istina, na mnogim platnima se Jeronima prikazuje s kardinalskim šeširom, ali je većina znanstvenih biografija kardinalsku čast svetoga Jeronima odbacila kao pobožnu legendu. Čini se kako je sam Stridonac svoga posthumnog usuda bio itekako svjestan: „Otrgnite se od potrebe da svijet o vama ima dobro mišljenje. Bježite od svoga vlastitog uspjeha. Recite sami sebi kako naraštaj za koji pišete ili slikate ili skladate još nije ni rođen i kako će možda i svijeta prestati prije negoli se to pokoljenje rodi. Ne tražite nikakva zadovoljstva izvan samoga vašega djela, koje jedino zavrjeđuje vašu brižnost i koje vam jedino treba biti važno, jer ono je vi sami. Zbog toga istog djela odlijepite se od svake navezanosti. I onda ćete možda, na dnu unutarnje tame i samoće, u trenutku kada svoje djelo privedete sretnomu koncu, začuti aplauz anđela.”

Iako je prema mišljenju Angela Ficarre Jeronim divovska pojava u univerzalnoj povijesti kulture, ipak je on kroz povijest kršćanstva ostao gurnut negdje na rub. Možda je to zbog proste činjenice što se tu radi o jednoj od najsloženijih i najkontroverznijih osobnosti među svetačkim likovima. Naš pjesnik Tin Ujević se 1930. godine tuži kako je „žalosno da su njegova djela i rad, proučena tek od šačice erudita, slabo poznata širemu krugu čitalaca. Javnost ne osjeća dovoljno historijsko značenje njegove misli na području živuće kulture.” Zavod sv. Jeronima u Rimu tek se sada planira pozabaviti izdavanjem svih Jeronimovih djela. Rim će biti domovina Jeronimova izbora, ali ga ona neće prihvatiti, već protjerati. Umjesto toga će ga prihvatiti Betlehem – mjesto u kojemu za Nazaretsku obitelj ne bi mjesta.

Bura u Rimu

Jeronim je u Rim došao s Istoka kao zreo muškarac koji je upoznao pustinjački pokret – megatrend na Istoku i protestni pokret protiv posvjetovnjačenoga kršćanstva – i teološku misao Istoka. Učio je od najvećih umova onoga vremena poput sv. Grgura Nazijanskoga. Papa Damaz ga je odmah uzeo u svoju službu kao tajnika i intelektualnoga savjetnika, jer su se posvuda množile teološke kontroverze i pitanja na koja Damaz nije imao odgovora. U Rimu Jeronim otvara i prvu biblijsku školu za laike u koju mu hrle mlade, bogate i obrazovane rimske plemkinje. Upoznaje njih i cijeli Rim s novim oblicima duhovnosti s Istoka. U kratko vrijeme stječe najveću popularnost, što će na neki način i biti razlog tolikim zavistima i borbama koje imaju uskoro uslijediti u Rimu.

Kršćani su izašli iz svetih skrovišta katakombi pa su se suviše raštrkali gradskim cestama i izmiješali s poganskom svjetinom. Razvodnjeli su se, kaže Deželić mlađi, kao čaša rumena vina ulivena u kabao bljutave kišnice. Sve je to jasno vidio i papa Damaz. Stoga on i zove Jeronima u svoju službu. Ali, Jeronim je grub kao hridine dalmatinske, žestok kao uzburkano more, a jezik mu je mač s dvije oštrice. No, samo svježa bura može pročistiti Rim. Konflikt je bio već na pomolu i u tri godine Jeronimova rimskog boravka (382. – 385.) učinit će od njega najozloglašenijega sveca svih vremena i prisiliti ga da nakon Damazove smrti odjedri u Betlehem.

Bič za bivole

Mlade i bogate rimske plemkinje su mahom prelazile na kršćanstvo, dok bi muški u njihovim obiteljima ostajali u rimskome poganstvu čuvajući lozu, tradicije i pogansko nasljedstvo. Te Rimljanke si nisu htjele, a ni morale dopustiti što je većina žena u Rimu, osobito ne one neudane i udovice među njima. Rim je postao „cloaca maxima” (septička jama) i nije više bio moguć povratak na stari republikanski obiteljski poredak. Natrag se više nije moglo, samo naprijed, ka kršćanstvu, u kršćansku uzdržljivost. Te žene kao da su samo čekale nekoga tko će ih usmjeriti i tu se upravo pojavljuje Jeronim, jedan od najvećih intelektualaca onoga vremena, apsolutni egzot koji čak govori i hebrejski u vrijeme kada nijedan biskup Zapada ne poznaje taj jezik. Sa sobom iz pustinje donosi novi monaški ideal. Ali je taj ideal povezao s vrlo visokim intelektualnim zahtjevima. Tvrdio je kako će kršćanstvo na Zapadu uz knjige koje su pisane jednostavnim i priprostim jezikom morati stvoriti djela u kojima će divota sadržaja biti odjevena u Ciceronovo bogatstvo izričaja, Kvintilijanovu istančanost izraza, Frontonovu ozbiljnost, Plinijevu mekoću, Vergilijevu slikovitost i Horacijevu skladnost. Ne čudi onda što je vrsni poznavatelj Jeronimova djela, Angelo Ficarra, u svojoj velikoj studiji o položaju sv. Jeronima u povijesti kulture ustvrdio kako je nemjerljiv njegov doprinos na području prevodilaštva, filologije, historiografije, egzegetike, književnosti, duhovnosti i umjetnosti.

Oko Stridonca se u Rimu počinju okupljati najodličnije i najimućnije Rimljanke: Marcela, Paula Julija, Lea, Blezila, Eustohija, Rufina, Paulina, Albina, Azela, Principija, Praetextata, Fabiola, Ticijana, Furija i nebrojene druge. U tim ženama je, tvrdi Charles de Montalambert, još jedan posljednji put zabljesnuo duh Rimske Republike. Iako bijahu pobožne, ne bijahu to tek neke znatiželjne lizateljice oltara, već žene izvanredna duhovno-intelektualnog profila koje su uskoro psalme na Aventinu molile na hebrejskome. Prihvatile su dragovoljno celibat, kako bi bile slobodnije za studij. To se u ondašnjemu Rimu smatralo affrontom protiv prava koje je imao pater familias da svoju kćer uda po vlastitu prohtjevu bez njezina pristanka. Na brežuljku Aventinu, u Marcelinoj palači i Paulinom salonu započinje emancipacijski pokret žena u 4. stoljeću. Veliki engleski istraživač seksualnosti Havelock Ellis smatra Jeronimov pokret jednim od najčudesnijih preokreta u povijesti europske kulture, a Simone de Beauvoir je jednom rekla kako u antici nema drugoga uzora za suvremeni emancipacijski pokret do tih bogatih Rimljanki. Okupljene oko Jeronima te su se žene posvetile trostrukomu cilju: molitvi, dobrotvornosti i studiju. Rimska aristokracija je u to vrijeme prezirala Bibliju kao skup orijentalnih bajki i pričica, a rimski kler se utopio u činovništvo i svjetovni život te pustio da heretici zavode kršćane laskavim doktrinama. Od svih tih htio je Jeronim sačuvati te mlade žene ističući da su one „njegove u Kristu”.

Kada je još k tomu papa Damaz Jeronima doveo u svoju neposrednu blizinu, a Jeronim postao najizgledniji kandidat za sljedećega papu, zavist i intrigantski duh su se prolomili kao kada pukne brana pa navale silne bujice. Nakon smrti pape Damaza izgubio je Jeronim potporu i postao meta pogana, krivovjeraca i posvjetovnjačenih klerika. Jeronim je svjestan: „Protiv mene tutnji oluja! Prije nego sam upoznao dom svete Paule, naklonost cijeloga grada bila je na mojoj strani. Po mišljenju gotovo svih smatralo se da sam dostojan najviše svećeničke časti. Zvali su me svetim, poniznim i rječitim. Sad sam eto bestidan, prepreden, varljiv, lažljiv i prevarant poput sotone. Neki su mi cjelivali ruke, a zmijskim ustima me klevetali. Žalostili su se na usnama zbog mog usuda, a u srcu su se veselili. Jedan je lažno oponašao moj hod i smijeh, drugi se rugao mojemu licu, a treći je ciljao na nešto drugo glede moje nevinosti. Evo uskliknuo je skup farizeja! Ja ti, Rime, postadoh neprijatelj govoreći istinu. Rim, nekadašnja glava svega svijeta, grobnica je sada rimskog naroda. Ali uzalud je dvonogoj magaradi svirati citaru kad ne bi ušesima čuli ni da trubim u volujski rog.” Napadi i optužbe na sv. Jeronima su se samo nizali. Vrijeđali su ga kao prevaranta, čarobnjaka i Grka zbog grčkoga mu imena i istočnoga monaštva. Predbacivali su mu raskalašenost, hipokriziju, strast za ženama, omalovažavanje braka kao kod manihejaca i enkratita. Budući da je Stridonac bio jedan od rijetkih koji se osmjelio uspravno hodati i u Rimu u kojemu se više nitko nije usudio reći glasne i jasne riječi, on je kao bičem opleo u svojim pismima, poslanicama i knjigama. Zbog toga su mu dali nadimak „bič za bivole” jer ih je podsjećao na grube ilirske goniče bivola s kožnim bičevima koji u Italiju dolaze iz Jeronimove domovine kako bi trgovali marvom.

Smrt Blezile, mlade djevojke koja se odvratila od raspuštena života i posvetila postu i molitvi te umrla nakon četiri mjeseca, bila je idealan povod za optužbe protiv sv. Jeronima. Govorilo se kako „majka žali kćer koju ubiše Jeronimovi postovi i monaštvo”. Okrivili su ga za smrt djevojke. No, kako su htjeli biti sigurni da će ga se riješiti zasvagda, znajući da se na uobičajeni način ustaje na zornice, ti su mu spletkari potajno u sobu pored kreveta stavili žensko odijelo. Kad se Jeronim probudio, obukao ga je u mraku, misleći da je njegovo jer nije bilo svjetla i takav je došao u crkvu. Klevetnici su, naime, htjeli da se povjeruje kako se noću u njegovu sobu potkradaju žene. Najzad su se poslužili i lažnim svjedočenjem potkupljenih svjedoka koji su doveli u pitanje moralni integritet Jeronima i Paule. Posljednje što su mu prišili bilo je kako je iz Rima utekao u ženskim haljinama i tako ga optužili da je perverznjak, transvestit. 

Betlehemska ćelija

Rimske spletke su učinile da je Jeronim bio primoran napustiti Rim. Koliko god se pokušao u Rimu održati i opravdati, nije išlo, jer kako sam svjedoči: „Lakše se vjeruje u ono što se ili rado čuje ako je izmišljeno, ili ako nije izmišljeno, potiče da se izmisli. O, zavisti, koja sama sebe najprije ujedaš! O, prepredenosti sotone, koja uvijek progoniš ono što je sveto! Metnuše na mene sramotu lažnoga zlodjela, ali znam da se u kraljevstvo Božje dospijeva i po dobru i po zlu glasu. Meni je grad robijašnica, a osama raj. Svjetina neće nikoga posvetiti. Ako je miluješ, ne će uzvratiti milo za drago. Ako je toviš dobrotom, prežderat će se i u sitosti će bljuvati na svoga dobročinitelja. Ako se pak usudiš da je opomeneš i prekoriš, ona se neće skrušiti. Pritajit će se možda na čas, ali kao zvijer, kada vreba. Svjetina njuška, traga, šulja se, legne potrbuške i zvjera na najslabije i najmekše mjesto u žrtve da onda zaskoči i zagrize.” Ne smijemo, međutim, ove događaje tretirati kao Jeronimov poraz. Barem ih on sam takvima nije gledao. Koliko god da ga je kao čovjeka moralo sve to boljeti u duši, ipak je na sve te događaje Stridonac gledao iz vjerničke perspektive: „Hvala Bogu što sam dostojan da me svijet mrzi. Koje sam sve nevolje pretrpio jer ratujem za križ! Prva vrlina monaha je prezirati prosudbe ljudi i uvijek se prisjetiti apostola koji kaže: ‘Ako bih se još uvijek sviđao ljudima, ne bih bio Kristov sluga’. Drukčije sudi ljudska zavist, drukčije Isukrst. Presuda njegova suda nije jednaka s onom šaptača po uglovima. Mnogi putovi ljudima se čine da su pravi, o kojima se poslije sazna da su krivi. A i u neuglednim zemljanim vrčevima se često skriva blago.”

I kasnija će povijest Crkve u nemilim događajima iz Jeronimovih rimskih godina vidjeti nedokučive putove Božje providnosti koja i po krivim crtama umije pravo pisati. Genadije Marsejski smatra kako je Bog od urote protiv Jeronima skovane u Rimu i njegova odlaska u Betlehem učinio najveće dobro, jer je „jamačno sveti učitelj, vrlo udaljen od javnih dužnosti i gradske vreve, sav prionuo proučavanju Svetoga pisma, i svoja bdijenja i sve brige usmjerio, ni od koga ometan, na ono prekrasno, vrlo korisno i preporučljivo djelo. Njega bih stvarno nazvao sretnim jer smatram da je ishodom njegova bijega upravljala odluka Krista koji u onih koji ga ljube sve izvodi na dobro” (usp. Rim 8, 28). Pobožni pavlin Josip Bedeković u svome velebnom djelu o sv. Jeronimu iz 18. stoljeća daje vrlo dojmljiv zaključak o usudu sveca kada kaže kako ratari vole oštru zimu jer što je studen veća, to se usjevi više ukorjenjuju u zemlji i upijaju više vlažnosti iz tla pa se stoga ljeti očekuje i veća žetva. Tako i sveci prihvaćaju prolaziti ovozemne tegobe kako bi crpili za sebe više duhovne koristi, a svojim životom pružali prigodu da se javno očituje pakost zlobnih.

Za svetim hodočasnikom su krenule i moćne rimske matrone te u Betlehemu osnovale nekoliko samostana. Pod vodstvom svetoga Stridonca u Betlehemu je ponovno zasjao sjaj Kristove zvijezde. Ondje gdje je „Riječ tijelom postala” Jeronim je riječi Svetoga pisma s grčkoga i hebrejskoga pretočio u latinski jezik. Štoviše, on je, kako kaže Dean Millman, stvorio novi latinski jezik iz kojega su nastali kasnije romanski jezici (Giuseppe del Ton). Jeronimova Vulgata je bila prva knjiga koja je tiskana Gutenbergovim otkrićem tiska. Kada su V. Larbauda pitali koje bi knjige sa sobom ponio na pusti otok ako bi mogao ponijeti samo tri, deset ili dvadeset naslova, on je na prvo mjesto uvijek stavio Vulgatu.

Kroz cijelu povijest su se duhovi žestoko razilazili oko Jeronima. Tako su ga humanist Lorenzo Valla i reformator Martin Luther mrzili, dok su Marko Marulić i Erazmo Rotterdamski u njemu nalazili nepresušno vrelo inspiracije. Usprkos prividnomu porazu, Jeronim je ipak trijumfirao, jer je – kako kaže Havelock Ellis – zastupao jaču, životniju stvar: „Da njegov pokret doista nije posjedovao šarm novosti i senzacije, slasne slobode i nepoznate pustolovine, zacijelo nikada ne bi osvojio europski svijet.” Betlehem je uskoro postao „Taizé antike”, štoviše bastion duhovnosti i svjetionik znanstvenoga rada, a Rim je propao i ostao opustošen od Alarika, 410. godine. Ironija života je htjela da upravo Rimljani koji su Jeronima tako bezočno protjerali sve zlo slagavši na njega postanu izbjeglice i beskućnici koji u njegovim samostanima potražiše utočište. Iako je Jeronim pozivao na fuga mundi: „Što radiš, brate, ti u svijetu kojega je duh veći od svijeta? Dokle će te pritiskati osjen zgrada? Dokle će te zatvarati tamnice čađavoga grada?”, ipak je gorko žalio nad propašću i pustošenjem Rima. Rim i njegova prijateljica, plemenita Rimljanka Paula Julija, bijahu poslije Svetoga pisma njegova najveća ljubav. Nakon propasti Rima i smrti Paule Julije jedva da je Jeronim imao više volje za životom, čak mu se ni pisati više nije dalo. Zadovoljio se taj zaboravljeni velikan duha tek aplauzom anđela!