Kada kažemo Antalya mislimo na more i odmaranje jer je taj grad poznat po tome, a godišnje ga posjeti 12 milijuna turista. Nažalost, brojni turisti zadovoljavaju se odmorom u brojnim odmaralištima, dok grad i okolina za njih ostaju nepoznanica, a riječ je o iznimno zanimljivom gradu s bogatom poviješću. Danas je to glavni grad istoimene pokrajine Antalya. Sam grad već odavno je premašio milijun stanovnika.
Okružen planinama
Smjestio se u podnožju planinskoga masiva Taurusa koji sa sjevera natkriljuje grad, dok s juga grad zapljuskuje Sredozemno more. Na planinama koje okružuju grad dominiraju dvije planine, na zapadu Bey Daglari i istoku Geyik Daglari, te odvajaju ovo područje od Anadolije. To su vapnenačke planine koje su time i utjecale na razvoj prigorja na kojem nalazimo zemljišta crvene boje, poznata kao tera rosa. Nekada su te planine bile gole i bez šume, ali su se pošumile u zadnjih 70 godina pa zaleđe grada izgleda kao velika zelena oaza. Također, u toj zoni nalazimo i jedan mali regionalni park sa zanimljivim dubokim kanjonom rječice Boga.
Kako je ograničen širiti se na dvije strane, grad se širio uz more istočno k Alanyi i zapadno k Marmarisu. Tako je postao prilično dugačak – oko 40 kilometara. Dok grad nije bio razvijen kao danas, okruživali su ga nasadi agruma, naranči i mandarina, te maslinici i vinogradi. Ostatke tih nasada i danas možemo vidjeti. Ipak ubrzano nestaju zbog novih stambenih objekata. Nažalost, gradnja polako zalazi i u šumovita područja jer je grad i dalje u razvoju.
Sam prvobitni grad razvio se između dviju rijeka, rijeke Duden na istoku i Boga na zapadu, na poloju koji je nastao erozijom s okolnih planina. Danas su te dvije rijeke u sastavu modernoga dijela grada. Za rijeku Duden zanimljivo je da u gradu ima svoj park, odnosno njezin vodopad u more postao je gradska atrakcija s lijepo uređenim parkom.
Klima grada je veoma zanimljiva zbog njegove pozicije, a cijelo područje je planinama Taurus zaštićeno od sjevernih vjetrova. Ljeta su vruća s dugim sušnim razdobljima i blagim i kišovitim zimama. Oko 300 dana u godini je sunčano, sa srednjom temperaturom mora od oko 16 °C zimi i 27 °C ljeti.
Povijest grada
Stari dio grada okružen je s dva zida u obliku potkove, od kojih je jedan uz samu obalu, građen kontinuiranim procesom od helenističkoga do osmanskoga doba. U ovom dijelu grada nalazi se povijesna luka; uske ulice protežu se od luke i granaju u stari grad, okružen drvenim povijesnim kućama. Tu je i trg Cumhuriyet, glavni gradski trg i mjesto vrlo popularno za turiste i lokalno stanovništvo. Okružen je trgovačkim i poslovnim centrima te javnim zgradama.
Kada smo kod povijesti grada, ona je jako burna i zanimljiva a započinje 200 godina prije Krista, kada su ovim područjem vladali Grci sa sjedištem u Pregamu. Iz toga razdoblja očuvali su se brojni arheološki ostaci, a grad je podigao repliku statue osnivača grada. Inače, grad je dobio ime po svom osnivaču Attalosu II., kralju Pergamona i zvao se „Attaleia”. I danas Grci koriste ovaj naziv za grad.
Nakon Grka Antalyom vladaju Rimljani nekoliko stoljeća, a najzanimljiviji spomenik iz toga razdoblja je Hadrianova kapija u vidu slavoluka. Nakon njih gradom vlada Bizant nekoliko stoljeća.
Kada se kršćanstvo počelo širiti Mediteranom u 1. stoljeću, Antalyu su posjetili Pavao iz Tarza i Barnaba, kao što je zapisano u Djelima apostolskim: „Zatim prođoše kroz Pizidiju i dođoše u Pamfiliju. Pošto su u Pergi navijestili Riječ, siđoše u Ataliju. Odande otploviše u Antiohiju odakle bijahu predani milosti Božjoj za posao koji potpuno obaviše” (Dj 14,24-26). Zanimljivo je da su neki od prvih biskupa u svojoj tituli imali upisanu biskupsku stolicu Attalea u Pamfiliji, što ukazuje da je grad bio veoma važno kršćansko središte. Danas to nije rezidencijalna biskupija, te je Attalea u Pamfiliji danas navedena samo kao titularno sjedište. O kršćanskoj važnosti grada ukazuje i to da je Seldžučka džamija iz 13. stoljeća u Attalei, sada u ruševinama, bila prethodno kršćanska bizantska bazilika iz 7. stoljeća. Velika džamija također je bila kršćanska bazilika, a džamija Kesik Minare također je bila kršćanska crkva Panaghia ili Djevice Marije iz 5. stoljeća. Također, o značaju ovoga područja govore i sarkofazi koji se čuvaju u arheološkom muzeju, a za jedan se pretpostavlja da je pripadao sv. Nikoli, biskupu Myre. Danas u gradu postoje i primjeri lokalne grčke arhitekture, s pet grčkih pravoslavnih crkava u starom gradu.
U vrijeme Bizanta grad je u usponu i razvoju i predstavlja važno trgovačko središte u kojem su se mogle naći sve nacije Mediterana, od Armenaca, Židova do Venecijanaca i Đenovežana. Nakon 1100. godine zaleđe grada kontroliraju Seldžuci, ali grad zbog svoje snage opstaje. To traje do pada Kontantinopola u ruke križara 1204. godine, te tada grad preuzima jedan od križara imenom Aldebrandus. Ipak ubrzo ga preuzimaju Seldžuci 1207. godine te se smjenjuju s križarima i Venecijancima. Dolaskom Osmanskoga Carstva 1391. godine, grad ulazi u dugo mirno razdoblje koje traje sve do 19. stoljeća. Većina povijesne arhitekture datira iz srednjovjekovnoga osmanskog razdoblja, s nizom džamija, medresa, mesdžida, karavan-saraja, turskih kupelji i grobnica koje gradu daju poseban karakter. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća s učestalim nemirima mijenja se struktura stanovništva jer su se tada Turci s Kavkaza i Balkana doselili u to područje, a Grci ga napuštaju.
Razvoj grada velikih razmjera započeo je 70-ih godina 20. st. te je Antalyu od maloga provincijskog grada pretvorio u jedno od najvećih metropolitanskih područja Turske. Tako je Antalya bila grad domaćin za samit G-20 2015. i EXPO 2016. Ovdje treba spomenuti da u gradu postoji Sveučilište Akdeniz koje ima preko 60 000 studenata, što predstavlja budućnost grada i regije.
