Anamneza (grčki anamnesis, sjećanje) je početak svakog liječničkog postupka. Odnosi se na prikupljanje svih podataka o pacijentu, počevši od njegova prisjećanja na ranije zdravstveno stanje, opis različitih životnih okolnosti u kojima se našao, do aktualnog pregleda. Između ostalog, pažljivo se prikupljaju i podaci o psihičkim funkcijama, uz fizikalni pregled i tjelesne pretrage. Dobro uzeta “anamneza” uvjet je za dobro određivanje dijagnoze i svih daljnjih postupaka liječenja. Pogreške u ovom prvom koraku mogu dovesti do produljenja procesa liječenja, pogrešnog usmjeravanja cijelog postupka pa i do smrtnih ishoda (na primjer ako se slučajno ne uzme podatak o alergijskim reakcijama na hranu ili lijekove). Zato se posebna pozornost usmjerava na trening vještine izrade anamneze i vođenja kliničkog intervjua. Kako bi liječnici bili što uspješniji i kako bi se spriječilo previđanje važnih podataka razvijeni su različiti upitnici, skale, algoritmi, koji služe uglavnom za podsjećanje i ujednačenost postupka. Poseban dio je izrada tzv. psihičkog profila, koji se kreira nakon procjene jednostavnih i složenih psihičkih funkcija pacijenta. Prvo se procjenjuje stanje svijesti, tj. razina budnosti i orijentacije, potom pozornost ili pažnja, mišljenje, pamćenje, sposobnost učenja, opažanje, afektivnost, volja, doživljavanje sebe i realnosti, nagoni, adaptabilna sposobnost, moralnost, eventualne promjene ličnosti…
Ne može se odrediti rang važnosti pojedinih psihičkih funkcija, no bez sumnje je pamćenje jedna od najvažnijih. Ono se odnosi na sposobnost procesiranja informacija, njihova zadržavanja, obrade i uporabe, za što je najvažnija sposobnost ponovnog dovođenja u svijest ranije pohranjenih informacija, tj. prisjećanje. O prisjećanju ovisi kvaliteta dobivenih informacija, njihova točnost u odnosu na stvarnost, objektivnost i procjena u odnosu na vrijeme i druge okolnosti. Procjena sposobnosti pamćenja se provodi u djece kod procjene akademskih sposobnosti za redovno ili školovanje kroz prilagođene programe, kod procjene inteligencije, kod procjene stečenih sposobnosti tijekom razvoja i učenja, kod gubitka tih sposobnosti nakon bolesti ili ozljede mozga, moždanog udara, kod razvoja demencije, kod duševno bolesnih osoba.
Posebno je zanimljiva sudska psihijatrijska ekspertiza, posebno kod procjene tzv. vjerodostojnosti svjedočenja. Tijekom nje se možda najplastičnije može uvidjeti koliko su pamćenje i prisjećanje povezani sa sposobnošću opažanja, pažnjom i doživljavanjem, afektivnošću, ali i s voljom. Procjenjuje se sposobnost prisjećanja žrtve, svjedoka ili počinitelja nekog djela, na događanja u trenutku kada se određeni događaj zbivao. Bitno je prije svega može li se osoba uopće prisjetiti događaja, uslijed svojih sposobnosti zapažanja detalja, usmjeravanja pažnje, ali i okolnosti sudjelovanja, npr. uslijed količine emocija i afekata uključenih u taj trenutak, poznavanja ili nepoznavanja sudionika, utjecaja na osjetila vida, sluha, dodira… Je li se događaj doista zbio ili je to bila iluzija ili možda utjecaj halucinacija, tj. senzornih obmana? Vrlo je važna i volja, tj. želi li se osoba uopće prisjetiti određenog događaja, ne samo kod okrivljenika, već i kod žrtava i svjedoka. Ponekad se događaju iskrivljena ili lažna sjećanja, halucinacije sjećanja ili konfabulacije – izmišljena sjećanja. Ona se često mogu sresti kod osoba organski promijenjenih, npr. kod alkoholizma, kada se praznine u sjećanju popunjavaju izmišljenim pričama.
Promjene u sjećanju događaju se i kod psihički traumatiziranih osoba. Naime, snažna psihička trauma može djelovati tako snažno da su posljedice nalik na one kod “potresa mozga”. Tada nije moguće prisjetiti se konkretnog i događaja koji su mu prethodili ili su se dogodili neposredno nakon osnovnog događaja. Stoga nerijetko osobe koje razviju posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) nisu u stanju opisati traumatsku situaciju koja je izazvala poremećaj, već je opisuju prema onome što su čuli od drugih. Drugi pak opisuju svoj doživljaj te situacije i događanja, koji ne moraju odgovarati realitetu, jer doživljaj straha, beznađa i bespomoćnosti koji su u korijenu psihotraume mogu mijenjati pravu sliku. Osoba se ne može prisjetiti konkretnog događaja, ali se živo sjeća zastrašujućeg osjećaja koji ga je pratio i nekih detalja poput naglih zvukova, šuštanja lišća, mirisa, koji često provociraju sjećanje na te neugodne osjećaje, više nego na događaje. Posebno se to događa u snovima, koji mogu biti strašniji od stvarnosti ili kao dokumentarni film o stvarnom događaju, tako da se on ponavljanjem u snu, mimo volje, nikako ne može potisnuti ni zaboraviti. Sjećanje tada postane problem. Slično kao glumcu koji uslijed stresa prekomjernih obveza razvije hipermneziju, tj. počinje pamtiti sve što pročita pa se plaši čitati novine, jer zapamti sve naslove i podnaslove…
Sreća je što psihički aparat razvija različite obrambene mehanizme pa i od nekih sjećanja s kojima se ne bi moglo živjeti; stoga zaboravnost zapravo i nije uvijek tako loša. Slično je i s tzv. optimizmom sjećanja koje učini da povjerujemo kako je “ranije bilo puno bolje”, a što također često nema potvrdu u realitetu. Znaju to svi oni pred odlazak na nužni dugi put ili suočeni sa skorim odlaskom iz života. Tada sjećanja “samo na sretne dane” isplivaju u punom opsegu ne bi li možda spriječila neželjenu promjenu. A inače u svakodnevici, kada je nešto dobro i bez puno mana, nekako se lakše zaboravlja i primjećuje. Kao usklađeni život ili uspjeli ručak, počišćeni stan. O tome se nema što govoriti. To je nekako očekivano, pa se često zaboravi pohvaliti i priznati trud koji je iz kaosa doveo do sklada. Govori se uglavnom o problemima, o tegobama, strahovima, zlu u svim svojim sivo-crnim nijansama. Ali u trenucima suočenja sa skorim gubitkom ili odlaskom, odjednom se snažno cijeni sve dobro koje je prošlo, a ono loše se odmah zaboravlja i potiskuje. Tada shvatimo koliko je zlo zapravo nebitno i prolazno, prezira vrijedno poput zaboravljene prašine i paučine pod krevetom.
Zapravo bi bilo tako dobro stalno se sjećati svega lijepog proživljenog, uživati i plivati u tim divnim događajima poput zagrljaja, mirisa, djetetova osmjeha, zaljubljenog pogleda, mirisa poklonjenog ili uzgojenog cvijeta, svjetala grada, mora, plaža, borova, oraha, bagrema, izlazaka i zalazaka sunca… Stalno se sjećati i u tom sjećanju uživati. To se može učenjem koncentracije na ovdje i sada, na trenutak koji jest. Tek tada on doista postaje dio nas, dio naše prošlosti, ugaoni kamen za budućnost. Što više lijepoga skupimo, više nam ostaje u situacijama u kojima se toga svega moramo odreći, a osjećaj potpune proživljenosti sadašnjeg trenutka daje snagu i za rastanak i odvajanje, a smanjuje i bol koju izazivaju neka sjećanja pa je i oprost moguć.