Danas se nastoji stvoriti neku novu zajednicu u kojoj se sve vrti oko interesnih sfera, oko zajedničkih ulaganja ili pojedinačnog trošenja uloženog. Gotovo se podrazumijeva da djeca moraju imati sve i da ih se ne smije ni u čemu sputavati, jer će se time narušiti njihova individualnost, kreativnost i sklonost drugačijim načinima življenja i interesima. Sumnjičavo se, čak i s podsmijehom, gleda na sve što je tradicionalno. – Vi ste ostarjeli i ne znate što je dobro. – čut ćete djecu. A stariji se pitaju što je dobroga u današnjoj otuđenosti, u tupavom cjelodnevnom zurenju u mobilne telefone i traženju nekih prijatelja koje vide samo u virtualnom svijetu, a na ulici ih ne prepoznaju. Gdje je nestao ljudski osmijeh, susret s drugim u zdravu i živu razgovoru? Je li rasadnik tih čudnih navika obitelj ili društvo? Što se događa kad djetetu pokušate uskratiti vrijeme provedeno s tim pomagalima koja ih čine strancima njihovoj obitelji? Dijete postane agresivno, a tako i njihovi prijatelji, a onda se sva krivica svali na roditelje i njihove zatucane i dosadne ideje da se barem nedjeljom svi okupe za stolom i budu obitelj. – Zašto baš nedjeljom? Po čemu je ona tako posebna? Pa ja taj dan trebam chatati s prijateljima koji su jedino tad slobodni i nitko ih ne ometa. – reći će.
Više generacija u kući
Ako pokušate tim mladima u svijest dozvati zašto je nedjelja važna, prezrivo otpuhnu i kažu: – Zar vi vjerujete takvim glupostima? Vi ste onda još uvijek u kamenom dobu, kad mislite da zajedništvo sa starijima nešto znači i da mladi moraju s njima provoditi vrijeme! Posjetiti staroga djeda ili baku, bolesnog strica, usamljenu tetku, to nitko više ne radi. To je tlaka; zašto više ne umru? Nemam ja što s njima pričati, oni samo ponavljaju stare priče koje nikoga ne zanimaju. Što ja imam s njima? Ako mi ostave štogod, super, ako ne, što ću se truditi oko njih?
I tako odrastaju generacije novih naraštaja, neosjetljive na okolinu, na potrebe drugih, pa i potrebe onih koji su im najbliži i bez kojih ne bi mogli živjeti, jer upravo su roditelji osigurali te naprave otuđenja. Što skuplji uređaj, to bolji položaj među vršnjacima! Roditelji teško rade ili su ostali bez posla, ali moraju svom potomku osigurati sve što i druga djeca imaju. I tako zatvaraju krug ovisnosti, a otvaraju krug nemira i nespokoja samima sebi.
Djeca i roditelji, ranije su živjeli sporijim tempom i više su vremena provodili jedni s drugima. Bolje su se poznavali i više cijenili. Mogli su lako uočiti svaku promjenu na svom djetetu. Ako bi njima što promaknulo, bili su tu drugi članovi obitelji koji bi se pobrinuli da dijete bude zaštićeno ili da spriječe neku negativnu pojavu. U istoj je kući ili u blizini živjelo više generacija ljudi, pa su takve zajednice iskustvima, pomaganjem, i suosjećanjem obogaćivale jedna drugu. Nije se moglo dogoditi da netko umre i da ga nakon 10 dana u stanu pronađu mrtvog! Vjerojatno je raspadanje davno započelo, u vrijeme otuđenja od drugih i zatvaranja u svoj svijet. Nametnute obveze melju ljude, a oni i ne pomisle da bi mogli stati i upitati se je li to doista potrebno.
Dragocjen član zajednice
Nekad su svi bili tu jedni za druge i život je bio podnošljiviji. U to je vrijeme znalo biti naporno stalno govoriti znatiželjnoj rodbini o svojim ciljevima, putovima, željama, ali opet, bilo je lijepo što se zanimaju, pogotovo kad studentu ubace koju paru u džep, da se nađe. Ili kad se vrate s položenim ispitom, a cijela delegacija rodbine čeka i da svoj prilog studentu ili učeniku, koji će svima njima osvijetliti obraz i biti dragocjen član zajednice. Tada su pojedinci sa znanjem bili jako cijenjeni, svatko u svom području. Svatko tko bi se ohrabrio i započeo neki studij bio je čudo u zajednici i cijenilo se njegov trud, jer nije bilo lako studirati. – Teško je to, – govorili bi stariji – izučiti škole i ostati pametan, nije lak zadatak. Stoga su oni koji su uspjeli i završili škole bili posebno tretirani i uvažavani. Oni su, pak, sa svoje strane pridonosili zajednici, obitelji i bližnjima. Osjećali su odgovornost za njihovu dobrobit.
Roditelji u godinama i umirovljenici skromnih primanja sve češće podižu glas i stvaraju udruge koje im pomažu zaštiti se od svoje vlastite djece. Javno istupaju na televiziji i traže pomoć jer ih djeca istjeruju iz stanova.
Čudno je to kako su stari načini proizvodili širu, a rekao bih i dublju vrstu ljudskih bića, primjećuje O’Brien. Nije bilo lako stečenih diploma, lošeg znanja, pokvarene pameti, na brzinu prikupljenih podataka i kupljenih diploma. Znanje se moralo znati i primijeniti, a kad se to ostvari, onda se tim znanjem pridonosi boljitku cijele zajednice, a prvenstveno svoje obitelji.
U obitelji se stječu vrednote, odgoj, ponašanje i navike. Obitelj je jezgra društva i ako ona zataji, sve se polako urušava. Danas olako nastaju obitelji, mladi brzo ulijeću u brakove, misleći da je brak predstava, svadbeni događaj pun šarenih odjevnih kreacija i prepun scena iz meksičkih sapunica. Pravi život ih ubrzo otrijezni i čim prvi računi stignu na naplatu, njihova ljubav splasne, a oni se vraćaju u krilo roditeljskog doma u kojem su navikli parazitirati na roditeljskim leđima i ne snositi nikakve odgovornosti niti pridonositi bilo čemu. Nemaju predstave o životu, o troškovima, o odgovornosti, jer su ih roditelji štitili i od najmanje obveze i stvorili ljenjivce i besposličare nesposobne za bilo kakav rad. Još počnu terorizirati roditelje ako njihove želje ne mogu biti ispunjene ili ako ovi pokažu sumnje u njihove izbore. – Ja nisam htio biti rođen, vi ste to htjeli, pa me sad i trpite! – urlaju ta derišta nespremna za suočenje s pravim životnim okolnostima.
Zlostavljanje roditelja
Danas su sve češći slučajevi djece koja zlostavljaju roditelje. I o ovom se fenomenu već piše, istina stidljivo, jer su i sami istraživači zapanjeni ovom pojavom. Nevjerojatno je da djeca i tinejdžeri počnu zlostavljati roditelje u njihovu domu, na njihovim vratima i pod njihovim krovom. Roditelji ih financiraju, rade, muče se, podnose, a potomci otimaju i udaraju. Naravno da se ove činjenice skrivaju i da će roditelji rijetko potražiti pomoć jer time priznaju svoj poraz, ali kad ta pojava ugrozi život, onda se traži pomoć stručnjaka. Roditelji i u tom slučaju pokušavaju opravdati dijete: – Ono je pod stresom, teško mu je…
Postoji još jedna intrigantna pojava. Roditelji u godinama i umirovljenici skromnih primanja sve češće podižu glas i stvaraju udruge koje im pomažu zaštiti se od svoje vlastite djece. Javno istupaju na televiziji i traže pomoć jer ih djeca istjeruju iz stanova. Takvoj djeci roditelji smetaju jer im ne daju dovoljno prostora, moraju im kupovati lijekove, na trošak su im. Kao da se prosuo neki crni prah po stvarnosti i sve se preokrenulo i postalo čudnovato. Roditelji i stariji ljudi u bajkama su uvijek bili važni likovi, pozitivci koji djecu vode kroz život. Što se dogodilo s modernom bajkom, kakvi su to likovi u životima ljudi?
Roditelji trebaju davati pozitivan primjer djeci, hraniti se i snažiti Božjom riječju, biti primjer svojoj djeci. Djeca će ih pratiti i bit će im drago zajedno ići u crkvu i moliti se. Tako će se naučiti vjeri, ljubavi i razumijevanju. Kad jednom steknu naviku prakticiranja vjere, rijetko će odustati. Vjera ih hrabri, hrani, podupire. Ako u nekom buntovnom dijelu svoje mladosti i posustanu i udalje se, ipak je klica posijana. A kada dođu do zida, kad se nađu u nevoljama i kušnjama, znaju koga zazvati i tko će im se odazvati. Ljubav je u njima, ona ih štiti i čuva. To se toliko puta pokazalo istinitim!
