Na Isusovu putu u Jeruzalemu nalazimo i zanimljive prispodobe, npr. o ustrajnoj molitvi (Lk 18,1-8). Luka je i evanđelist koji pridaje osobitu pažnju molitvi.
Upravo prispodoba koju Isus priča poziva na ustrajnost u molitvi. Naime, beskrupulozni sudac odbija saslušati udovicu koja je tražila pravdu; poslije duge indiferentnosti pomaže joj samo da se riješi njezinih beskonačnih dodijavanja kojima ga je mučila. To se isto događa i s Gospodinom Bogom. Bogu se ne može dodijavati, a da on ne bi uslišio molbu koja mu je upućena, tim više što on nije nepravedan i gluh kao sudac iz prispodobe „jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima” (Lk 6,35). S neizmjernom strpljivošću sluša siromahe i svoje izabrane. Njihove potrebe su mu na srcu i kada se i ne nadaju odmah ih uslišava. Ako sudac, koji je zao kao u prispodobi, može dati za pravo udovici koja inzistira i jadikuje, koliko više Bog, pravedni sudac, daje za pravo svojim izabranima.
Možemo reći da nam zapravo Isus ovom prispodobom otkriva srce Božje, odnosno prispodoba ne govori kako se mi moramo ponašati u molitvi prema Bogu, nego kako se Bog ophodi s našim molitvama. Dakle, Isus nam zapravo otkriva Boga, Božje srce koje je osjetljivo na naše molitve i potrebe. Svakako je ova prispodoba koja nam otkriva Božje nakane prema nama odmah u znaku pouke i kakav mora biti naš stav prema Bogu. Upravo 7. i 8. redak jasno pokazuju nakanu da se u ovoj prispodobi pronađe poziv na ustrajnu molitvu: „Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?” Dakle, prispodoba usmjerava na molitvu koja traži dolazak vremena u kojemu će Bog dati za pravo svom progonjenom narodu. Taj zaključak je još snažniji po smještaju prispodobe poslije govora o „danu Sina čovječjeg”. Prispodoba taj govor zaključuje i potvrđuje nužnost molitve kojom se traži da taj dan što prije dođe. Tu molitvu upravljaju kršćani koji su u nedoumici zbog dolaska Sina čovječjega. Zato moraju biti puni pouzdanja i sigurnosti koji proizlaze iz kontemplacije osjećaja koje Bog ima prema svom narodu.
Ako netko odbacuje mogućnost Božjega milosrđa prema drugima, time odbacuje samoga Boga koji je milosrdan. Ako netko odbija oprostiti, taj odbacuje Boga koji oprašta
I prispodoba o farizeju i cariniku govori o molitvi (Lk 18,9-14). Obojica mole u Hramu. Riječ je o Bogu, odnosno slici o Bogu koju nam je objavio Gospodin Isus jer je ona bila iskrivljena u očima onih kojima pripovijeda tu prispodobu, tj. „nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu”. U čemu je ta njihova pravednost?
Farizej u prispodobi predstavlja svakoga tko je uvjeren da je pravedan sam po sebi, tj. opravdan bez Boga, osobito s obzirom na druge – možda bismo takvoga mogli nazvati samoopravdanim slično nekomu tko se drži samodostatnim. To je optužba koju Isus iznosi protiv farizeja u Lk 16,15: „Vi se pravite pravedni pred ljudima, ali zna Bog srca vaša. Jer što je ljudima uzvišeno, odvratnost je pred Bogom.” Farizej iz ove prispodobe ne traži ništa od Boga. Zahvaljuje Bogu što nije grešnik, nepravedan i zao kao drugi ili „kao ovaj carinik”. Onda nabraja svoje vrline. Čini se da živi prema Božjem Zakonu, čak i više nego što je Zakon zahtijevao. A carinik?
Carinik se udara u prsa u znak pokajanja i moli: „Bože milostiv budi meni grešniku!” Isus zaključuje: „ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.” Primjećujete li teološke pasive u tom retku: Bog je onaj koji opravdava, on ponizuje i uzvisuje? Luka shvaća Božje oproštenje grešniku kao uzvisivanje koje dolazi poslije grešnikove poniznosti. Bog ga podiže, uzvisuje. I ovdje je naglasak na beskonačnom i neistraživom milosrđu Božjem. Pa u čemu je onda farizejeva „pogreška”?
Farizej drži samoga sebe pravednim, nabraja svoje vrline, a carinika drži grešnikom. Ako netko odbacuje mogućnost Božjega milosrđa prema drugima, time odbacuje samoga Boga koji je milosrdan. Ako netko odbija oprostiti, taj odbacuje Boga koji oprašta.
