Fra Miro Babić rođen je 25. veljače 1976. u Bugojnu. Sa 14 godina odlazi u sjemenište u Visokom, a potom u Italiju u novicijat. Pohađao je studij teologije u Sarajevu i Zagrebu, nakon kojeg je 2002. zaređen za svećenika. U veljači 2005. stigao je u Afriku. Prvo je djelovao u Ugandi, a zatim dolazi u selo Subukia u središnjoj Keniji gdje uz pastoralni rad skrbi o odgoju i obrazovanju najmlađih koji žive u vrlo teškim uvjetima.
Sigurno više i ne brojite koliko puta ste odgovorili na ovo pitanje, ali kažite nam kako ste se odlučili na misionarski rad? Kako su Vaši najbliži reagirali na tu odluku i zašto baš Afrika?
Moj put u misije zapravo je započeo na nogometnom terenu na kojem Krist i ja imamo puno zajedničkih utakmica u nogama. Na početku me taktički puštao da vodim i mislim kako znam kud idem, a mislio sam postati nogometaš. No, završio sam na bogosloviji. Krivac za moj dolazak u sjemenište je fra Marko Ćorić, profesor grčkog i latinskog iz visočkog sjemeništa, koji mi je rekao da je to dobra škola, a ima i dobro igralište. Činilo mi se da je to idealna okolina za mene, budućeg prosperitetnog nogometaša. Odlazak u sjemenište ustvari je moja prva životna pobjeda u kojoj sam izabrao igrati za Kristov tim.
Ali briljirali smo mi i u nogometu. Kad smo se od rata u Bosni i Hrvatskoj sklonili u Italiju te u Bariju proveli godinu novicijata, dok smo jednu prilično pustu crkvu punili vjernicima i privlačili ih pjevanjem nas mladih fratara, paralelno smo igrali gradski turnir u nogometu i stigli u finale. Kad smo na završnoj gradskoj svečanosti došli po nagradu, cijela moja momčad izašla je u habitima i zaradila ovacije. Slične uzvike danas doživim kad nedjeljom ulazim u crkvu na početku mise u selu, a ljudi koji cijeli mjesec čekaju jednog od nas dvojice svećenika u misiji da zajedno slavimo Radosnu vijest spremni su na slavlje svim srcem, pa krenu afričke ovacije. Još jedna pobjeda u nizu.
Radosna vijest me dovela u misije u svakom pogledu. Nikad ustvari nisam saznao kojim se od moje subraće na bogosloviji Krist poslužio kako bi u mojoj studentskoj sobi zaboravio na stolu misijski list Radosnu vijest. Bilo je to pred kraj studija, kad su se odluke i preispitivanja zaoštravali, a u životnoj igri nije više bilo produžetaka nego: jesi ili nisi pozvan. Listam časopis, gledam slike iz misija koje su u to vrijeme tko zna kojim putem i koliko putovale do nas kako bi prikazale rad misionara s ljudima Trećeg svijeta i shvatim da je vrijeme za još jednu pobjedu Krista koji me šalje na novi životni turnir. Želja da postanem misionar na neki način riješila je sve moje upitnike koji su mi visili nad glavom dok sam se pitao jesam li pozvan i hrabar zarediti se.
Najljepši trenutak u životu mladog čovjeka je onaj kad sam skužiš da si pronašao svoj životni put, znaš što hoćeš. Entuzijazam na vrhuncu, a život pred tobom. E to se meni dogodilo kad sam shvatio da želim biti misionar. Međutim, te godine prvenstvo se nije igralo u Latinskoj Americi, gdje sam želio otići, nego me je Franjevačka misijska središnjica iz Rima uputila u Afriku. Eto zašto Afrika, nisam ja izabrao nju nego ona mene. A moje ime Miro ustvari najviše objašnjava karakter mojih roditelja i smirenost kojom su primili moju odluku, jedino što je mati pitala: Ima l’ šta bliže od Afrike?
Kada se osvrnete, mislite li da ste bili svjesni svega što Vas čeka u misijama? Može li se čovjek uopće u potpunosti pripremiti na sve što će vidjeti i doživjeti u Africi?
Sva sreća da nisam bio svjestan i nisam znao što me čeka. Kako bi život bio dosadan kad bismo mogli predvidjeti i isplanirati ono što će nam se dogoditi! Mislim da se u novom, nepoznatom i neočekivanom smjestilo najviše ljepote života. Misija je jedna velika životna pustolovina; da sam imao jasniju sliku svega što će me dočekati vjerojatno bih na početku odustao. Čovjek dok nešto ne doživi ne zna koliko može.
Zamislite nas petnaestak svećenika iz Europe koji smo došli u Belgiju na zajedničke pripreme za misije. Svi pucamo od energije i nestrpljenja da zakoračimo u novi svijet, prolazimo ozbiljne pripreme, ali kad se nađeš u stvarnosti i susretneš licem u lice sa svijetom u kojem kao da hodaš naglavačke, shvatiš koliko si zelen i nepripremljen, ali se ne daš. Ne možeš se dovoljno pripremiti, nego se polako uklopiš i navikneš. Osim na kuhane banane. Na njih se ne bih naviknuo ni da u Africi ostanem još 100 godina!
Na jednom od afričkih plemenskih jezika Vaše ime znači čovjek iz Afrike? Osjećate li se tako? Koliko ste Vi Afriku promijenili, a koliko ona Vas?
Rekao bih da se Afrika i ja dobro slažemo, jedno drugo mijenjamo i zajedno se razvijamo. Afrički ljudi su me više od svega naučili toleranciji, smirenosti i poštivanju drugog čovjeka, svim onim običnim, iskonskim, vrednotama koje su se izgubile u razvijenom svijetu.
A dogodilo se da moje ime na dvije strane svijeta objašnjava poslanje na koje sam upućen. Na hrvatskom jeziku opisuje plahost i miroljubivost ljudi s afričkog kontinenta, a s druge strane predodredilo je moj poziv jer na nekoliko plemenskih jezika zastupljenih u Keniji moje ime znači da sam čovjek iz Afrike. Ja sam, dakle, Bosanac u Africi, ali i Afrikanac iz Bugojna. A kako se za Bosance često vežu psovke, moram vam reći da se na svahiliju uopće ne može psovati, jer se psovke nisu razvile, nisu se ugradile u komunikaciju. I to je još jedna lekcija koju možemo naučiti od Afrike!
Osim pastoralnog rada, za misije je izrazito značajan i društveno-karitativni angažman. Što se po tom pitanju radi u Vašoj župi?
Za početak, živimo među lokalnim stanovništvom u najudaljenijim i najugroženijim sredinama i dijelimo njihovu svakodnevicu. Ne vrijedi čovjeku bolnica s dobrim liječnicima i besplatnim lijekovima i njegom, ako je udaljena stotinu kilometara, u gradu. A najčešće jest. Mi smo u Subukiji uspjeli oformiti zdravstveni centar i mobilnu kliniku, graditi crkve i škole. Pod krovom naše misije oko 300 djece svaki dan ima siguran obrok i priliku da se razvije. Škola Sveti Franjo jedina obrazuje siromašnu djecu koja ne mogu platiti školarinu, a uz to je jedna od najjačih škola na ovom području. Mladom čovjeku kojem takoreći nije bilo dopušteno ni sanjati o boljem životu vratili smo dostojanstvo i stvarno sam sretan što sam se baš tu našao.
Ove godine potekla je tekuća voda na dva mjesta – u školi u kojoj spavaju djeca zasad su samo djevojčice dobile tuševe, ali riješit ćemo uskoro i za dječake. I drugo mjesto je Mali dom, utočište za napuštenu djecu. Nakon devet godina borbe i nošenja vode u kanistrima okačenima na nejaka dječja leđa, iz kilometar udaljenog pojilišta, imamo bušotinu s pumpom iz koje bolesna i napuštena djeca koju zbrinjavamo u ovom sirotištu sada dobivaju vodu. Bogu hvala.
U Malom domu brinete o djeci s hendikepom. Koliko je teško brinuti o takvoj djeci?
Dobro je, kad ne znamo da postoji bolje, nismo time ni opterećeni. U Malom domu uopće nema stručnog osoblja, samo četiri žene iz sela koje pomažu djeci oko osnovnih potreba, a najveći teret upravo dijele sama djeca među sobom. No, oni su toliko silno požrtvovni i pomažu jedni druge da ova zajednica djece s invaliditetom funkcionira kao jedno dobro usklađeno tijelo. Obaveze među djecom su podijeljene, zna se koje dijete brine o drugom bolesnom i oni ne samo da se toga pridržavaju, nego se doslovno utrkuju. Djetetu od pet godina nije teško iz dana u dan hraniti drugo nepokretno dijete. Dok ih promatraš, imaš osjećaj da oni u tome pronalaze neko djetinje veselje. Ne daj Bože da će netko zatražiti bombon više, a zaboraviti na bolesno koje leži u drugoj prostoriji. To se ovdje ne događa.
(…)
Cijeli razgovor s fra Mirom Babićem pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
