Postaju li nam danas, u vremenima ubrzane digitalne otuđenosti, duhovnog tumaranja i globalnih nesigurnosti, ljudi dubokog duha i jasne vizije još potrebniji? Kad god se zagledamo u konture suvremene povijesti, jedno se ime izdiže poput svjetionika koji ne gubi svoj sjaj: Sveti Ivan Pavao II. Papa čiji blagdan danas slavimo ostavio je neizbrisiv trag koji nadilazi okvire jedne vjerske zajednice; on je bio i ostao moralni kompas čitavog čovječanstva, čovjek koji se nije bojao stati pred najmoćnije sile svijeta u ime Boga i čovjeka.
Njegov pontifikat bio je sve samo ne običan i statičan. Dok su mnogi crkvene poglavare zamišljali zatvorene u hladnim zidinama Vatikana, Karol Wojtyła je sjedao na bicikl, skijao, glumio, pjevao i grlio milijune ljudi koji su ga iskreno voljeli gdje god bi se pojavio. Posebna nit u tom jedinstvenim tkanju bila je njegova duboka veza s mladima. On ih nije podučavao s visoka; on ih je slušao, razumio i pred njih stavljao visoke izazove. Kada je 1985. godine pokrenuo Svjetske dane mladih (SDM), stvorio je pokret koji je zauvijek promijenio duhovnu kartu svijeta. Mladi su hrlili k njemu jer su u njegovu pogledu prepoznavali istinsku ljubav i bezuvjetno poštovanje. Kada bi s žarom uzviknuo: “Vi ste moja nada!”, mladež mu je uzvraćala nepokolebljivim povjerenjem, prepoznajući u njemu duhovnog oca koji im ne nudi jeftine kompromise ni moderne zablude, već ideal svetosti, radosti i prave slobode.
Neslomljivi otpor komunizmu
Međutim, ona karizma koja je privlačila milijune mladih izvirala je iz čelika iskaljenog u najtežim povijesnim iskušenjima. Odgojen u Poljskoj, pod čizmom dvaju najkrvoločnijih totalitarizama 20. stoljeća – nacizma i komunizma – Wojtyła je na vlastitoj koži osjetio narav sustava koji pokušavaju izbaciti Boga iz ljudskog života. Kada je zasjeo na Petrovu stolicu, nije se povukao u diplomatske kalkulacije niti se bojao moćnog Sovjetskog Saveza i komunističkog bloka.
Njegov prvi pohod domovini Poljskoj i čuvene riječi “Neka siđe Duh Tvoj i obnovi lice zemlje… ove zemlje!” bile su duhovni potres koji je uzdrmao same temelje komunističkog imperija. Sukob s komunizmom za njega nije bio politički revanšizam, nego beskompromisna duhovna i moralna borba za dostojanstvo čovjeka stvorenog na sliku Božju. Bez ijednog ispaljenog metka, naoružan jedino Istinom i Evanđeljem, ogolio je laž totalitarizma i dao ključni poticaj rušenju Berlinskog zida i oslobođenju porobljenih naroda Istočne Europe.
Sukob s ljevičarskim mentalitetom i „kulturom smrti”
Nakon pada komunističkog bloka, Ivan Pavao II. nije posustao. Jasno je prepoznao da se borba za ljudsku dušu samo preselila na novi teren. Sa jednakom nepokolebljivošću i bez ikakvog straha od osude sekularnih medija i ljevičarskih elita, suprotstavio se agresivnom sekularizmu, moralnom relativizmu i ideologijama koje su pokušavale redefinirati samu narav čovjeka, obitelji i morala.
Bez oklijevanja se uhvatio u koštac s onim što je sam nazvao „kulturom smrti”. U vremenu u kojem se pobačaj, eutanazija, lgbt i rodna ideologija kao i genetski inženjering prikazuju kao dostignuća „napretka” i „ljudskih prava”, Papa je stao kao neprobojni zid u zaštitu najslabijih i najnezaštićenijih, nerođene djece, bolesnih i starijih i u obranu naravnog zakona i kršćanske antropologije. Nije ga bilo briga što ga naprednjačke struje proglašavaju „nazadnim”, „homofobnim“, „desničarem“ ili „konzervativnim”; za njega je svaki ljudski život od začeća do prirodne smrti bio svetinja o kojoj se ne pregovara. Odlučno se suprotstavio i prodoru teologije oslobođenja zaražene marksističkom matricom u Južnoj Americi, vraćajući fokus Crkve na izvorno Evanđelje, a ne na klasnu borbu.
Mudrost dvojice divova
Taj neslomljivi duh i širina vizije imali su i svoju izuzetno čvrstu, intelektualnu i teološku podlogu. Upravljanje Crkvom u burnim desetljećima druge polovice 20. stoljeća zahtijevalo je neslomljivu hrabrost i jasnu doktrinu. U toj misiji, Sveti Ivan Pavao II. imao je pouzdanog i genijalnog suradnika, kardinala Josepha Ratzingera, tadašnjeg prefekta Kongregacije za nauk vjere (kasnijeg papu Benedikta XVI.) i jednog od najvećih teologa u povijesti Crkve.
Bila je to savršena simbioza poljskog apostolskog žara i njemačke teološke preciznosti i briljantnosti. Dok je papa Wojtyła s pozicije karizmatičnog vođe otvarao vrata svijetu i rušio komunistički sustav, Ratzinger je s nevjerojatnom mudrošću i čvrstoćom branio korijene i pravovjerje Crkve od vjetrova relativizma i ideoloških pomodnosti. Zajednički su kormilarili Petrovom lađom sigurno, razborito i bez trunke straha od modernih ideoloških pritisaka, medijskih hajki i optužbi. Nisu se osvrtali na napade, dobro znajući iz kojih tabora i ideoloških kuhinja oni dolaze.
Glasnogovornik hrvatske slobode
Za nas Hrvate, Ivan Pavao II. zauvijek će imati posebno, očinsko mjesto u povijesnom pamćenju. Malo su kojeg papu Hrvati toliko voljeli kao njega, a i on im je obilno uzvraćao na tu ljubav. U osvit devedesetih godina, dok je europska i svjetska diplomatska scena mahom bila opijena očuvanjem jalovih struktura bivše Jugoslavije te naklonjena velikosrpskoj agresivnoj politici, Vatikan je pod vodstvom Ivana Pavla II. povukao povijesne, hrabre i vizionarske poteze.
Bio je prvi svjetski državnik koji je jasno, glasno i nepokolebljivo digao glas u obrani pravednosti, ljudskih prava i prava na samoodređenje hrvatskog naroda. Sveta Stolica je među prvima u svijetu priznala neovisnost Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a Wojtyła je svojim apostolskim pohodima u ratnim i poratnim godinama obilazio ranjenu hrvatsku i bosanskohercegovačku zemlju, tješeći unesrećene, pozivajući na praštanje, ali i dajući nadu kad je izgledalo najteže. Zbog toga ga s punim pravom i neizmjernom zahvalnošću smatramo jednim od najzaslužnijih graditelja hrvatske slobode i državnosti na međunarodnoj sceni.
Poštovanje prema Alojziju Stepincu
U svojoj borbi protiv komunističkog totalitarizma i bezbožnih ideologija, Ivan Pavao II. je nerijetko isticao kardinala Alojzija Stepinca. Papa Wojtyła je neizmjerno cijenio Stepinca, smatrajući ga čovjekom koji je posvjedočio evanđeosku vjernost Crkvi i Bogu u najtežim vremenima nacističkog i komunističkog progona.
Sveti Otac je bio svjestan montiranog procesa i nepravde koje je zagrebački nadbiskup pretrpio od komunističkog režima. Upravo gajeći to duboko štovanje, Ivan Pavao II. je tijekom svog povijesnog posjeta Hrvatskoj 1998. godine u Mariji Bistrici ispunio svoju veliku želju i uzdigao kardinala Stepinca na čast oltara, proglasivši ga blaženim. Papa ga je istaknuo kao svijetli primjer i moralni štit čitavom katoličkom svijetu, naglasivši kako je Stepinac u “svojem srcu nosio cijeli svoj narod”, osobito u razdobljima teških stradanja. Za Papu je Stepinac bio simbol nepokolebljive savjesti koja se ne saginje pred diktaturama i da je još poživio sigurno bi Stepinca proglasio i svetim.
Baština koja svijetli u tami
Osim velikih djela i postupaka koje je ostavio iza sebe, iza njega su ostala trajna pisana svjedočanstva njegove teološke i filozofske mudrosti kroz brojne enciklike koje i danas predstavljaju sam vrhunac kršćanske misli u čemu mu je sigurno desna ruka bio Joseph Ratzinger:
- Veritatis Splendor (Sjaj istine) – briljantna enciklika o temeljima moralnog nauka Crkve, koja se hrabro suprotstavlja moralnom relativizmu i ideji da je istina stvar osobnog izbora ili društvenog konsenzusa.
- Evangelium Vitae (Evanđelje života) – potresan, proročki i snažan poziv na zaštitu svakog ljudskog života od začeća do prirodne smrti, usmjeren izravno protiv modernog mentaliteta „kulture smrti”.
- Fides et Ratio (Vjera i razum) – remek-djelo teološke misli koje miri i povezuje ljudsku racionalnost s božanskom objavom, dokazujući da vjera i znanost nisu neprijatelji, već dva krila kojima se ljudski duh uzdiže k promatranju istine.
Danas, slaveći njegov blagdan, prisjećamo se čovjeka koji se nije bojao nikoga osim Boga. Čovjeka koji je svojom molitvom i nepokolebljivošću srušio komunistički mrak, svojim osmijehom osvojio milione mladih, a svojom hrabrošću sačuvao plamen kršćanske vjere i ljudskog dostojanstva.
