U posljednje vrijeme često razmišljam o jednoj Isusovoj rečenici. Tako jednostavnoj, ali ujedno dubokoj i zagonetnoj. Možemo li proniknuti u njezino značenje: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Mt 18,3). Da nam se valja obratiti – itekako je jasno, ali postati kao djeca: eh, to je već malo teže! Čini mi se da smo mi odrasli, u svojoj umišljenoj odraslosti, zatrovani brojnim predrasudama i znanjem koje ne vodi do poniznosti nego do uznositosti, postali nesposobnima shvatiti da je u Božjim očima uvijek najveće ono što je najmanje po ljudskim mjerilima. Ta božanska logika zbunila je i Nikodema, učenoga farizeja onoga vremena, kada mu je Isus poručio: „Zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!” (Iv 3,3). S ovim mislima želim se zajedno s vama iznova zaputiti u Belgiju. Bili smo već jednom zajedno u ovoj zemlji u mjestu Banneux, gdje se Gospa ukazala djeci kao Djevica siromaha. Sada ćemo krenuti u Beauraing – mjesto neobičnoga ukazanja Djevice Marije koja je djeci otkrila ljepotu Njezina Prečistog Srca, čistoga poput zlata, te sve ljude pozvala na molitvu srcem.
Svijet u ono vrijeme nije mogao ni slutiti da na vratima kuca najveća katastrofa u povijesti ljudskoga roda – Drugi svjetski rat. Dana 29. studenoga godine 1932. u Beauraingu, gradiću na jugu Belgije, odigrava se već toliko puta viđeni scenarij u režiji Kraljice neba i zemlje: petero djece iz dviju obitelji u dobi od devet do petnaest godina, ukupno trideset i tri puta, svojim nevinim očima promatra Blaženu Djevicu Mariju i prenosi poruku Majčina srca cijelom čovječanstvu. Njihova imena su Fernande, Gilberte i Albert Voisin te Andrée i Gilberte Degeimbre.
Spomenutoga dana četvero djece u večernjim satima pješice se zaputilo prema samostanskoj školi kako bi najmlađu djevojčicu dopratili kući. Prošavši pored Gospine špilje koja se nalazila u blizini željezničke pruge, stigli su na samostanska vrata. Dok su čekali da im netko otvori, dječak Albert pogledao je prema obližnjem nadvožnjaku i povikao ostalima: „Pogledajte! Gospa hoda po mostu!” Sva djeca su vidjela isto: svijetleći lik žene odjevene u bijelo koja lagano hoda s krunicom između sklopljenih ruku, stojeći na oblaku koji joj skriva stopala. Kada je pristigla djevojčica iz samostana, ona je također svjedočila istom prizoru. Nakon prvotnoga ushićenja sve zajedno ih je spopao djetinji strah zbog neobičnog događaja te su pobjegli kući. Iako se lijepa Gospođa nije ukazivala svakoga dana, djeca su dolazila svaku večer na isto mjesto sa željom da je ponovno vide. Glas o neobičnim događajima u Beauraingu, kako to uvijek biva, brzo se proširio cijelim onim krajem te je svakoga dana pristizalo sve više ljudi kako bi nazočili ukazanjima Djevice Marije.
Početak svakoga ukazanja bio je veoma dramatičan, o čemu svjedoče identični zabilježeni primjeri tijekom drugih Gospinih ukazanja tijekom povijesti. Naime, u trenutku kada bi ugledali Djevicu Mariju, svih petero djece je istovremeno padalo koljenima na tvrdu kaldrmu takvom snagom da bi svi nazočni ostali zaprepašteni. Ipak, nikada nijedno dijete nije bilo ozlijeđeno! Ukazanje 5. prosinca 1932. bilo je jako dirljivo. Albert, jedan od vidioca, tijekom ukazanja upitao je Gospođu odjevenu u bijelo: „Jesi li ti Bezgrešna Djevica?” Kada je Gospa sa smiješkom kimnula glavom, dječak je ponovno upitao: „Što tražiš od nas?” Ona je odgovorila: „Budite veoma dobri”. Na sljedeće pitanje kada trebaju ponovno doći, Gospa je uzvratila: „Na dan Bezgrešnog začeća”. Na jednom od sljedećih ukazanja Gospa je zatražila da se na tom mjestu izgradi kapelica, a tijekom ukazanja 21. prosinca sama se djeci predstavila riječima: „Ja sam Bezgrešna Djevica.” Dana 27. prosinca Djevica se ukazala samo dječaku Fernandeu. Na grudima je imala Zlatno Srce okruženo svijetlećim zrakama, a isto će se ponoviti i 30. prosinca kada tijekom viđenja sva djeca vide Mariju sa Zlatnim Srcem.
Na ukazanju 28. prosinca Gospa je nagovijestila djeci da će uskoro biti njezin posljednji dolazak. Uoči posljednjega dolaska Gospa se djeci obratila ovim riječima: „Sutra ću svakome od vas reći nešto posebno”. Sutradan 3. siječnja 1933. stiglo je veliko mnoštvo ljudi. Po nekim procjenama bilo ih je do trideset tisuća. Kada je započelo ukazanje, četvero djece, kao i uvijek, u ekstazi pada na koljena. Najstarija među njima, petnaestogodišnja Fernande, briznula je u plač te kleknula jer nije odmah vidjela Gospu kao ostali vidioci. Za vrijeme ukazanja jedno od djece od Marije je primilo sljedeće poruke: „Ja ću obratiti grešnike” i „Ja sam Majka Božja, Kraljica neba. Moli uvijek”. Dok prisutni ispituju djecu nakon ukazanja, djevojčica Fernande je i dalje na koljenima. U tom trenutku zrakom se prolomio zvuk sličan grmljavini koji su mogli čuti svi nazočni i tada se Gospa ukazuje također djevojčici koja kleči pitajući je: „Voliš li moga Sina? Voliš li mene?” Kada je vidjelica odgovorila potvrdno, Gospa joj uzvraća riječima: „Onda se žrtvuj za mene.” U tom trenutku iz grudi Prečiste Djevice započele su isijavati zrake svjetlosti i svih petero vidjelaca ponovno vide Mariju raširenih ruku sa Zlatnim Srcem. Posljednja riječ koju je Gospa izgovorila prije rastanka od djece bila je: „Zbogom!”
Nikada se nije saznao sadržaj tajni koje je Gospa objavila svakome od vidioca. Tijekom ukazanja djeca su bila podvrgnuta ispitivanju od strane stručnjaka na vanjske podražaje. Svi vidioci tijekom ekstaze su pokazali potpunu neosjetljivost na ubode i opekline koje su im nanesene i nakon završetka ukazanja nije bilo nikakvih vidljivih ozljeda na njihovim tijelima. Brojna čudesna ozdravljenja dogodila se u ovom svetištu tijekom i po prestanku ukazanja koja se ubrzala službeno priznanje ukazanja u Beauraingu od strane crkvenih vlasti u veljači 1943. Dana 18. svibnja 1985. papa Ivan Pavao II. bio je u službenom posjetu Beauraingu i molio se ispred kipa Gospe sa Zlatnim Srcem i susreo se s još živućim vidiocima. Posljednja živa vidjelica Gilberte Degeimbre umrla je 2015. u 91. godini života.
