Dok se politička scena u Bosni i Hercegovini ponovno zagrijava uoči još jednih izbora, javni prostor preplavljen je valom predizborne retorike u kojoj se građanima svakodnevno serviraju nevjerojatne poruke, teze i obećanja koje čovjeku doslovno paraju uši. Predizborne kampanje na ovim prostorima rijetko su nudile praznik demokracije, no razina estradizacije, agresije i potpunog odsustva elementarnog političkog ukusa u aktualnim istupima doseže svoje nove vrhunce. Ipak, u tom natjecanju tko će izreći veću besmislicu, neprikosnoveni šampioni već godinama dolaze iz redova Demokratske fronte. Čelni ljudi i istaknuti kandidati te stranke pretvorili su politiku u kontinuirani festival jeftinog radikalizma, gradeći cjelokupan svoj politički identitet, opstanak i izborne strategije na sustavnoj netrpeljivosti prema hrvatskom narodu u BiH. To odavno nema više veze ni s HDZ-om ni Draganom Čovićem. Kada se politički sukob svodi na sučeljavanje dviju stranaka, u ovom slučaju DF-a i HDZ-a BiH, ili Komšića i Čovića radi se o legitimnoj političkoj utakmici, borbi koncepta, kritici programa i sukobu ideologija. Međutim, djelovanje Demokratske fronte odavno je prešlo tu granicu i ušlo u sferu u kojoj HDZ BiH više ne služi kao stvarna meta, nego kao praktičan izgovor i pokriće.
Predstavljajući svaku svoju političku akciju kao “borbu protiv Čovića i HDZ-a”, DF zapravo koristi tu političku figuru kao štit iza kojeg skriva sve agresivniji narativ usmjeren protiv cjelokupnog hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. U njihovom diskursu izbrisana je svaka razlika između političke stranke i etničke zajednice. Svaki zahtjev za očuvanjem mehanizama ustavne zaštite, svaki poziv na legitimno predstavljanje ili izbornu ravnopravnost neovisno o tome dolazi li od HDZ-a, oporbenih hrvatskih stranaka, intelektualaca, crkvenih velikodostojnika (usp. zadnju izjavu biskupa BIH) ili običnih građana, automatski se u kuhinji DF-a i bošnjačkih nacionalista etiketira kao “fašizam”, “udruženi zločinački poduhvat” ili “rušenje države”.
Time je stvorena opasna zamjena teza. HDZ BiH i Dragan Čović postali su samo pogodan legitimacijski okvir koji DF-u služi za opravdavanje vlastitog radikalizma pred vlastitim glasačkim tijelom. Pravi cilj te politike više nije smjena jedne vlasti ili pobjeda nad jednim političkim rivalom, nego političko i institucionalno onesposobljavanje čitavog jednog naroda. Licitiranjem brojevima, prebrojavanjem krvnih zrnaca, osporavanjem same opstojnosti i prijetnjama infrastrukturnim blokadama, Hrvatima u BiH se šalje poruka da nisu ravnopravan partner i konstitutivan narod, nego remetilački faktor kojemu se prava mogu dozirati ili oduzimati po volji etničke većine. U tome se ogleda potpuni promašaj i destruktivnost takve strategije: ona se više uopće ne hrani političkim argumentima protiv HDZ-a, nego kolektivnom netrpeljivošću. Kada kritika vlasti pređe u poricanje kolektivnih prava i identiteta čitave jedne zajednice, to prestaje biti stranački sukob i postaje čisti, otvoreni politički šovinizam.
Osjećaj neprijatnosti
Nastup Slavena Kovačevića, kandidata DF za člana predsjedništva BIH kao i cjelokupna javna retorika koju godinama u opticaju održavaju Željko Komšić i ljudi iz Demokratske fronte, već je odavno prešla granice politički pristojnog ukusa i prešla u zonu onoga što se u engleskom jeziku označava pojmom cringe: to je onaj duboki osjećaj neprijatnosti, stida i transfera srama dok gledate i slušate odrasle ljude kako se blamiraju na javnoj sceni. Slušati kandidata za najviše državne dužnosti kako se u podcastima i po predizbornim skupovima busa u prsa te prijeti susjednoj državi Hrvatskoj zavrtanjem slavina na Buškom jezeru izaziva upravo tu vrstu mučnine i političke sramote. To je razina kavanskog mudrovanja i djetinjastog inata koja nema nikakve veze s ozbiljnom državničkom politikom, diplomacijom ili zaštitom suvereniteta, nego predstavlja čisti radikalni populizam usmjeren na najjeftinije emocije i upakiran za najniže porive sarajevske političke čaršije.
Ta prijetnja prekidom hidroenergetskih resursa i opstrukcijom rada hidrocentrala nije ništa drugo nego intelektualna i politička kapitulacija jedne promašene ideologije. Umjesto da ponude bilo kakav gospodarski program, plan za zadržavanje mladih ljudi koji masovno napuštaju ovu zemlju, strategiju privlačenja investicija ili ozbiljnu viziju regionalne suradnje, Kovačević i DF se ponovno hvataju mača uličnog ucjenjivanja. Pokušaj da se regionalni resursi i međunarodni ugovori pretvore u sredstvo za jeftine predizborne ucjene pokazuje potpunu nesposobnost ove političke opcije da razmišlja u okvirima modernih euroatlantskih integracija. Bosna i Hercegovina se time u očima međunarodne zajednice i susjeda ne prikazuje kao ozbiljan partner, nego kao geopolitički provizorij kojim upravljaju politički amateri skloni ucjenjivačkim ispadima.
Ova prijetnja zatvaranjem Buškog jezera predstavlja tek nastavak već viđenog, dobro uhodanog obrasca političke sabotaže i populizma koji je Željko Komšić demonstrirao u slučaju izgradnje Pelješkog mosta. Kada je Komšić godinama prijetio tužbama, blokadama i tvrdnjama kako “Bosna i Hercegovina nikada neće dopustiti izgradnju Pelješkog mosta”, scenarij je bio potpuno jednak ovome danas. I tada se radilo o pretencioznom busanju u prsa i predstavljanju samoga sebe kao jedinog “zaštitnika državnog suvereniteta”, dok je u stvarnosti takva retorika bila pravno potpuno neutemeljena i osuđena na propast. Pelješki je most izgrađen, a BiH od Komšićevih praznih prijetnji nije dobila ništa osim narušenih odnosa sa susjednom državom i slike geopolitičke neozbiljnosti. Između Komšićevog “blokirat ćemo most” i Kovačevićevog “zatvorit ćemo Buško jezero” ne postoji nikakva razlika: to je kontinuitet iste promašene politike koja nema kapacitet za građenje i dogovor, pa se jedino zna hraniti opstrukcijama i prijetnjama.
Hrvati u BiH – svoji na svome
Posebno je pogubna, intelektualno nečasna i politički opasna Kovačevićeva teza u kojoj status Hrvata u Bosni i Hercegovini izjednačava s hrvatskom dijasporom u Njemačkoj, Irskoj ili Sjedinjenim Američkim Državama. Pitanje koje on pobjedonosno i bahato postavlja — zašto Hrvatska ne štiti Hrvate u Njemačkoj ili Irskoj pa ih ne šalje “kući” razotkriva zapanjujuće neznanje ili svjesno i zlonamjerno krivotvorenje samih temelja državnosti Bosne i Hercegovine. Hrvati u BiH nisu doseljenici kako to godinama ponavljaju bošnjački šovinisti, nitko ih tu nije doselio, nisu gospodarski migranti niti nacionalna manjina pa da im se poručuje kako trebaju ići “kući” u Hrvatsku ili mirno prihvatiti ono što im netko drugi odredi. Hrvati u BiH su na svojoj zemlji, autohtoni, povijesni i ustavno konstitutivni narod. Izjednačiti ustavnu konstitutivnost s pravnim statusom stranih radnika u Frankfurtu ili Dublinu predstavlja otvoreni, nedvosmisleni napad na sam ustav Bosne i Hercegovine i pokušaj potpunog brisanja identiteta i političke opstojnosti jednoga čitavog naroda.
Ovakva retorika konačno do kraja ogoljuje ono što se godinama nastojalo sakriti pod šminkom i lažnim narativom o “građanskoj Bosni i Hercegovini”. Cjelokupan projekt Demokratske fronte i Željka Komšića nikada u svojoj biti nije bio borba za društvo jednakih mogućnosti, vladavinu prava ili individualna ljudska prava svakog čovjeka od Neuma do Save. Priča o “građanskoj državi” u njihovoj izvedbi poslužila je isključivo kao cinična ideološka maska i paravan za provođenje etničke prevlasti najbrojnijeg bošnjačkog naroda i sustavno preglasavanje manjeg hrvatskog naroda. Kada se s te politike skine patetična folklorna retorika o “patriotizmu” i “obrani države”, ostaje samo sirovi, agresivni šovinizam i populistički inženjering konstruiran na animozitetu prema Hrvatima u BiH. DF je svojom politikom udario zadnji čavao u lijes bilo kakvoj građanskoj Bosni i Hercegovini.
Decenijska strategija u kojoj se vlastiti politički opstanak i ugodne fotelje osiguravaju tako što se u javnosti konstantno hrani osjećaj mržnje prema hrvatskom narodu, u kojoj se Hrvatima poručuje da su višak, da su im prava dana iz nečije milostinje i da nemaju pravo na vlastiti politički izbor, nanijela je nesagledivu štetu Bosni i Hercegovini. Produbljeno je međuetničko nepovjerenje između Hrvata i Bošnjaka i odnosi između ta dva naroda nisu nikada bili gori, izbrisana je svaka šansa za iskren unutrašnji dogovor, a zemlja je ubačena u stanje permanentne političke krize. Kovačević, Komšić i njihovi sljedbenici, podgrijavanjem radikalizma i stalnim prebrojavanjem krvnih zrnaca, rade izravno protiv stabilnosti države u koju se lažno zaklinju. Slušati ih danas dok prosipaju ove bizarne prijetnje nije samo mučno i nevjerojatno cringe, nego i opominjuće jer pokazuje dokle je spremna ići politika koja se hrani mržnjom i podjelama kako bi sačuvala svoje vlastite pozicije.
