Unutar suvremenih teoloških i širih društvenih rasprava, jedna se tema ponavlja s gotovo dogmatskom upornošću: pitanje slobode unutar Katoličke crkve. Redovito svjedočimo istupima pojedinih svećenika i laika teologa koji, s pozicija permanentne kritike, ponavljaju narativ o „autoritarnoj strukturi“, „nedostatku slobode mišljenja“ te o navodnom „neostvarenom duhu Drugog vatikanskog koncila“. Prema tom viđenju, Crkva je shvaćena kao anakroni aparat koji guši individualnu kreativnost i pluralizam.
Međutim, trezvena sociološka i ekleziološka analiza otkriva duboki logički i empirijski nesrazmjer između ove unutarcrkvene samokritike i stvarnog funkcioniranja suvremenog svijeta. Istodobno, ovaj fenomen otvara prostor za jedan još intrigantniji društveni proces: selektivno savezništvo između radikalno sekularnih kritičara kršćanstva i takozvanih „progresivnih“ ili woke crkvenih krugova, čija se retorika milosrđa u praksi transformira u mehanizme isključivanja.
Kritičari koji Crkvi spočitavaju manjak slobode često pate od svojevrsne sociološke sljepoće za kontekst u kojem žive. Kada se proklamira teza o „crkvenom jednoumlju“, namjerno se ili nesvjesno prešućuje činjenica da je Katolička crkva danas, s obzirom na raspon mišljenja koji u njoj opstaje, jedna od najpluralnijih i najtolerantnijih institucija na svijetu.
Da bismo to uvidjeli, dovoljno je primijeniti komparativnu metodu i pogledati samo neke nasumično izabrane sekularne organizacije poput recimo političkih stranaka, kulturnih i književnih udruženja, akademskih zajednica…
Unutar suvremenih političkih stranaka (bilo lijevih, bilo desnih), i najmanje odstupanje od službene „linije stranke“ ili kritika upućena predsjedništvu rezultira trenutnim isključenjem ili političkom likvidacijom. Stranačka stega ne tolerira pluralnost u doktrini.
Tu su i književna i kulturna udruženja koja su priča za sebe. Institucije koje bi po svojoj naravi trebale biti bastioni slobodne misli danas funkcioniraju po principu stroge ideološke pravovjernosti. Umjetnik ili pisac koji se usprotivi dominantnom lijevom narativu (primjerice, u sferi rodne ili Lgbt ideologije ili modernih političkih mitova o „antifašizmu“) biva izopćen iz ceha i anatemiziran od strane nekoliko pisaca i književnika koji daju ton čitavom tom procesu.
Poseban topos ove kritike Crkve jest tvrdnja kako navodno „Drugi vatikanski koncil nije dovoljno zaživio“. Problem s ovakvim tumačenjem leži u tome što se Koncil ne iščitava kroz hermeneutiku kontinuiteta (kako su naglašavali papa Benedikt XVI. i Ivan Pavao II.), već kroz hermeneutiku diskontinuiteta ili loma.
Za ovu skupinu kritičara, Koncil nije povijesni događaj s jasnim dokumentima, nego fluidni „duh Koncila“ koji se koristi kao opravdanje za permanentnu revoluciju. Koncil se ne shvaća kao obnova Crkve u vjernosti tradiciji, nego kao projekt bez kraja koji bi trebao rezultirati potpunim utapanjem Crkve u duh vremena (Zeitgeist). Kada se taj maksimalistički i u biti nerealni sekularizirajući cilj ne ostvari, javlja se frustracija koja se onda artikulira kao optužba za „izdaju Koncila“.
Drugi dio ovog fenomena tiče se duboke asimetrije u modernom medijskom i ideološkom prostoru. Svjedočimo čudnovatom paradoksu: deklarirani mrzitelji kršćanstva, koji inače redovno ismijavaju Crkvu i drže je izvorom svakog povijesnog zla, odjednom postaju gorljivi branitelji pojedinih crkvenih figura.
U trenucima kada im to politički odgovara, oni će instrumentalizirati i papu, nekolicinu biskupa i svećenika proglašavajući ih nekim naprednjacima, nasuprot svim drugim svećenicima u Crkvi koje se olako etiketira kao nazadne i netolerantne. Ti crkveni pastiri postaju njihovi „korisni idoli“ u ideološkim obračunima protiv tradicionalnih vjernika i same biti katoličke doktrine.
Ovdje nije riječ o iznenadnom poštovanju sekularista prema Crkvi, nego o klasičnoj strategiji „podijeli pa vladaj“. Progresivni klerici bivaju tapšani po ramenu od strane sekularnih elita samo dok služe kao oruđe za dekonstrukciju tradicionalnog morala i crkvene strukture.
Ovaj ideološki sinkretizam najočitije se manifestira u fiksaciji woke svećenika i nekih teologa na dvije ključne agende suvremenog zapadnog svijeta: bezuvjetna migrantska prava i LGBT tematiku. U njihovim javnim nastupima ove teme potiskuju temeljne kristološke i eshatološke istine vjere, pretvarajući teologiju u svojevrsni ogranak lijevo-liberalnog nevladina sektora.
Zanimljiv je sociološki i psihološki fenomen koji stoji iza toga: woke klerici i teolozi redovito rabe retoriku o „ugroženim i obespravljenim manjinama“, primjenjujući narative iz prošlih stoljeća na današnju stvarnost. Pritom potpuno ignoriraju činjenicu da LGBT pokret danas ne predstavlja marginaliziranu skupinu, već jednu od najmoćnijih društveno-političkih i korporativnih formacija na Zapadu. Osobe koje se identificiraju unutar tog spektra nalaze se na najvažnijim funkcijama u politici, kulturi, medijima, velikim korporacijama, pa u konačnici i u samim crkvenim strukturama moći. Pozivati se na njihovu „ugroženost“ kako bi se opravdalo redefiniranje kršćanske antropologije predstavlja svjesno sljepilo pred realnom distribucijom društvene moći.
Nigdje se ovaj destruktivni proces ne vidi jasnije nego na primjeru suvremene Katoličke crkve u Njemačkoj. Nekada prepoznatljiva po vrhunskoj akademskoj razini, po teolozima svjetskog glasa koji su oblikovali misao 20. stoljeća (od Karla Rahnera do Josepha Ratzingera), njemačka je crkva danas doživjela dramatičan identitetski i teološki sunovrat. Kroz projekt takozvanog „Sinodalnog puta“ (Synodaler Weg), tamošnji crkveni vrh i laičke udruge učinili su LGBT tematiku svojim apsolutnim locus theologicus – središnjim mjestom i kriterijem cjelokupne teološke refleksije.
U praksi, ovaj pokušaj dodvoravanja duhu vremena rezultirao je potpunim pastoralnim i demografskim fijaskom i rapidnim gubitkom vjernika. Umjesto obećanog „procvata“ i privlačenja modernog čovjeka, njemačka Crkva svake godine bilježi povijesne rekorde u broju službenih istupa vjernika iz njezinih redova. Dok se crkve dramatično prazne, župne zajednice bivaju preplavljene duginim zastavama na crkvenim pročeljima i liturgijskim slavljima s eksplicitnim političko-ideološkim predznakom (tzv. „queer mise“). Statistički podaci neumoljivo pokazuju da radikalno forsiranje ove agende ne privlači gotovo nikoga iz tih krugova. Osobe koje pripadaju LGBT populaciji i koje su sekularno orijentirane nemaju potrebu dolaziti u Crkvu koja je samu sebe obezvrijedila i pretvorila se u blijedu kopiju političke stranke; radije biraju izvorne sekularne prostore. S druge strane, agresivno nametanje ovih tema sablažnjava i tjera iz klupa ono malo preostalih praktičnih vjernika koji u crkvu dolaze tražiti živoga Boga, sakramente i evanđelje, a ne jeftinu političku propagandu. Odbijajući se pogledati u ogledalo i priznati da je gubitak vjerničke supstance izravna posljedica gubitka vjerskog identiteta, njemački crkveni aparat radije nastavlja s ideološkim sljepilom, srljajući u raskol i irelevantnost.
Pitanje migracija se unutar ovog kruga teologa lišava bilo kakve geopolitičke, sigurnosne ili kulturološke kompleksnosti. Kompleksan crkveni nauk koji balansira između kršćanske ljubavi prema strancu i prava suverenih naroda na očuvanje vlastitog identiteta i reda (kako to artikulira i Katekizam Katoličke Crkve) svodi se na jeftini moralizam. Svatko tko ukaže na dugoročne opasnosti nekontroliranih migracijskih tijekova po europsku kulturu i kršćansko naslijeđe biva i unutar crkvenih medija žigosan kao „ksenofob“ i „loš kršćanin“.
Najveća kontradikcija unutar ovog fenomena leži u ponašanju samih protagonista te „slobodarske“ struje unutar Crkve. Ti svećenici i laici teolozi u javnom prostoru neprestano operiraju pojmovima kao što su „dijalog“, „širina“, „uvažavanje drugog i drugačijeg“, „marginalizirani“ i „pluralizam“.
Međutim, analiza njihova djelovanja na mikro-razini gdje žive i djeluju otkriva sasvim drukčiju praksu. Kada se suoče s najmanjim neslaganjem, njihova retorika tolerancije odjednom nestaje i nema više uvažavanje drugog i drugačijeg. Zamjenjuje je rigidni ekskluzivizam. Svatko tko se ne slaže s takvim postavkama, odjednom biva proglašen „fundamentalistom“, „nazadnim“, „rigidnim desničarem“ ili „neokonzervativcem“. Pokazuje se da je njihovo poimanje slobode zapravo jednosmjerna ulica. Dok zahtijevaju apsolutnu slobodu za vlastite stavove, istodobno pokazuju neskriveni autoritarni impuls prema neistomišljenicima.
Kritika unutar Crkve ne samo da je legitimna, nego je kroz povijest (od proročkih pokreta do velikih svetaca poput Franje Asiškog ili Katarine Sijenske) uvijek bila motor istinske obnove. Međutim, razlika između proročke obnove i modernog crkvenog autodestruktivizma leži u namjeri i ljubavi. Istinska obnova polazi od ljubavi prema Crkvi i želje da ona bude vjernija Kristu. Moderni progresivni narativ o neslobodi, pak, prečesto polazi od želje da se Crkva prilagodi standardima ovoga svijeta i strukturama moći koje njome upravljaju.
Teolozi i svećenici koji se žale na manjak slobode trebali bi uočiti totalitarne tendencije u strukturama izvan Crkve kojima se tako rado udvaraju. Sloboda koju Krist daruje Crkvi nije sloboda od istine, nego sloboda za istinu. Sve izvan toga pretvara se u ideološki teatar u kojem Crkva gubi svoj proročki glas, postajući tek jeka prolaznih društvenih trendova i političkih agendi koje istinsku slobodu zapravo žele dokinuti.
