Nedavno sam se vratio Pričama iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić. Prije ovoga povratka, zadnji put sam ih uzeo u ruke prije tri godine, i mogu reći kako sam ih tada i sada sa zadovoljstvom čitao; sada čak s većim zadovoljstvom nego prije koje tri godine i čini mi se da će tako biti sa svakim novim čitanjem. Zbog toga odbijam Ivanu Brlić-Mažuranić zvati isključivo autoricom za djecu. Smatram kako bi odraslima dobro došlo da u ruke uzmu Kako je Potjeh tražio istinu ili Šumu Striborovu kako bi pročistili svoj pogled na svijet. Povratak Ivani Brlić-Mažuranić potaknuo je drugi jedan bajkopisac – John Ronald Reuel Tolkien. Konkretnije rečeno, potaknuli su me njegov esej On Fairy Stories i u svjetlu toga eseja pročitana trilogija Gospodara prstenova. Riječ bajkovito nakon ovoga čitateljskog iskustva dobila je novo značenje. Nije više bilo moguće taj termin koristiti u pejorativnom smislu kako to inače biva. Bajke čuvaju nešto što je suvremeni čovjek zaboravio te imaju moć otkupiti svijet koji često ranjavamo činjenicom što ga uzimamo zdravo za gotovo.
Što bajka jest, a što nije
Raspravljajući o naravi bajke, Tolkien je odmah odbacio sve one površne elemente koje mi držimo ključnima. Tako prema Tolkienu bajku ne čini sama prisutnost čudnovatih bića s čudnovatim moćima u čudnovatim mjestima. Drugim riječima, maštovito nizanje neobičnosti kao takvo ne predstavlja srž bajke. Zato on u bajke ne ubraja pustolovne priče, znanstvenu fantastiku ili priče utemeljene na halucinaciji ili snovima. Druga stvar od koje Tolkien zazire jest poimanje da je bajka isključivo za djecu. Kako on argumentira, povezanost djece i bajki slučajnost je našega specifičnog društvenog razvoja, te je pogrešno razvodnjavati originale koji su nam ostali. Tolkien to čak smatra podcjenjivanjem djeteta kojem je na kraju krajeva konačni cilj odrasti, te u duhu toga zaključuje kako je bajka vrijedna ako se može čitati i u zreloj dobi.
Nakon što se u svom eseju pozabavio onim što nije bajka, počinje se hrvati s onim što definira bajku. Namjerno kažem da se počeo hrvati jer, kako i Tolkien sam priznaje, bajke zauzimaju prostor koji je teško izraziti. One u svom najboljem izdanju izražavaju snagu i mogućnosti jezika, koji nije tek mehanistički alat komunikacije, nego sposobnost koja stvara sekundarni svijet Vilinja. Prema Tolkienu, pisati bajke znači baviti se sustvarateljstvom jer uzimajući materiju iz primarnoga svijeta, mi maštom i umijećem stvaramo novi svijet bajki u koji ulazimo. Taj svijet ne karakterizira mogućnost njegova postojanja, nego naša želja da taj svijet postoji. To je svijet koji u svojoj čudnovatosti sadrži nešto što ipak duboko progovara našoj ljudskoj naravi. Ovo su sve koncepti koji se ne mogu artikulirati, koliko se mogu doživjeti pri čitanju bajki, no mislim da će nam postati jasniji kada pogledamo Tolkienove razloge za čitanje bajki.
Zašto čitati bajke?
Prva stvar koju Tolkien primjećuje je da ono pročišćava naš pogled na stvarnost. Suvremeni čovjek stvarnost oko sebe uzima zdravo za gotovo i uopće je ne primjećuje. Iskustvo čitanja bajki vraća nam iskonski nevini pogled na stvarnost oko nas. Tolkienovim riječima: Fantazija nastaje od primarnog svijeta, ali dobar zanatlija voli svoje materijale, te ima znanje i osjećaj za glinu, kamen ili drvo koje samo umijeće može dati. Kovanjem Grama otkrilo se hladno željezo; stvaranjem Pegaza oplemenili su se konji, u stablima sunca i mjeseca korijen i stabljika, cvijet i plod pojavljuju se u svoj svojoj slavi.[1]
Ne gledamo li onda drukčije šumicu u blizini kad se sjetimo začarane Šume Striborove? Ne gledamo li drukčije na vatru kad se sjetimo Vjestove svete vatre koja je mučila zlog Bjesomara. Stvarnost biva otkupljena i oplemenjena, i to je točka koju još jasnije poentira engleski pisac Gilbert Keith Chesterton. U svom remek-djelu Pravovjerje (poglavlje Etika Vilinja), Chesterton ukazuje kako bajke upućuju na začudnost postojanja općenito. On ide korak dalje i ustvrđuje sljedeće: Objasnio sam kako su me bajke dovele do dva uvjerenja: prvo, da je svijet divlje i zapanjujuće mjesto, koje je moglo biti puno drukčije, no koji je i dalje divan; drugo da čovjek pred ovom čudnovatom divljinom i divotom treba biti skroman i podložiti se i najčudnijim ograničenjima ove čudnovate ljubaznosti.[2]
Chesterton na svoj dovitljiv način uspijeva ukazati na sposobnost bajke da povrati ontološku zadivljenost čitatelju, a da stvarnosti, Šimićevski rečeno, povrati djevičanstvo prvih dana. On u ovom poglavlju kritizira moderni um koji deterministički i materijalistički pristupa stvarnosti i ne ostavlja prostor kontempliranju i iskrenom divljenju stvarnosti. Kako Chesterton kaže, postojanje je čudesna i nevjerojatna činjenica koje poniznošću i zahvalnošću postajemo svjesni. Poput Tolkiena, on zamjera suvremenoj kulturi što je bajke učinila „djetinjom stvari”. Paradoksalnim obratom, Chesterton ukazuje kako je djetinji duh upravo taj koji treba njegovati u promatranju bajki i stvarnosti. Djetinji duh neopterećen je porocima kao duh odraslih, te je u svojoj srži vitalan i radostan. Prema Chestertonu, takva je i narav našega božanskog Oca: Možda nije automatska nužnost to što čini sve tratinčice sličnim; možda Bog svaku tratinčicu stvara odvojeno, ali se nikada nije zamorio od toga da ih stvara. Možda On posjeduje vječnu potrebu za djetinjstvom; jer mi smo sagriješili i ostarili, i naš je Otac mlađi od nas.[3]
Vratimo se Tolkienu. Prema njemu, druga svrha bajki je bijeg, konkretnije bijeg od iskrivljene stvarnosti koju nam moderni svijet nameće. Sukladno prethodnom osvježavanju i otkupljenju stvarnosti, on drži kako je potrebno posvijestiti temeljnu narav stvarnosti. Modernitet njegova vremena, a pogotovo (post)modernitet našega vremena, osim što je iskrivio prirodu i okolinu u kojoj obitavamo, iskrivio je našu percepciju istih. Bajke nas podsjećaju na temeljne istine postojanja, čak i najfantastičnijim elementima. Primjerice, mi se možemo smijati mladiću koji je očitu guju doveo u svoju kuću i umalo je razorio, no zar nismo doživjeli toliko ovakvih priča u našoj okolini? Ili kada pogledamo zaboravnost Vjestovih unuka i kako su iskrivili dobivenu viziju, nismo li se i mi mogli prepoznati u njima i njihovim greškama?
Sretan kraj
Posljednja velika dobrobit bajki je njihov sretni kraj, utjeha koju Tolkien naziva eukatastrofa. Kako sam Tolkien kaže: To je iznenadna i čudesna milost na čije ponavljanje ne treba računati. Ne poriče postojanje diskatastrofe, tuge i neuspjeha: mogućnost toga je nužna za radost oslobođenja; priječi (unatoč svim očekivanjima, ako hoćete) krajnji poraz i praktički predstavlja evanđelje, dajući prolazni trag radosti, radosti izvan ovoga svijeta, koja je potresna kao žalost.[4]
Sretni kraj u bajkama dakle nije trivijalno podilaženje čitatelju, nego delikatna potvrda krajnje ljudske nade za konačnim otkupljenjem. Kraj u bajci, ako je dobro izveden, potvrđuje mogućnost da dobro pobijedi zlo, da patnja u svijetu uistinu ima svoj konac i da će se svaka suza otrti i svaka bol nadoknaditi. Zato Tolkien pri zaključku svoga eseja, evanđelje naziva konačnom eukatastrofom. U životu Isusa Krista mit i povijest postaju jedno, i sva nadanja bajki u njemu dobivaju konačno ispunjenje. Zato nemojmo trivijalizirati sretne krajeve jer uistinu nose nezamislivu težinu.
Volio bih čitatelja zamoliti da ne uzima ovdje izneseno kao konačne definicije, jer bajke su puno više od onoga što je ovdje izrečeno. One su preuske za širinu bajki te su tek poticaji da ih sami iz ruke uzmete i na svjež način ih pročitate. One nose otajstvenu kvalitetu koja se ne da prispodobiti. Otvorimo li je s djetinjim pouzdanjem, i svijet oko nas bit će plemenitiji i značajniji. Uzmite i vidite sami! Vjerujem da se nećete razočarati!
[1] John Ronald Reuel Tolkien, „On Fairy Stories”, u: Christopher Tolkien (ur.), The Monsters and the Critics and Other Essays,George Allen – Unwin, London, 1983., str. 147.
[2] Gilbert Keith Chesterton, Orthodoxy, John Lane Company, London, 1908., str. 103
[3] G. K. Chesterton, Orthodoxy, str. 107.
[4] J. R. R. Tolkien, „On Fairy Storiesˮ, str. 153.
